Popovska posla
Srednji vijek trajao je – brat bratu – nekih hiljadu (1000) godina, paušalno zahvaćeno, od propasti Zapadnorimskoga carstva (476. g.) do pada Carigrada (1453.). S početkom toga “mračnog doba” slažu se svi, manje-više, (dakle od V. st.), jedino mu završetak neki različito datiraju – je li to bilo u osvit renesanse, ili je označeno otkrićem Amerike 1492., odnosno otkrićem reformacije 1517., dok ga neki radikalno produžuju čak do Francuske revolucije 1789. godine… Uglavnom, brat bratu, najmanje tisuću (1000) godina, a za “neke postupke u (tom) srednjem vijeku”… “Crkva u Hrvata davno se ispričala…”, objašnjava nam Ivan Miklenić, glavni urednik “Glasa Koncila” (u “Jutarnjem listu”, 5. prosinca o.g.).
Koje li velikodušnosti: ispričavanje za “neke postupke” počinjene tijekom, brat bratu, nekih hiljadu (1000) godina, a još se čeka “predstavnike boraca”, da u Jasenovcu “osude partizanski i komunistički ratni i poratni zločin”. Socijalističko društveno uređenje u Jugoslaviji – u kojoj je ravnopravno postojala Republika Hrvatska – trajalo je (drug drugu, gospodin gospodinu) jedva nekih 45 godina (1945.-1990.) s tim što su “partizanski zločini” počinjeni prije uspostave države, a “komunistički… poratni” više nemaju svoje “predstavnike”, jer je propao režim koji je za njih bio odgovoran. Dakle, 1000 g. naspram 45 g. – s jedne strane institucija koja traje i koja je nasljednica one iste iz srednjeg vijeka, a s druge fanatizmi iščezlog sustava (bez nasljednika!) – i to još nije dovoljno da se se izbriše svako uspoređivanje! No opsjednuti crvenim vragovima, koji im se priviđaju u njihovim elukubracijama, popovi naši neumorno stavljaju znak jednakosti među neusporedive veličine.
Takva nelogičnost, nesklapnost mnogo je puta već istaknuta, a sada se, evo, ponavlja u kontekstu licitiranja poželjnih kandidata na skorašnjim predsjedničkim izborima. Lukavi gl. ur. “GK” (imao je tu vrlinu od koga i steći, tj. naslijediti) nije se dao navući na tanak led, pa da imenuje bilo kojega (ne)poželjnog kandidata, već se zaogrnuo otrcanim općim mjestima kojima obiluje isprazna frazeologija s bilo koje pozicije: “Svaki predsjednički kandidat koji se u natjecanje za tu državnu funkciju upustio iz osobnih ili grupnih karijerističkih i interesnih razloga, a ne radi služenja zajedničkom dobru čitave hrvatske nacije, pada i na testu domoljublja i na testu poštenja. Među predsjedničkim kandidatima sigurno ima takvih, no o imenima ne bih govorio.” Pod lozinkom “interesa” baš za “zajedničko dobro čitave hrvatske nacije” upravo je i stvorena sadašnja samostalna i suverena Hrvatska, pa kako bi ta motivacija, naknadno, mogla biti ne-domoljubna?! Da, ali tu ima jedna kvaka: “Siguran sam da kad bismo na izborima izabrali stvarno praktičnog vjernika, on bi bio sposoban pokrenuti nužno čišćenje hrvatskih vlasti od glave.” Ako “hrvatske vlasti” (što god da se misli u toj množini) treba očistiti “od glave”, jasno je da čak i “praktični vjernik” ne bi bio nimalo milosrdan, nježan i obziran (a ionako bi se konzultirao sa svojim ispovjednikom, vjeroučiteljem i/ili sličnim autoritetom kojemu bi bio podložan kao “praktični vjernik”). Eto, kako se izbjegavanje imenovanja (ne)poželjnog kandidata ipak na kraju razbistrilo: institucionalna bi crkva bila najzadovoljnija kad bi budući predsjednik RH bio njen “praktični vjernik”…
Pa kao da takvih primjera nismo već dosta vidjeli! Želudac mi se prevrnuo kad sam na televiziji više puta vidio naše državne i stranačke vrhovnike kako na misama, po crkvama, poslušno bulje u mucave izvođače rituala pred oltarima, kako pobožno prevrću očima, kako im trepere usne dok sriču molitve, kako klecaju i uzdišu, dakle kako – praktično vjeruju (jesu li oni predstavnici tih vlasti koje treba “očistiti od glave”?). Institucionalna je crkva svojim manipulacijama tako pokorila čak i one koji su do prekjučer bili – barem formalno – praktični ne-vjernici. Kud ćemo većega dokaza snage i utjecaja te Crkve, kad su pred njom hametice pokleknuli i oni koji su ponekad pomišljali, kako je upravo Bog odredio da oni budu – ateisti?!