Pula jučer, sutra

Pulski festival pokrenuo je 1954. entuzijast Marijan Rotar pod geslom “oživimo Arenu”. Arena iliti Vespazijanov amfiteatar građena je između I i II stoljeća naše ere, što samo svjedoči koliku je važnost imala Pula nekada. Mijenjajući razne gospodare (Rim, Iliri, Ravena, Franci, Mleci, Austro-Ugarska, opet Talijani, pa “naši” u svim svojim oblicima), nekoliko puta doživljavala je uspone i padove (npr. kuga i malarija u XIV stoljeću). Bila je Pula glavna austro-ugarska luka, a o važnosti govori i to da je, prije svjetske dominacije Anglosaksonaca, kroz Pulu a ne kroz Greenwich prolazio nulti meridijan. I danas postoje oznake u pulskoj zvjezdarnici (tijekom Drugog svjetskog rata od savezničkog bombardiranja devastiranoj, valjda zbog te dominacije – sahranimo nulti meridijan), koju sada duži drug i gospodin Rade – astrolog amater, šezdesetosmaš iz Pule.

Nazad na film. Na prvi festival kamioni su dovozili građane Raše, Labina, Poreča i Rovinja, a poslije nitko više nije mogao da spriječi navalu poznatih i nepoznatih, umjetnika, plejboja, političara (grrr)… Tko sve može da nabroji naše glumce i režisere koji su se tamo klanjali nekad više, nekad manje zadovoljnoj publici (mislim, tko će baš svakome da udovolji!). Bračni par Marković, Bata, Smoki, Dvornik, Ljuba Tadić, Gaga, ljepotice Božidarka Frajt i Milena, ili František Čap (prvi dobitnik nagrade za režiju), Aleksandar Petrović, Živojin Pavlović, Ante Babaja. A Giuseppe de Santis, Jovanka i Tito plus Sophia Loren, Miroslav Krleža, Sam Peckinpah, Milton Manaki, Richard Burton i Elisabeth Taylor?

Nije sve bilo tako sjajno (ali ipak uvijek glamurozno, sa sve crvenim tepihom), bilo je tu uvijek priče o namještaljkama, nacionalnom ključu. Pa je tako poznat slučaj “kamenovanog filma” iz 1967. I danas se priča da je tada zbog filma “Kaja, ubit ću te!” kamenovan Vatroslav Mimica (skoro kolega – polumedicinar, izgleda da je ostao stručnjak za patologiju), a zapravo još gore i bizarnije – poletjele su stoljećima stare kamenice i blokovi na filmsko platno. Kome je tada smetao taj prethodnik Lordana Zafranovića? Ili one čudne, naopake 1971. kada je iz službene konkurencije izbačen debitant Milan Jelić (“Bubašinter”), a producent povukao prvi erotski yu-film “Maskaradu”, ili 1972. kada su izbačeni Tomislav Radić (“Živa istina”) i Bata Čengić (“Slike iz života udarnika”). No nekako je sve to išlo, da se izrazim vojnički, u rok službe. Arena je ipak nakon toliko stoljeća svijetlila u mraku i privlačila, usisavala u sebe.

Danas, 18 godina nakon zadnjeg jugoslavenskog festivala, nije mi tako čudno da se gluposti i dalje događaju. Ministarstvo kulture na svu silu pokušava da oživi festival, što ipak neće moći ukoliko se Areni i dalje bude sputavao njen drevni, arhetipski magnetizam. Recimo, prije četiri godine je uz film Jima Jarmuscha prikazan i “San letnje noći” Gorana Paskaljevića, koji je s producentom i glumcem Lazarom Ristovskim bio i specijalni gost festivala. Tim više začuđuje odluka predsjedništva da se gostima ne dozvoli izlazak na binu nakon filma, a Ristovski je pritom dobio specijalnu nagradu međunarodnog žirija. Taj je komad papira ipak na kraju uručen kako valja. Nema veze, za tradicionalno gostoprimstvo pobrinula se ekipa Balkan Trash Cinema i mladi yu-emigranti (Pula-New York, Čačak-Milano).

Veseli ipak da se nešto pokreće, da se ukazuju znaci nove suradnje, a još više što je uvod u festival bilo novo prijateljstvo začeto u Rovinju, koji je i prije bio intelektualni centar Istre, odmorište za pisce, glumce, slikare. Pa i jedna epizoda nezaboravne serije “Grlom u jagode” snimljena je baš o tome. Sjećate se instrukcija koje Banetu Bumbaru daje onaj fini gospodin i glumac Žutić? E pa ove godine u Rovinju su se upoznale Nina (Zagreb, šest godina) i Marijana (Beograd, deset godina) i zajedno bile na otvorenju festivala do ranih jutarnjih sati. Tko zna, možda ta nova osovina, Zg-Bg, neopterećena djeca, koja se gotovo više ne razumiju (Nina: “Što je to dušek?”, Marijana: “A šta je juha?”), ipak uspiju da snime neki ljepši film od ovog koji smo gledali posljednjih petnaestak godina. Kako rekoh, nade ipak ima. Ako mogu da se prežive gripa, kuga i malarija, onda “svaka bolest ima leka”. A bit će valjda i filmova.

(Tekst je posvećen Marijani, Nini i preminulom Ranku Munitiću.)