Našim se roditeljima nakon HV-a gubi svaki trag

Da su braća Vlado i Nikola Šašo u kolovozu 1995. mogli zamisliti mjesto na kojem bi najmanje željeli da im se u tom trenutku nalaze roditelji, Dvor na Uni bio bi pri samom vrhu ljestvice. Vlado i Nikola rođeni su u Ljeskovcu, selu pored Dvora.

– U Dvoru su 1995. živjeli moji roditelji. Bili su zemljoradnici, potpuno nezainteresirani za politiku – kaže Nikola, s kojim smo razgovarali ovog ljeta u Budvi, na konferenciji Regionalne komisije za suočavanje s prošlošću (REKOM). U Budvi su se susrele žrtve svih ratova 90-ih. Nikola i Vlado tamo su došli kako bi opisali što se dogodilo njihovim roditeljima, odnosno što oni misle da im se dogodilo jer ni danas, 14 godina kasnije, nemaju sve fragmente priče. Njihova priča slična je mnogim tragičnim banijskim pričama vezanim za “Oluju”, koja je jednima donijela slobodu, a drugima noćnu moru koja traje evo već 14 godina.

– Kako sam živeo u Beogradu, ja sam za vreme rata stalno obilazio roditelje u Ljeskovcu. Iako su bili stari, imali su sedamdesetak godina, nisu želeli da se presele ni kod mene ni kod brata, koji je živeo u Zagrebu – priča Vlado, koji sebi ne može oprostiti što roditelje ni prilikom posljednjeg posjeta nije uspio nagovoriti da se presele.

Na traktorskoj prikolici

– Bilo je to 30. jula 1995, dobro se sećam. Da sam tada znao šta se sprema… Poveo bih ih u Beograd, sve bi bilo u redu. Međutim, nisu hteli da napuste rodni kraj, gde su rođeni, radili, živeli i… ostali – isprekidano i s vidljivim grčem na licu prisjeća se Vlado posljednjeg susreta.

Tako je Vlado u Beograd otišao sam, a što se s roditeljima dalje događalo ispričao nam je njegov brat Nikola, koji je tog kolovoza 1995. čekao vijest da su majka i otac na sigurnom. Prema pričama brojnih svjedoka, njegovi su roditelji u svojoj kući ostali sve dok selom nije prostrujala vijest da su bošnjačke snage presjekle put prema selu Žirovcu i da napreduju prema njihovom selu, navodno ubijajući sve na koje naiđu. Ta se vijest pokazala djelomično točnom, jer su snage Armije BiH doista počinile ratne zločine u “Oluji”, napadajući izbjeglice u povlačenju. Većina ljudi iz sela već je bila u bijegu kada se bračni par Šašo, skupa s još nekolicinom starijih ljudi, odlučio priključiti izbjegličkoj koloni.

– Majka je bila gotovo nepokretna, bolovala je od Parkinsonove bolesti – priča nam Nikola.

– Tako da ju je otac tog 7. kolovoza stavio na susjedovu traktorsku prikolicu kojom su se uputili ka Dvoru.

Supružnici Šašo došli su, prema kasnijim izjavama svjedoka Đure Šaše, Julike Đurić i danas pokojne Milke Šašo, u Dvor na Uni 7. kolovoza u 18 sati.

– Dvor je bio pun pripadnika Hrvatske vojske koji su prikupljali sve civile koji su dolazili i raspoređivali ih. Jedne su slali u prihvatne centre, a druge u zatvor u Sisak. Tu se mojim roditeljima, dakle nakon što ih je preuzela Hrvatska vojska, gubi svaki trag. Brat i ja, do dana današnjeg, pokušavamo doznati što se s njima dalje zbivalo i kako su završili.

Za jedne četnici, za druge ustaše

Nedavno je u Dvoru na Uni konačno, u prisutnosti potpredsjednika Vlade Slobodana Uzelca, pukovnika Ivana Grujića kao predsjednika Komisije za zatočene i nestale te predstavnika srbijanske strane, otvorena masovna grobnica u kojoj se nalaze deseci tijela građana srpske nacionalnosti, ubijenih tijekom i nakon “Oluje”. Grobnica se nalazi na pravoslavnom groblju, za nju se zna 14 godina, obilježena je spomen-obilježjem i na njoj se održavaju vjerski obredi. U njoj su možda i tijela roditelja Vlade i Nikole Šaše. Međutim, na pitanje zašto tijela iz te grobnice nisu sve donedavno bila ekshumirana, nema pametnog odgovora. Sada braću Šašo čeka dug proces identifikacije koji će, prema informacijama koje smo dobili na Zavodu za sudsku medicinu u Zagrebu, potrajati možda i nekoliko godina.

Prema riječima najuglednijeg hrvatskog forenzičara, doktora Milovana Kubata, koji je porijeklom iz Žegara pored Obrovca i koji će voditi tim za identifikaciju, najprije je potrebno izdvojiti uzorke svih tijela. Nakon toga slijedi dugotrajan proces izolacije DNA, a najvažnije je dobiti referentne uzorke ili, drugim riječima, uzeti krv od najbližih mogućih srodnika kako bi se točno utvrdio identitet žrtve.

Dakle, još dugo će braća Šašo čekati kako bi doznali leže li u toj grobnici njihovi roditelji. Nikola je na čekanje navikao još 1991, kada je tri godine Zagrebom hodao poput duha jer nije imao dokumente. Kada bi ih došao izvaditi, dobivao je za to vrijeme uobičajeno ciničan odgovor da mu se za ocem traga zbog sumnje za ratni zločin i pobunu protiv Hrvatske.

– Dok su mene maltretirali u Zagrebu, roditelje su maltretirali u Ljeskovcu, optuživši ih da su ustaše, jer ni ja ni brat nismo obukli uniformu – nastavlja Nikola svoju tragičnu priču.

– Tjedan dana nakon “Oluje” došao sam u Dvor, iako je grad za javnost bio zatvoren tri mjeseca, kako bih doznao što je s našim roditeljima. Pomogao mi je jedan policajac, koji mi je rekao da je došavši u Dvor zatekao brojne leševe civila, koji su ležali u parku, na benzinskoj stanici i po ulicama. Obišli smo sve kuće, ali majku i oca nismo našli.

Slučaj Dražena Spasića

Nakon toga Nikola je nastavio svoju potragu. Obraćao se UN-u, Crvenom križu, policiji, državnom odvjetništvu, ali bez rezultata. Iako se zna koja je jedinica tog 7. kolovoza 1995. bila u Dvoru na Uni, iako se zna ime njenog zapovjednika, iako bi i najvećem antitalentu u policiji bilo lako doznati kako se zovu vojnici koji su “zarobili” njegove roditelje i njihove susjede, koji su preživjeli. Nikola nije rasvijetlio njihovu sudbinu i nije doznao imena ubojica, koje očito štite hrvatska policija i pravosuđe.

O tome kakav je stav hrvatskih vlasti prema nestalim Srbima, pogotovo vojnicima nestalim u Domovinskom ratu, ponešto zna predsjednica Udruženja porodica nestalih i nasilno odvedenih lica, Ružica Spasić iz Vukovara. Njoj je uoči “Oluje” u krajišku vojsku mobiliziran sin. Skupa s brojnim vukovarskim mladićima odveden je na prvu liniju fronte, u Liku, kod Korenice. Oko 800 mladića iz Vukovara odvedeno je kako bi branili ono što je vjerojatno za zelenim stolom bilo predano, tako da je njihova žrtva bila višestruko uzaludna. Dražen je tada imao 23 godine. Bio je sportaš, igrao je košarku i bio prvotimac Borova. Otišao je 21. srpnja. Dva mjeseca prije toga se zaposlio. Zadnji put je nazvao kući 28. srpnja i rekao da je dobro. Obitelj nije znala da će to biti njegov posljednji poziv. Nakon tjedan dana počela je “Oluja”. Obitelji je javljeno da je nestao u borbi. Tijelo Dražena Spasića pronađeno je u jednom potoku pored Korenice, 30. kolovoza 1995. Imao je prostrijeljenu ruku i nogu, i to s leđa, a koban je bio metak koji je dobio iz blizine, iz pištolja u lijevu sljepoočnicu, drugim riječima radilo se o egzekuciji. Kada je pronađen, nije se znalo o kome se radi, tako da je obitelj na identifikaciju čekala devet godina, iako je sve moglo ići puno brže.

Tijelo je identificirano uz pomoć DNA-metode, ali Ružica Spasić je i bez nje bila sigurna da je riječ o Draženu. Kada je vidjela njegove stvari, odmah je prepoznala košarkaške tenisice, od kojih se nije odvajao. Od 800 mladića koji su iz Vukovara otišli braniti Martićevu paradržavu, samo se trojica nisu vratila kući…

Nacionalnost utječe na pristup

Ružica Spasić, braća Šašo i brojni drugi članovi obitelji žrtava, zajedno s mnogim nevladinim organizacijama, godinama svjedoče kako hrvatske vlasti i Komisija za zatočene i nestale drugačije tretiraju građane hrvatske i srpske nacionalnosti, odnosno one koji su nestali na okupiranom dijelu od onih koji su nestali u ostatku Hrvatske. Donedavno hrvatske vlasti uopće nisu tragale za nestalim Srbima, a i sada se radi razlika.

Predsjednica udruge Dokumenta, Vesna Teršelič, godinama radi na utvrđivanju činjenica i definiranju konačnog popisa žrtava, bez obzira na njihovu nacionalnost. Ona tvrdi da i hrvatske i srpske udruge, udruge obitelji i udruge porodica, kako ih zove, zapravo dijele nezadovoljstvo količinom angažmana Komisije za zatočene i nestale, kojoj je na čelu pukovnik Grujić. On je na suđenju Branimiru Glavašu i sam imao priliku razjasniti sudbinu nekih ljudi, jer je tijekom rata bio u osječkoj Službi za zaštitu ustavnog poretka. Iako je u istrazi teretio Glavaša, na suđenju je dobio već legendarnu amneziju, kakva je u sudnici pogodila i Vladimira Šeksa i Zlatka Kramarića, tako da se nije mogao sjetiti ni selotejpa, ni Drave, ni žrtava.

– Traganje za nestalima je vrlo nisko na listi prioriteta, ne samo u Hrvatskoj. O tome se u Hrvatskoj javno govori, nažalost, samo na Međunarodni dan nestalih, i u kolovozu i studenom, kada se prisjećamo tragedije Vukovara – kaže Vesna Teršelič, koja je razočarana činjenicom da se Evropska komisija oglušila o prijedlog hrvatskih i srpskih udruga da rješavanje sudbine nestalih bude jedan od preduvjeta evropskih integracija. Naime, iz Brisla udrugama uopće nije odgovoreno. Poseban problem su popisi nestalih i brzina rješavanja slučajeva.

– Vladin ured za zatočene i nestale prikupio je podatke i vodi ih na dvije odvojene liste, za dvije različite ratne strane. Prema mišljenju obitelji i porodica, kada su u pitanju ekshumacije i identifikacije, radi se presporo – dodaje Vesna Teršelič.

Neumoljive brojke

Ružica Spasić također je nezadovoljna klimom u hrvatskoj politici – smatra da političari nemaju senzibiliteta prema pravu svih žrtava na utvrđivanje činjenica i zadovoljavanje pravde. Još uvijek joj je u sjećanju ponašanje nekih hrvatskih političara koji su je otvoreno vrijeđali kada je tražila svog sina.

Razliku u tretmanu žrtava prave i mediji, a najveći problem je HRT. Otkrivanje masovnih grobnica stradalih Srba, poput spomenute u Dvoru na Uni ili dvije godine ranije one s više od stotinu tijela u Petrinji, potpuno se prešućuje ili se marginalno spomene u informativnim emisijama.

Iz Komisije za zatočene i nestale na optužbe odgovaraju kako su jako zadovoljni, jer je ove godine ekshumirano gotovo 100 tijela, a identificirano između 70 i 80. Obitelji žrtava na to kažu kako će na identifikaciju svojih najmilijih onda čekati desetljećima. Činjenica je da roditelji nestalog dvadesetogodišnjaka, ako je nestao 1991, danas imaju najmanje 60 godina, tako da će velika većina njih umrijeti prije nego što saznaju što se njihovoj djeci dogodilo.

Unatoč optimizmu i samozadovoljstvu Vladinih dužnosnika, brojke su neumoljive. Prema podacima Udruženja porodica nestalih i nasilno odvedenih lica, u Hrvatskoj na ekshumaciju čeka još 21 masovna grobnica u kojoj su tijela građana srpske nacinalnosti. Osim toga, postoji i gotovo 30 grobnica u kojima je jedno ili dva tijela.

Teško je odgovoriti na pitanje zašto se ne požuri traženje nestalih. Možda odgovor, barem kada je Hrvatska u pitanju, leži u priči o obitelji Šašo. Što bi se dogodilo kada bi se identificirali ostaci roditelja Nikole i Vlade Šaše? Vjerojatno bi trebalo pokucati na vrata odgovornih, otkriti dugo čuvana imena ubojica i njihovih zapovjednika, kao i onih koji su sve to inspirirali, a možda i zapovjedili iz vrha vojske i politike. A za to nema političke volje i vjerojatno je nikada neće ni biti.