Osmi krug straha

“Sedam strahova” je jedan od romana kojim se “Algoritam” kao treći hrvatski izdavač, posle VBZ-a i “Profila”, upustio u “nakladničku invaziju” na Srbiju i okolne zemlje. To je zanimljiv kulturni fenomen koji sugeriše kakav je trenutni ekonomski odnos snaga na planu izdavaštva, od koga će neposredne koristi imati hrvatski čitaoci i srpski izdavači. Ako dođe do prave regionalne konkurencije, intuitivno predskazujem, skresaće se sumanuto visoke cene hrvatskih knjiga, ali i povećati “sajamske” cene srpskih izdanja.

I u prozno berićetnijoj godini nego što je 2009., prvenac sarajevskog novinara i radio voditelja Selvedina Avdića (1969., Zenica), našao bi put do kompetentnih procenjivača i probirljive publike. “Sedam strahova” je nevelik roman složenog žanrovskog sastava, koji umešno uvezuje egzistencijalnu i ratnu prozu, elemente detektivske potrage i mitološke fantastike. Narator je ostavljeni muž i utučeni “suvišni čovek” koga će potraga za radio reporterom Aleksom Rankovićem dovesti do nepoznate masovne grobnice na rudarskoj deponiji, odnosno do istine o privatnim muslimanskim logorima koji su za vreme rata postojali za pripadnike etničkih manjina, u ovom slučaju za Srbe. U tom smislu, Avdićev roman je na tragu Kišove po-etike: to je insajderska provokacija upućena vlastitoj sredini, za razliku od tematski srodnog romana Vladimira Kecmanovića “Top je bio vreo”, pisanog u egzilantskoj udobnosti i u malicioznom naumu pothranjivanja većinskog sentimenta nevinog srpskog stradanja. Selvedin Avdić, kao i Dragan Radulović u “Auschwitz Caféu” potencira kolektivnu moralnu odgovornost za počinjeni zločin: egzekutori zločina samo su nečista savest ćutljive većine koja je zločin priželjkivala, podupirala i post festum potisnula kao državotvorni tabu.

Iako jasno vidljiv, u drugom planu ostaje “postmoderni kroj” romana koji u svojoj kompoziciji kombinuje postupak otkrivenog rukopisa, dnevničke beleške, zasebnu povest, bilješke i zapise koji su izuzeti iz osnovnog toka pripovedanja, završno sa komentarom anonimnog pronalazača rukopisa i sedam praznih stranica za neispričanu pronalazačevu povest. Izuzeti dodaci imaju čas funkciju klasičnih fusnota, čas su mikro eseji koji zajedno sa jezgrovitim pesimističkim sentencama nepretenciozno jačaju intelektualnu dimenziju romana. Informacije i saznanja o svetu duhova, mitoloških predstava i rudarskih verovanja, fantazmagorični doživljaji i grozomorna snevanja, ostaju podređeni sklopu fabule i njenim efektima. Postmodernom impulsu pripadaju i kompulzivni narativni katalozi (između ostalih i oni o tipovima strahova koji opsedaju pripovedača), i efektni citati koji podupiru turobne uvide romana.

Poređenja ponekad iskoče iz osnovnog stilskog registra romana. Recimo, znoj nastao usled samrtne jeze je “gust i lepljiv kao agda za baklavu” a turbo atmosfera u hotelu demoničnih crvenokosih blizanaca-ratnih profitera, zagušljiva je i “smrdi kao u utrobi bureka”. Kao da ova “kulinarska” iskakanja svedoče o autorovoj potrebi za komičkom ili ironijskom relaksacijom napete i mučne priče. Lik naratora replicira lik nestalog Alekse: obojica su novinari, usamljenici i autsajderi, vidioci duhova, žrtve poremećenog sveta. Izlišno ponavljanje očitavaju pojave duhova koji, ma gde, kako i kome da se javljaju, dosta liče jedan na drugoga. Ovi nehotični dvojnici upućuju na autorovu posvećenost manifestacijama zla i porazom pojedinca, a ne imperativom stilske homogenosti i raznovrsnosti pojava.

Kao da je nekako logično da neupokojene aveti književno “vilene” u savremenoj Bosni i Hercegovini, zemlji masovnih ratnih zločina, neotkrivenih grobnica i brojnih nestalih lica. U sadašnjem stanju okamenjene interne podeljenosti i disfunkcionalne besperspektivnosti BiH, vlada kolektivna omerta (zakon ćutanja) o zločinu koji su počinili pripadnici vlastitog naroda. Što je uostalom slučaj i u dve susedne zemlje, Hrvatskoj i Srbiji, na čijoj ratnoj politici leži teret najbrojnijih ogrešenja o pravila ratovanja i o čovečnost.

Roman “Sedam strahova” Selvedina Avdića predstavlja zrelo iznenađenje ovogodišnje ponude. Ipak, ovaj roman može izazvati kod čitalaca i “osmi strah”. To ne bi bio strah od uzaludno straćenog vremena, već instinktivna bojazan da pred nas tokom čitanja ne iskoči kakva opskurna prikaza i ne podseti nas da i kukavičluk i ćutanje ostavljaju krvave tragove.