Može li Isus kad smo već istjerali Marxa?

I bilo je neko vrijeme, ne tako davno, kad su ovim zemljicama na brdovitom Balkanu (ponešto naleglima na europske rubove), tijekom sedam (7) ofenziva divljale okupatorske horde, pod znakom križa, prenoseći svoje “civilizacijske vrijednosti”. Križa? Pa da, jer nacistička “svastika” nije drugo do prikriveni iliti kamuflirani križ (lat. crux dissimulata), svidjelo se to kome ili ne… A u neka još drevnija vremena (11-13. st.) sedam (7) je ratova zapadno kršćanstvo vodilo za oslobođenje svetih mjesta iz ruku nevjernika, prolivši hektolitre krvi, a sve pod simbolom križa, koji bi, eto, trebao biti “civilizacijsko dostignuće”.

Ovaj suviše poučan uvod, s (ne)namjernom usporedbom, sročen je samo da dovede do ove potonje tvrdnje, koju je, nekidan, sa samopodrazumijevajućom sigurnosti izustio jedan naš uvaženi intelektualac, čak kandidat za novoga predsjednika RH, u kampanji koja je upravo u tijeku (cit. A. Hebrang; HRT 1; “Otvoreno”, 17. XII o.g.). Zastupajući nužnost postavljanja i isticanja križa u javnim prostorima našega društva/države – a nasuprot sugestiji kako bi se i ova zajednica, moderno ustrojena na ne-ideološkim i ne-vjerskim kriterijima (“Ni MARX, ni ISUS”, kako je naslovljena jedna knjiga važnoga francuskoga pisca J. F. Revela), trebala osloboditi bilo kakve ovisnosti o simbolima – citirani gospodin vitla epitetom “civilizacijski”, kao da taj nije već davno kompromitiran. Ako ćemo pravo, križ je predcivilizacijski simbol i u tome smislu nitko mu ne odriče veliko značenje i snažan naboj (dapače, smatra se, da je uz središte iliti centar, uz krug iliti kružnicu, uz četvorinu iliti kvadrat, križ jedan od četiri najpresudnija simbola u ljudskoj imaginaciji). Ali, ne samo da je predcivilizacijski, nego je križ i predkršćanski simbol (na Kreti, dakle iščezloj kulturi, pronađen je križ iz 1500. g.pr.n.e!). Ako znamo, da je križ od pradavnina kao simbol rasprostranjen od Egipta do Kine, od Kelta do Japana, od Laponije do Tibeta, od Grčke do hinduizma, danas nikakav predmetak  “civilizacijski” ne bi trebao moći spasiti ga od pristojna uklanjanja iz (naših) javnih prostora/institucija!!!

Kaže se – ne bez statističkoga laganja – da se pretežni postotak građanstva u Hrvatskoj “izjašnjava” ili da se “osjeća” kršćanima i to katolicima (tj. vjernicima iliti podanicima Svete rimske katoličke apostolske crkve), pa da bi njih povrijedilo kad bi križevi manifestno nestali iz javnosti. Ma, nećeš ti finih dušica, koje vode računa o simbolici, dok ih, istovremeno, većina “vjeruje” u – automobile! Naše, još većinom pogansko pučanstvo (i dobro je, dok je tako, jer bi nas autentična evangelizacija mogla samo vratiti unazad), kao Pavlovljevi psi samo izlučuje slinu na signale s propovjedaonice, budući da je sibaritska crkva i dalje najmoćniji  manipulator pretežnim/javnim mnijenjem. Dakle, dok javne prostore treba osloboditi upadljiva vjerskoga znamenja (što će reći, u Hrvatskoj od križa, jer jedina bi mu konkurencija u “ravnopravnosti” mogao biti polumjesec, budući da drugih, većih vjerskih institucija – nemamo), svakome je slobodno (kao što je bilo i ranije, posebno za oklevetana soc. režima!) da se sam kiti križevima (kao što su radili naši pobožni branitelji u građanskom ratu) ili da ih u svojim institucijama (crkvama, bogomoljama i tsl.) ili kod svoje kuće ističe koliko hoće.

Evo, da se ispovijedim: dok ovo pišem, pogled mi pada na jedno raspelo, koje mi dvadeset godina visi pred očima i trajno me potiče na preispitivanje. To je trošno raspelo, načinjeno, naime, od raspadajućega materijala i utoliko mi je više simbolično značajno. Rad velikoga Branka Ružića (1919-1997.), koji mi je sam 1989. donio kući na poklon, figura je raspetoga od “papirmašea”, a taj materijal kod mene ubrzano propada, izjedan prašinom. Uspravna i poprečna greda pocrnjene su, a na poleđini i nekim dijelovima trupa još su vidljivi i čitljivi novinski izresci, kojima je masa bila pripremana (tako da se može pročitati koji redak o sjednici Predsjedništva RK SSO BiH…). Figura “nepoznatoga Nekoga, ali Raspetoga”  položajem ruku nalikuje nekom borcu, koji se isprsio pred egzekutorima. Njegova glava omotana novinskim papirom nalikuje robijaškoj kapici ili kakvom pokrivalu radnika u tvornici, što sve skupa dodatno usložnjava samu ideju raspinjanja. Jer, tko je ovdje (ali i inače) razapet: prorok, Bog, radnik, utamničenik, logoraš? Na to se nije kod nas odgovaralo, kad je “kao na tanjuru” bila ponuđena moguća diskusija o “skandalu križa” (i s njim). Oni, koji znaju o čemu je riječ, lukavo su izbjegli ponavljati “SKANDALON KRIŽA” (gr. to skandalon tou staurou), jer bi to bilo previše za neuku pastvu, pa su sve prevalili samo na pitanje fizičkoga uklanjanja jednoga (od) simbola, računajući da može Isus, kad smo već istjerali Marxa!