Pošto svetac zaštitnik?

Robert Ježić, vlasnik “Novog lista”, preko svoje tvrtke “Dioki” uplatio je dvjesto tisuća kuna za predsjedničku kampanju SDP-ova kandidata Ive Josipovića. To je i najveća privatna donacija Josipovićevom izbornom štabu – više je novca uložila samo kandidatova matična partija – pa je “Dioki”, gdje se proizvode materijali na bazi polimera, postao neka vrsta pričuvnoga SDP-a. Osviješteni industrijski pogon udarnički prebacuje normu i ostvaruje višak vrijednosti u korist plemenitih socijaldemokratskih ideja.

Tako je hrvatska ljevica za svoje blagdanske poruke nade i spasa osigurala odgovarajuću plastičnu ambalažu, a hrvatski tajkun – za sumu koju si može priuštiti – odgovarajuću plastičnu operaciju. Izgleda, doduše, isto kao prije, ali voli vjerovati da je potpisom na uplatnici vidljivo promijenio politički identitet.

Stvar na prvi pogled ne zaslužuje naročitu pažnju, budući da su se hrvatski tajkuni ovih dana razletjeli, pa kao na stočnome sajmu razgledavaju izložena politička grla, mjerkaju im zubala i čeone kosti, bilježe kilažu, procjenjuju radne potencijale i biraju u koga je pametno uložiti novac, računajući da će im taj uzvratiti uslugu kada, u slučaju pobjede, konzumira planiranu količinu moći.

Plastika je moja hrana

Postoje, istinabog, i benignija objašnjenja, prema kojima je dobro da vlasnici kapitala podupiru predstavničku demokraciju bez obzira na kojeg će favorita tipovati, jer se tako čitav sustav prirodno obnavlja, učvršćuje i lišava nepotrebnih ideoloških opterećenja. U još benignijoj varijanti privatno financiranje predsjedničkih kampanja spada u klasičnu humanitarnu djelatnost: u najvećem broju slučajeva donatori pomažu ozbiljnim bolesnicima.

Ipak, intrigantan detalj u slučaju Josipovićeva sponzora, Roberta Ježića, glasi da je dotični dugogodišnji član HDZ-a, takoreći od njegova osnutka, te intimni prijatelj donedavnog premijera Ive Sanadera, s kojim ga vrlo vjerojatno vezuju i konkretni privatni poslovi. Tako se ne može pouzdano reći zbog čega je Ježićevih dvjesto tisuća kuna uistinu važno – zbog toga što ih dobiva Ivo Josipović ili zato što ih ne dobiva Andrija Hebrang? Je li ta suma bitnija zato jer je poklonjena ili zato što je uskraćena?

Na prvi pogled se čini da vlasnik “Novog lista” priželjkuje promjene, pa je odlučio svim sredstvima pridonijeti silasku s vlasti satrapske partije kojoj i sam pripada. Na drugi pogled, moguće je da i sam Sanader, preko Ježića i njegove industrije plastičnih artikala, podriva stranku u kojoj je postao omražena ličnost i čiji ga se čelnici otvoreno odriču. Na treći pogled, riječki se tajkun naprosto prepušta uobičajenom načinu poslovanja: uspješan biznismen ulaže u političara za kojeg procjenjuje kako će postati dovoljno moćan da mu služi kao pokrovitelj. Ponaša se u duhu konkurentnog kapitalizma i kršćanske etike u tranziciji, gdje svaki terminator ima svoga sveca zaštitnika.

Bilo bi naivno pomisliti da Robert Ježić izdvaja pare zbog nečeg što sliči na ideale ili čvrsta politička uvjerenja. Prije manje od godinu dana, uoči lokalnih izbora, “Novi list” objavio je reportažu s predizbornog skupa HDZ-a u Rijeci, a na najvećoj fotografiji isprsio se upravo vlasnik novina, s rukom na srcu, dok se u društvu premijera i skupine uglednika zaklinje na vjernost vođi i stranačkoj zastavi. Partijske zadaće provodio je i kroz sam “Novi list”, između ostaloga tako što je – slijedeći Sanaderov striktni naputak – izdao uredništvu nalog da tekstovi nekolicine autora ni po koju cijenu ne smiju osvanuti na novinskim stranicama. Jedan ga je SDP-ov zastupnik zbog toga sa saborske govornice nazvao “štetočinom”, “zlostavljačem”, “HDZ-ovim nasilnikom” i “gušiteljem slobode medija”, a branio ga je – da paradoks bude slađi – u-pravo Andrija Hebrang, čovjek kojemu je Ježić ovih dana uskratio dvjesto tisuća kuna i, umjesto noža u leđa, tutnuo ih u džep njegovu protukandidatu.

Protuusluge bivšeg premijera bile su izdašne. Riječki tajkun, preko tvrtke “Dina”, koju također posjeduje, vlasnik je desetina tisuća četvornih kilometara tla kod Omišlja na otoku Krku, a karakteristika je tog zemljišta da mu vrijednost može biti ustostručena jednim jedinim potezom – odlukom hrvatske vlade da se baš na tome mjestu gradi terminal za ukapljeni plin. Sanaderova vlada tu je odluku od nacionalnog interesa doista i donijela, pod donekle dramatičnim okolnostima, doslovno u zadnji čas, na posljednjoj sjednici kojom je predsjedavao odbjegli kancelar, nekoliko sati nakon što je upoznao javnost sa svojom abdikacijom. U kojem će omjeru dvojica kompanjona dijeliti profite nakon što LNG-terminal zaživi, ostaje da nikad ne saznamo.

Možda sam plastičan i ja

Predsjednički kandidat Ivo Josipović nema nikakvih moralnih problema da primi lovu od dugogodišnjeg HDZ-ovca, Sanaderova prijatelja i partnera, za kojeg pošteniji SDP-ovci vele da je “štetočina”, “zlostavljač”, “nasilnik” i “gušitelj slobode medija”, napokon – novac je novac, nema nacionalnost ni stranačku boju, a i dobro je kad konkurencija iz vedra neba primi zasluženi udarac. Robert Ježić, s druge strane, može biti motiviran za sponzoriranje Josipovićeve kampanje jedino zato da ga tim postupkom zaduži.

Predsjednički kandidat, kao čovjek od dokazanog integriteta, nikome se neće osjećati dužnim, jer o tome upravo drži mise na predizbornim skupovima. Pa i ne treba, nadovezuje se Ježić, dovoljno je da kao sutrašnji predsjednik države ne pravi probleme oko lokaliteta iz kojeg će uskoro curiti ukapljeni keš, a to ga ni na koji način ne može moralno diskreditirati… Donaciju može primiti kao unaprijed isplaćenu dividendu, što ne bi bilo mudro, ili kao milodar dobrostojećeg građanina koji je doživio ideološko prosvjetljenje, odlučio poduprijeti napredne društvene ideje, “novu pravednost”, borbu protiv korupcije i te stvari, te si za dvjesto tisuća kuna kupiti novo političko odijelo. Sada već obojicu prožima nevino ozračje konkurentnog kapitalizma i kršćanske etike u tranziciji, gdje svaki terminator ima svoga sveca zaštitnika.

Uzmemo li, dakle, vlasnika “Novog lista” i njegove kune kao fiksnu referencu – u čemu bi mogla biti razlika između HDZ-a i SDP-a? Svježi ljubavni odnos između Ježića i Josipovića samo je tisuću i prva identična hrvatska priča, sročena prema zakonu spojenih interesa, gdje se uspostavlja savez između politike i biznisa, i to uz kategorične proglase da se te dvije djelatnosti napokon imaju odvojiti. Uzmemo li, dakle, HDZ i SDP kao fiksnu referencu – u čemu bi mogla biti razlika između političkoga biznisa i poslovne politike?

Poslovanje bez političkog pokroviteljstva u Hrvatskoj ima sve manje izgleda za uspjeh, kao i politika bez ekonomskog sponzorstva. Ali ako se politika i biznis pokažu uspješnima – tj. ako je politički glavešina osigurao svoje ekonomsko, a poslovni čovjek svoje političko zaleđe – u skupo plaćenim reklamnim spotovima udruženim će nam snagama gurati pod nos svoje čiste ruke i neokrnjene principe.

Simbiozom tajkuna i političkog moćnika nastaje centralna figura tranzicije, stvorenje s osobinama monstruma i sviješću spasitelja. Netko tko proizvodi stvarnost i suprotstavlja joj se džambo plakatima. Oko njega sve bazdi po korupciji, protiv koje Ivo Josipović, uz materijalnu podršku Roberta Ježića, ovih dana zanosno drobi.