Neoliberalni ideološki krpež
Lako je danas ukucati u internetski pretraživač neku zemaljsku adresu i dobar netko pokazat će vam državu, grad, kvart, ulicu, a možda čak i kuću koju tražite. Tako stoji s geografskim mapiranjem danas. Malo teže stvari stoje ako želite mapirati ideologije koje trenutno vladaju u hrvatskom društvu.
Postoji li uopće nešto takvo kao što je hrvatsko društvo? Jer, materijalistički obrazovani dio u nama upozorava nas da zajednica koja u tolikoj mjeri ne samo da vlasnički ne posjeduje uvjete svoje materijalne reprodukcije već, s tim u vezi, ni ciljeve ni svrhe svoje proizvodnje ne određuje sama, teško da se i može nazivati društvom. Možda smo mi prije svega, idući tragom investitora poslovnih poduhvata, “regija”. A to znači postpolitički prostor, nekad ratnog, a sada “samo” poslovnog kriznog menadžmenta upravljanog iz svjetskih kapitalskih centara moći. Čije interese većinski operativno provodi local staff.
Ma gdje li se krije ta ideologija?
No, kakva je ideologija tog postpolitički obrađenog, većinski radnog i manjinski profiterskog, lokalnog stanovništva, zasad namjerno ostavljenog bez etničke i nacionalne boje i mirisa? Ali kakvo je to još staromodno pitanje? Ta ne mislimo li i sami, kad pišemo riječ postpolitika, da ovdašnji ljudi znaju da ima važnijih stvari od stranačkog politikanstva, koje se ideološki slično, zaguljeno i dogmatski, odvija u vrhovima političkih organizacija i među muškim penzionerima na tržnicama?
No, znači li sve to da u nas nema ideologija? Posebno ne stvarno političkih? Da ima muške narodne epike, koja sve više prelazi u žensku narodnu liriku naricanja nad domovinom na samrti, to je jasno. Točan odgovor je da ideologija ima. Dapače, mogli bismo reći da gotovo ničeg drugog osim ideologija, kao teških a ne lakih droga, u nas niti nema. Da od ideologije oslobođenog teritorija ima možda samo u nekim muzejima i galerijama, dobro skrivenog u estetskom zabranu, a na užitak ljubitelja i praktičara umjetničke – ali samo umjetničke – subverzije. No, to nije naša specifičnost. To je stanje svijeta. Zovu ga neizbježnošću neoliberalne globalizacije.
Urođenik s ogledalcem
Kad maperi našeg ideološkog krajolika traže etikete kojima bi nas označili, najčešće spominjani rezultat pretraga zove se, već desetljećima, nacionalizam. Kao što smo nebrojeno puta na ovome mjestu ponavljali, nacionalizam nije velika ideologija današnjice! Velike ideologije ne još sasvim prošlog 20. stoljeća su liberalizam, fašizam i socijalizam. I to je prvo zavodeće mapiranje. Drugo mapiranje, koje više zakriva negoli otkriva našu ideološku mapu, jest ono o razdobljima totalitarizma, autoritarizma i prave (čitaj liberalne) slobode, u kojoj da sada živimo. Po njemu su ustaška i komunistička vlast bile totalitarne, Tuđmanova je bila autoritarna, a od 2000. živimo u šlampavoj, no liberalnoj slobodi. Pojmovi totalitarizma, autoritarizma i slobode još su analitički neupotrebljiviji od pojma nacionalizma. Bez razvijanja detaljne argumentacije, kažimo da elemenata svake od nabrojenih ima u svakoj od tri stvarno dominantne ideologije.
Zapitajmo se sada, kad ćemo se relativno lako složiti oko činjenice da svjetski vladajuća etiketa, ona o neoliberalnoj hegemoniji, pogađa i “naše” društvo, čemu je onda potrebna tolika maskarada? Zašto se jednostavno ne kaže liberalizmu liberalizam, fašizmu fašizam, a socijalizmu socijalizam, ako su to i dalje bazične istine našega života u ovom tzv. neoliberalnom ideološkom krpežu stvarnosti? Odgovor je, naravno, pa baž zato da se ne vidi da je krpež! Da izgleda kao sjajno i novo ogledalce, koje će svaki dobar urođenik, kad odradi svoju normu za centre financijske moći, dobiti u raznim veličinama i bojama.
MEĐUNASLOV: Imam državu, za društvo me baš briga
Analiza, koje nema, trebala bi ići ovim smjerom: očito liberalizam, fašizam i socijalizam danas više nisu isto što su jučer bili. Liberalizam je propao još daleke 1929. godine, u svom neuspjelom suočenju s tadašnjom svjetskom krizom kapitalističkog ciklusa. Fašizam je vojno propao 1945, no da se može povampiriti vidjeli smo u post-Jugoslaviji devedesetih. Socijalizam je propao 1989. godine. Iako stvarno još koju deceniju prije, a neki staljinistički elementi tek su se obnovili nakon “pobjede demokracije” i državnog razvlaštenja socijalističkog samoupravnog društva u to ime. Tako da smo devedesetih ideološki skupili nagore iz oba svijeta. Ne zovimo ih, jer i to zavodi, istočnim i zapadnim, već iz svijeta fašizma i staljinizma. A i to je bio neoliberalizam, iako nepotpun!
A sada smo u potpunom neoliberalizmu. Što znači ta sloboda? To znači da nad nama vlada ideologija koja za sebe tvrdi da je liberalna, socijalno osjetljiva i antikomunistička. No, stvarno je liberalna samo za međunarodni financijski kapital, a ne i za svoje građane, koje mu prisilno isporučuje. Da je na priču o socijalnoj osjetljivosti, dakle socijalističkom nasljeđu novog liberalizma mnogo njih ipak nasjelo, govori dominantni “umjetnički” žanr moralističkog vapaja za buđenjem prave, narodne države, koja nikako da svane. A da je sve to začinjeno žestokim antikomunizmom, fašistička je tekovina, koju je neoliberalizam spremno preuzeo.
Ako vam se sve pobrojeno sviđa, znači da imate svoju državu. Briga vas čije je društvo.