Razgovor s Catherine Samary

Catherine Samary idealna je sugovornica svakom novinaru, iz dva razloga. Prvi je što je pripadnica izumiruće vrste javnih intelektualaca, podjednako kod kuće u društvenoj teoriji, političkom aktivizmu i angažiranom novinarstvu (piše u časopisima “Le Monde diplomatique”, “International Viewpoint” i “Tout est à nous”, novinama nove Antikapitalističke stranke). Drugi razlog je što smo mi iz postjugoslavenskih zemalja njezina specijalizacija kojom se – uz središnji interes za teme teorije i prakse socijalizma, probleme planiranja, tržišta, demokracije i globalizacije – informirano i angažirano bavi već desetljećima. Tako da ne samo da je ne trebate informirati što se ovdje događa, već o tome mnogo toga od nje možete i saznati.

Kad govorimo o današnjim radničkim borbama odmah možemo konstatirati proturječje. Sistem koji nas ugnjetava je globalan, pa i borba protiv njega mora biti globalna, no svi mi prvenstveno živimo na nivou nacionalnih političkih zajednica. Kako to riješiti?

– Bitno je da se problem artikulira od lokalne do globalne razine, uključujući i onu nacionalnu. Dakle, što se tiče organizacije društva na nacionalnom nivou, ona još postoji. No, na neki način je i prevladana, propašću socijalnih država i društvenih prava na nivou nacija. Nadnacionalne, globalne strukture napadaju u procesima individuacije i konkurencije. Zato treba izgraditi neko novo državljanstvo u kojem će se obnovljeno organizirati narodne suverenosti i ponovno prisvojiti proces donošenja odluka, koji je danas otuđen, o prirodi promjena koje zahvaćaju države i druge organizacije. Kontrola, koju je i danas moguće donekle izvoditi iz prava državljana, odnosi se na odluke koje se ne donose na nacionalnom nivou, već negdje drugdje. Kad govorimo npr. o Evropskoj uniji ili Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO), konfrontiramo se sa svim nivoima donošenja odluka. Često se administrativno želi spriječiti ili čak uništiti samu mogućnost demokratskog donošenja odluka, tako da te procese treba ponovno osvojiti i podvrći kontroli. Tako su krajem 90-ih u oponiranju odlukama WTO-a izgrađeni nacionalni Socijalni forumi kao početak zasnivanja protumoći koja će učiniti transparentnim odluke WTO-a, EU-a ili Međunarodnog monetarnog fonda.

Ideje samoupravnog socijalizma i dalje popularne

Od tačerovsko-reganovske kontrarevolucije više se nigdje ne razmišlja o planskom razvoju u korist većine, već su hegemone tzv. monetarističke ekonomike. A to znači kako od postojećeg novca, tj. otuđenog rada, napraviti još više novca, bez suvišnih zašto.

– Kriza i tzv. neoliberalna ofenziva razorile su sva prava izborena kao rezultat stogodišnjih borbi i otpora, koja su se kristalizirala u Povelji o ljudskim pravima UN-a i u mnogim državnim ustavima različitih, kapitalističkih i socijalističkih, poredaka. Neoliberali svoje pobjede prikazuju kao oslobođenje od birokratske države i osiguravanje prava i sloboda pojedinaca. No, tu se ne radi o slobodama pojedinaca, već o podređivanju pojedinaca divljoj konkurenciji. A ta konkurencija u potpunosti destruira kolektivna prava: pravo na zapošljavanje, na dostojanstven dohodak, zdravstveno osiguranje, brigu o djeci, pravo na obrazovanje itd. U svemu tome države se transformiraju u imperatore takve agende i represivnije su no ikad.

Što sve proizvodi krizu legitimacije gotovo svih državnih institucija. No, je li ona prevelika ili premalena?

– Nije pravo pitanje samo o količini te krize, već i o njezinoj kvaliteti. Treba nam biti jasno da država neće nestati. Velike tržišne reforme i zagovore povećanja konkurentnosti svugdje uvode države! A te države kontrolira ova nova društveno-politička orijentacija. Danas baš američka i francuska država uništavaju radna zakonodavstva, otvarajući svoja društva divljoj konkurenciji. Iza ideološke parole o manje države i više tržišta u stvarnosti se kriju drugačije države za drugačija, veća tržišta. Zato ne smijemo biti naivni. Svaki liberalizam, pa i ovaj “neo”, treba jaku državu, da bi proveo svoju budžetsku politiku smanjenja poreza i uništavanja socijalnih prava. Država koju oni stavljaju u pogon jest ona smanjenog poreza na profit, te stvaranja nasilne ravnoteže u budžetskoj politici smanjenjem mnogih društvenih troškova. Diskurs o više države, koji se u krizi također pojavljuje, onda ne prati i promjena u socijalnoj orijentaciji države. Povećavaju se pomoći bankama, bez javne i političke kontrole nad time što one s tom pomoći čine. Pa onda saznajemo da se bankarski sistem oporavio, povrativši svoja ulaganja i visoku profitabilnost jeftinim novcem centralnih banaka. Sada daju manje kredita, ali ih daju, a kamate su još veće no u prošlosti. Dakle, upotreba novca je i dalje špekulativna, praviti novac pomoću novca, a ne zadovoljavati ljudske potrebe.

Nasljeđe socijalizma kao da je zabranjeno. I dalje se straši sjećanjem na samoupravno razdoblje, toliko da se ne može razviti suvisla diskusija ni o radničkoj participaciji, kooperativama, a kamoli o radničkoj kontroli. Sve, sve samo da ne bude socijalizma.

– Nasljeđe samoupravljanja i onoga što se nazivalo socijalističkim sistemom trebaju ponovno “otkriti” same radne mase. No baš zato tu se prošlost i dalje sistematski uništava, uništava se samo sjećanje na nju. I to baš zbog ideja koje su postojale, a koje su i dalje popularne. Jer, zamišljanje društva koje je humanističko, u kojem ljudi mogu biti odgovorni spram sebe i spram kolektiva, u kojem postoje društvene organizacije koje zadovoljavaju ljudske potrebe, i to na radikalno demokratski način, nije izašlo iz mode. Dakle, postojale su i postoje značajne ideje, pitanje je samo kako organizirati društvo da te ideje dođu na dnevni red.

Preventivna kontrarevolucija, a ne tranzicija

Problem je što smo dozvolili pretvorbu društvenog vlasništva u državno, koje je samo međustupanj u ustupanju privrednih uvjeta naše društvene reprodukcije privatnicima, državnim ljubimcima. Sada je teško zamisliti obrnuti proces, osim borbi oko vlasništva svakog pojedinog poduzeća?

– Mislim da treba izabrati drugačiji put oporavka. No, svima je jasno da je tzv. pretvorba, koja je prethodila privatizacijskim procesima, bila ilegalna, pošto ustav nije davao takva ovlaštenja vladama. Razvlaštenje društvenog vlasništva događalo se dakle uz kršenje zakona, no pokazalo se i da je takav postupak ekonomski neefikasan. On uopće nije predstavljao rješenje problema pred kojima se našlo samoupravljanje. Nije bio efikasniji, bolji način organiziranja rada pred krizom, nije bilo bolje kontrole inflacije, sistema cijena i sl. Problemi, uočeni još 80-ih, trebali su se riješiti pronalaženjem konzistentnijeg, demokratskijeg i efikasnijeg oblika samoupravljanja. No, oni nisu razriješeni, već su naprosto uništeni državnom eksproprijacijom i privatizacijom.

Raspad Jugoslavije je samo dopola apsolvirana tema?

– Mislim da su ljudi dijelom shvatili lekciju. Otuda tolika jugonostalgija, na svim stranama. Problem su oni koji brane svako sjećanje, uništavaju ga ili poriču da je postojalo išta dobro i progresivno u prošlosti. No, to je na neki način i razumljivo. Tako se uspješno demonizira i sama ideja revolucije, ideja svakog otpora, ideja socijalističkih aspiracija mnoštva. Tome su, nažalost, svojim ponašanjem i represijom doprinijele i same tzv. socijalističke partije u tzv. realnim socijalizmima. Sjetimo se samo sovjetske intervencije u Pragu i sličnih kasnijih događaja. No, i u tome je postojala titoistička iznimka.

Na djelu je svojevrsni “obrnuti marksizam” ili, u drugoj terminologiji, preventivna kontrarevolucija, kad se svi procesi, i prije no što se razviju, premeću na stranu obrane postojećeg načina proizvodnje?

– Same događaje iz 1989. do 1991. najbolje ćemo razumjeti ako ih opišemo kao preventivnu kontrarevoluciju, a ne kao tranziciju iz komunizma u demokraciju.

Francuski filozof Alain Badiou naziva to “mračnim raspadom”.

– Snažne komunističke aspiracije spriječene su vrlo ograničeno shvaćenom formom demokracije. Demokracijom reduciranom na parlamentarizam i izbore, u kojoj se ključne odluke ne donose unutar parlamentarne rasprave, dok su ključni uvjeti demokratske kontrole uništeni ekonomskom organizacijom društva. Kad ste bez posla ili vam je plaća mizerna, tad ste bez dostojanstva i kako ćete u svakodnevnom životu participirati i biti uključeni u donošenje odluka na bilo kojem nivou organizacije? Parlamenti i stranke su diskreditirani, no ključni razlozi te diskreditacije, mogućnost njihove kritike, također su diskreditirani kao nostalgija za prošlošću. Zato moramo razoriti to lažno stanje bez alternative, gdje smo osuđeni ili na nostalgiju za prošlošću ili na bezostatno prihvaćanje sadašnjosti. Treba nam budućnost, naročito novim, mladim generacijama. No, nema izgradnje budućnosti bez pouka prošlosti i veza među različitim vremenima.

Za organizacioni pluralizam na ljevici

Negdje ste rekli da iskustva jugoslavenskog samoupravljanja ne pripadaju samo post-Jugoslavenima. Trebalo bi ih i sačuvati od njih?

– Cijelo jugoslavensko iskustvo danas je globalno dragocjeno. Jer, posvuda smo suočeni s krizom sistema koji je destruktivan kako spram prirode, okoliša, tako i spram ljudi kao društvenih bića. A država posvuda samo čuva financijske ustanove i još povećava ofenzivu protiv radnika, seljaka i drugih najsiromašnijih dijelova društva. Sada se još želi privatizirati obrazovni sistem, reducirati troškove javnih službi, sve u cilju još većeg gomilanja profita onih koji već i sada debelo profitiraju. Nalazimo se u defanzivnoj situaciji otpora takvim tendencijama, u kojoj se vrlo teško organizirati.

Za kritiku treba vremena. Moramo otvarati globalne horizonte. No, otpor nije samo neka apstraktna globalna stvar. On mora biti, kao što sam rekla, artikuliran na svim nivoima, od lokalnih do globalnih, pa i na nacionalnom. Slovenija je dobar primjer nacionalnog otpora nadnacionalnim pritiscima koji stižu iz centara kapitalske moći, iako on nije dovoljan da bi sagradio alternativni model društva. No, dovoljan je da možemo primijetiti veliku razliku između Slovenije i svih ostalih postjugoslavenskih i istočnoevropskih država. Ona je jedina zemlja u kojoj postoji ozbiljan sindikalni otpor, gdje su u štrajkove uključeni značajni dijelovi stanovništva. Sve to dozvoljava nam da raskinemo sa slikom društva opće konkurencije svih protiv svih, potpune atomizacije ljudi. Zato je i pod pritiskom Evropske komisije, cjelokupnog svjetskog sistema i njegovih pravila i načina na koji on “rješava” krizu. Volim u evropskim institucijama navoditi slovenske kontra-primjere, npr. oko nepristajanja na jedinstvenu poreznu stopu (flat rate tax) ili činjenicu da privlačenje stranog kapitala nije glavni način financiranja ekonomije. Slovenci su se uspjeli zaštititi od strašne logike koja govori da je nužno smanjiti poreze stranom kapitalu i nadnice svome stanovništvu da biste bili konkurentni. Isto tako, oni su sačuvali svoj bankarski sistem od vanjskih preuzimanja. Dakle, na djelu je drugačija politička ekonomija, koju evropske institucije žele prikriti i uništiti, što bi se moglo i dogoditi bude li ta krhka alternativa ostala predugo sama i izolirana.

Kad govorimo o organizacionim oblicima lijevog pokreta danas, neki prigovaraju da je snaga sindikalnog gibanja u Sloveniji lice čije je naličje nepostojanje lijevih političkih partija. Trebamo li reći, ne samo u Sloveniji, zbogom partije ili se nadati rođenju neke stvarno lijeve?

– Politički sam aktivna i znam da je danas veliki problem diskreditacija cjelokupnog stranačkog sistema. Jer, kakvu god etiketu stranke imale, lijevu ili desnu, vode vrlo sličnu politiku – kad se domognu vlasti samo primjenjuju daljnju privatizaciju i sl. No, politika ne pripada samo strankama. I sindikati su uključeni u politiku, druge nevladine organizacije isto. Čim se opirete ili kritizirate dominantan trend u ekonomiji, makar i u najmanjim stvarima, kao što je problem financiranja školstva, ušli ste u politiku. No, to ne znači da ne postoji potreba za strankama. Vjerojatno u nekim novim oblicima i načinima artikulacije. Još uvijek postoji i potreba za separacijom funkcija, koja ne bi pothranjivala politički monopol. Dobro je da su sindikati odvojeni od stranaka, da su nevladine organizacije također neovisne i da imaju svoje oblike demokratskog funkcioniranja. Svi mogu participirati u političkoj borbi. Prvi oblici nekadašnjeg međunarodnog otpora kapitalističkoj globalizaciji bili su kombinacija sindikata, udruženja seljaka, političkih stranaka i profesorskih timova. I danas možemo zamisliti forume i političke frontove koji obuhvaćaju sve spomenute subjekte. Dakle, bez političkih monopola i bez hijerarhija. Moramo se otarasiti pomisli na podčinjavanje sindikata strankama. No, moramo se otarasiti i nedemokratskog funkcioniranja stranaka samih. Da budemo konzistentni, moramo se osloboditi balasta staljinizacije stranaka i sindikata. Na neki način moramo početi od kraja. Ako je na tom kraju žuđeni cilj stvarno demokratsko društvo, sa samoorganizacijom i samostalnim donošenjem odluka od strane samih ljudi, onda i put mora sadržavati sve bogatstvo oblika ljudskog udruživanja. U krajnjoj liniji, bit će to i direktno odlučivanje i demokracija.

O Jugoslaviji i nacionalnom pitanju

– Što se raspada Jugoslavije tiče, moram reći da su tu nacionalizam i etnicitet odigrali negativnu ulogu, te da nije dobro da politika dolazi kroz etnicitet i još razara (prekonacionalnu) klasnu solidarnost.

Kontradiktorni aspekt nacionalnog pitanja jest što nas ono obogaćuje, ali može biti i destruktivno, rasističko. Naročito ako nacionalnost gradite na negaciji drugoga i nasilno ga gurate u normativno. Ako uništite građanska prava i univerzalnost kao horizont na kojem se pojavljuje. Nacionalna pitanja su živa stvar, sa svojim povijesnim genezama, evolucijama. Zašto se vi ne biste osjećali kombinacijom Hrvata, Srbina, Jugoslavena, Evropljanina i građanina svijeta? Tragedija raspada Jugoslavije bila je u tome da morate izabrati i oponirati nekim vlastitim identitetima. Kao da ne možete u Hrvatskoj biti Srbin, u Srbiji Hrvat, Jugoslaven…? Nasilje koje vas tjera da dokazujete tko ste da biste imali neka prava npr. i u susjednim državama, bezumno je. Razlikovanje koje je postojalo u Jugoslaviji između pripadanja državljanstvu i pripadanja naciji bilo je dobro. U prvoj Jugoslaviji ste mogli biti veliki nacionalist i Jugoslaven. No, socijalistički jugoslavenski identitet preformulirao je nacionalne identitete u one koji se mogu kulturno kombinirati, a da nisu usmjereni ni protiv koga.

Manjine mogu biti ferment socijalne kohezije

– Svaka individua se sastoji iz mnoštva elementa, koji se ne moraju stvrdnuti u identitet. Mi smo muškarci i žene, roditelji, radnici, Francuzi, muslimani, kršćani. Pripadam onoj struji marksističkog mišljenja koja pokušava integrirati sve tipove analize nejednakosti, opresije i eksploatacije, a ne samo klasnu. No, odbijam da mi feminističke organizacije određuju što znači biti prava žena. Odbijam da mi izraelska država kao Židovki određuje što to znači biti dobra Židovka. Nisam cionist. Isto tako odbijam da mi Sarkozy određuje što je to dobar francuski identitet.

S jedne strane, potpuno sam slobodna odlučiti o tome tko sam ja. Ono što osjećam da jesam, o tome samo ja mogu donijeti sud. S druge strane, državljanstvo mora moći dobiti svatko, bez obzira na svoje etničko porijeklo, naciju i sl. Bogatstvo nacionaliteta mora se zaštititi pred tržišnom destrukcijom, kao oblik kolektivnog nasljeđa, u pozitivnom smislu. Ako štitimo prirodnu raznolikost, trebamo štititi i raznolikost čovječanstva. Moramo štititi kulture i jezike koji nas obogaćuju. Trebamo kombinirati univerzalnost državljanstva s individualnim pravima i kolektivnim pravima nacija.

Nacionalne manjine mogu biti ferment socijalne kohezije. To mogu biti i Albanci u Srbiji, Mađari u Vojvodini. Manjine u bivšoj Jugoslaviji sada imaju priliku da budu i problem i rješenje. Ne tako što će braniti svoja prava protiv drugih, već tako što će poopćiti svoj pristup. Jer, svatko je na jednom mjestu manjina, a na drugom većina. Dakle, potencijalno i opresor i žrtva. Sjetimo se što su radili Tuđman i Milošević. Srpski predsjednik tvrdio je da je Jugoslaven, predlagao Albancima da budu državljani Srbije. A istovremeno je Srbima u BiH predlagao da se priključe matici, odbijajući isto pravo Albancima. Hrvatski predsjednik najprije je uništio kolektivna prava Srba, garantirana ustavom Hrvatske, a onda i podupro nastojanje Hrvata u BiH da razore tu državu. Njihov pristup ljudskim pravima bio je dakle u potpunosti određen nastojanjima da izgrade etnički čiste države. Pitanje manjina može i mora biti pitanje obogaćivanja, u procesu izgradnje dijalektičkog odnosa između državljanstva i raznolikosti. Vratimo li se problemu globalizacije, liberali mogu upotrijebiti nacionalizam i etnicitet da bi uništili neki otpor. No, postoji i nacionalizam koji nastaje iz otpora globalizaciji.