Neumjesno zalaganje za elitizam
Studenti koji su blokadom pojedinih fakulteta u Hrvatskoj nastojali izboriti besplatan studij bili su izloženi nesmiljenoj harangi u medijima, koji su ih i pismima pojedinih naučnih radnika nastojali uvjeriti da odustanu od te metode borbe. Među tim pismima moglo bi se izdvojiti ono koje je u “Jutarnjem listu” objavio profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu Ranko Matasović koji, sudeći po napisanom, računa na kratko pamćenje ljudi. On piše da, iako su on i njegova generacija imali pravo na besplatan studij, nisu pritom “uživali neke privilegije koje imaju današnji studenti, primjerice pravo na organizaciju blokade fakulteta bez straha da ćemo biti pohapšeni”.
Što se prava na gunđanje tiče, još je Fridrih Vilhelm Prvi, vladar Prusije u 18. vijeku, rekao da je sa svojim narodom sklopio dogovor: on može da radi što hoće, a oni mogu pričati što hoće. Kad bi mogli birati, većina ljudi izabrala bi društvo u kome se neko pravo ostvaruje, a ne ono u kome se može bez straha od hapšenja gunđati zbog njegovog neostvarivanja.
Slijedi profesorova tvrdnja da u socijalističkoj Hrvatskoj nije bilo slobodnog tržišta rada i da se prilikom zapošljavanja gledalo na moralno-političku podobnost i veze u Savezu komunista. Iako je toga bilo prilikom imenovanja u neke firme i na neke rukovodeće položaje, mladi diplomci mogli su se zapošljavati gdje su htjeli, ako je bilo posla za njih, jer su neka zanimanja bila suficitarna. Za razliku od državne kontrole zapošljavanja koja je postojala u istočnom bloku, gdje se dešavalo da su oni koji su nakon studija odbili ići tamo gdje ih se slalo morali vraćati pare za studij, naši diplomirani liječnici, inženjeri, kulturni radnici itd. mogli su se zapošljavati i u SFRJ i u inostranstvu. To nije važilo npr. za ekonomiste ili pravnike, jer materija koju su oni tada učili nije bila usklađena s onom u svijetu. Zbog toga je zapošljavanje u inostranstvu, iako pogubno za državu koja je izdvajala za školovanje tih kadrova, bilo dokaz kvalitete tadašnjeg visokoškolskog obrazovanja, besplatnog za sve studente.
Danas većina studenata plaća svoje obrazovanje, ali to nije doprinijelo kvaliteti obrazovanja − naša su učilišta vrlo nisko na ljestvicama kvalitete u Evropi i svijetu, a njihovi diplomci često nemaju blage veze o onome što su na svojim fakultetima učili. Kad piše da bi “sveučilište studentima moglo besplatno podijeliti diplome koje će vrijediti upravo onoliko koliko stoje”, Matasović zaboravlja da ni u socijalizmu nitko nije dijelio diplome, već ih se moralo steći radom. Tada je malo njih diplomiralo u roku, a studije nije završavao velik broj studenata. Situacija ni sada nije mnogo bolja, iako se obrazovanje uglavnom plaća.
Autor pisma kaže da je sljedbenik liberalnog pogleda na ekonomiju i društvo. U Hrvatskoj imamo neoliberalizam, zasnovan na pljački i prvobitnoj akumulaciji kapitala, koja je bila dozvoljena samo nekima. Prvobitna akumulacija kapitala desila se i u Evropi i SAD-u, ali prije 200 godina, a čak je i ona bila pravednija od one provedene u Hrvatskoj. Vrlo je neumjesno zalaganje za elitizam ako se zna kako je nastala elita hrvatskog društva i kako svi nisu bili u ravnopravnoj početnoj poziciji.
Ostaje nada da Matasović u obraćanju svojim studentima koristi više logike nego u obraćanju građanima. Jer ako on studentima gradivo tumači na način na koji neke teze izlaže u pismu, onda je jasno da nam je obrazovanje u čabru, pa makar ga plaćali najskuplje u Evropi.