Politička elita osluškuje Brisel, a ne zahtjeve građana

Hrvatska je pokrenula proceduru izmjene Ustava što se, sudeći po izjavama iz vladajućeg HDZ-a i dijela stručne javnosti, čini zbog usklađivanja sa zakonodavstvom Evropske unije i lakšeg ulaska u nju. Vlada je predložila da se ustavom omogući izručivanje hrvatskih državljana i unese odredba o nezastarijevanju krivičnih djela počinjenih u privatizaciji. Opozicija je zatražila uvođenje dodatnog prava glasa za manjine, da se pravo glasa ograniči samo na osobe koje su rođene i imaju prebivalište u Hrvatskoj, zatim radikalnu decentralizaciju Hrvatske, povlačenje trupa iz Afganistana i izmjene na području reproduktivnih prava.

Što o svemu tome kažu nevladine organizacije, koga one predstavljaju, jesu li ravnopravan partner strankama i gdje su u svemu tome pripadnici manjina?

– Od 145 članaka Ustava 56 je posvećeno različitim oblicima zaštite ljudskih prava i oni pružaju solidnu osnovu za zaštitu individualnih ljudskih prava i prava nacionalnih manjina, koje se izrijekom spominju samo u jednom članku – kaže Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava (GOLJP).

– Naši prijedlozi promjena Ustava idu u pravcu ukidanja nedorečenosti koje se koriste za pravdanje apsurdnih odluka kao što je saborsko skidanje imuniteta Glavašu, a da Sabor ujedno nije dozvolio sudu da odlučuje o pritvoru – kaže Pusić. On smatra da glavni problem nije u nedorečenosti Ustava, nego u njegovom nepoštovanju od strane Sabora, Vlade i sudova.

– Drugo što predlažemo je promjena dijela članka 141 koji zabranjuje pokretanje postupka koji bi mogao dovesti do neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku – ističe predsjednik GOLJP-a.

Nenasilje i izgradnja mira najviše vrednote

Po mišljenju voditeljice Dokumente Vesne Teršelič, za biračko pravo uz kriterij državljanstva treba uvesti i kriterij prebivališta u Hrvatskoj. I ona smatra da zastupnički imunitet ne smije biti paravan iza kojeg će se skrivati okrivljeni za teška krivična djela.

– Zalažem se da se imunitet nepovredivosti ukine za kaznena djela za koja je propisana kazna zakona duža od pet godina, a zadrži samo imunitet radi slobodnog izvršavanja zastupničkog mandata, odnosno obavljanja njihove zadaće u Saboru. U Izvorišnim osnovama Ustava trebalo bi navesti sve nacionalne manjine, a najviše vrednote nadopuniti nenasiljem i izgradnjom mira. U više članaka vezanih za garanciju ravnopravnosti, uz spol i etničku pripadnost kao osnove za diskriminaciju treba navesti i spolnu orijentaciju – smatra ona.

Na pitanje jesu li političke stranke i nevladine organizacije ravnopravni partneri u diskusijama o izmjenama Ustava, Pusić kaže da bi stranke i NVO-i trebali biti komplementarni partneri, dakle oni koji se nadopunjuju u djelovanju.

– Međutim, mi u NVO-ima nismo ni blizu ravnopravnosti s političkim strankama i naši su prijedlozi marginalizirani. Nakon kratkog prolaznog otvaranja prema prijedlozima organizacija za ljudska prava između 2000. i 2003, dijalog o zakonodavnim inicijativama opet se vodi gotovo isključivo među malobrojnim političkim moćnicima – ocjenjuje Vesna Teršelič.

– Ustav bi trebao služiti i kao platforma zaštite svih građana i u tom smislu udruge često artikuliraju interese onih građana koji su ostali isključeni iz javnih politika ili onih čija se prava krše – kaže Gordan Bosanac, programski voditelj Centra za mirovne studije.

– Udruge nikako ne mogu biti ravnopravni partneri u raspravama o izmjenama Ustava, jer je njihova količina moći naprosto nemjerljiva s količinom moći koju imaju državne institucije i političke stranke, ali bi bilo dobro za demokraciju u Hrvatskoj da se mišljenja udruga i građana barem čuju i uvaže prema potrebi. Strateška je prednost udruga nad institucijama da su često puno bolje informirane o potrebama i pravima određenih društvenih skupina jer imaju veće znanje o njima. Tu leži profesionalni legitimitet zakonskih prijedloga koje podnose udruge – kaže Bosanac.

Politika mrkve i batine

Na pitanje kako osigurati da se izmjene Ustava ne vrše samo zbog Evropske unije, već i zbog interesa samih građana Hrvatske, Bosanac kaže da je sada skoro nemoguće staviti interese građana ispred interesa da Hrvatska uđe u EU.

– Posljednjih godina svjedočimo da se reforme rade prvenstveno zbog želje za ulaskom u Uniju. Bez pritisaka iz EU-a ne bi bio izglasan niz zakona koji su doprinijeli zaštiti ljudskih prava, zato što kod nas nema dovoljno političke kulture i potrebe za njima. Zbog toga bi u ovom predpristupnom vremenu udruge više trebale lobirati preko Brisela nego preko Zagreba, odnosno komentare na zakone prvo slati u Brisel, a ne na Markov trg. Ali u tome leži najveća opasnost za zaštitu ljudskih prava. Što će se s njima desiti kada Hrvatska postane članica EU-a i kada nestane politike mrkve i batine? Zbog toga već sada moramo osmisliti dobre mehanizme pritisaka na državu da provodi zakone i poštuje ljudska prava – kaže Bosanac.

– Od 1991. ovo je četvrta promjena Ustava. Kako ne bi uskoro uslijedile peta i šesta, treba nam široka javna rasprava koja će voditi sveobuhvatnom prijedlogu izmjena, u skladu s prepoznatim problemima i deficitima. Političari i političarke nam umjesto toga nude promjene članaka neophodnih za evropske integracije i savjetuju strpljenje i suzdržanost u vezi drugih, istinski potrebnih promjena – zaključuje Vesna Teršelič.

Koliko zajedničkog imaju Srbi i homoseksualci?

Zoran Pusić naglašava da predstavnici jedne manjine ponekad ne osjećaju solidarnost s pripadnicima druge manjine, naročito ako se radi o manjini po nekoj drugoj osnovi.

– Prije pet-šest godina u diskusiji o pravima manjina na saborskom odboru o njima se počelo govoriti u širem kontekstu, kao o svakoj ranjivoj skupini koja time što je drugačija i nezaštićena postaje meta ekstremista. Spomenut je i Gej prajd koji se trebao održati za nekoliko dana. Na to je tadašnji zastupnik Milan Đukić skočio i uz povik “ja više ne mogu ovdje ostati, tu se uspoređuje Srbe i pedere” napustio prostoriju – sjeća se Pusić.

– Osjećaj pripadanja manjini uvjetovan je političkim kontekstom. Ako ste homoseksualac, Rom, azilant ili Srbin, tada vas taj manjinski identitet stavlja u žarište političkih polemika. Kao društvo načelno prihvaćamo univerzalnost ljudskih prava, a to za sobom povlači posljedicu priznavanja prava i onim manjinskim skupinama koje su daleko od našeg iskustva ili su okarakterizirane kao nešto što je negativno. Dakle, svi smo pripadnici neke manjine, ali to često zaboravljamo, pogotovo u trenutku kada smo dio većine i kada imamo moć nad manjinama – kaže Gordan Bosanac.