Razgovor s predsjedničkim kandidatom Damirom Kajinom

U posljednje vrijeme opet do izražaja dolazi delikatnost odnosa između predsjednika i Vlade, odnosno premijera – u ovom slučaju bivšeg – dakle Mesića i Sanadera. Kako biste vi s predsjedničke funkcije nastavili tu priču oko korupcije koja tako često svoje ishodište ima u samom vrhu vlasti; zgodni primjeri, recimo, odnose se na Rončevića, Kalmetu i Polančeca, s međusobnim sličnostima i razlikama?

– Nitko u povijesti ovu zemlju nije pokrao kao što su je pokrali najbolji sinovi hrvatskog naroda. Stoga, što nam preostaje? Ili “mi” ili “oni”. Tko je bio na čelu te “hobotnice”? Bivši premijer. Zašto je isti otišao? Vjerojatno stoga jer su mu neki sa Zapada priprijetili da će objaviti njegove račune. A Hrvatska je pokradena toliko da je generacije neće oporaviti. HAC, HC, HEP, Poštanska banka, Podravka i svi slični putovi vode do vrha bivše Vlade. Utoliko, kada je opozicija inertna, kada neće vlast, kada čeka da im sama padne u ruke, kada se nadaju da će im Jadranka Kosor riješiti brodogradnju, javnu potrošnju, vanjski dug…, a svima je znano da se to neće dogoditi, Stipe Mesić mora progovarati o “recentnim” događajima, poglavito onim vezanim uz korupciju. Jednom riječju, mora inaugurirati princip da će svakom budućem predsjedniku bitka protiv korupcije i očuvanja institucija biti glavna briga. No, imam dojam da Mesić progovara i da bi pomogao Jadranki Kosor. Zašto? Jer Sanader prijeti povratkom. Napadnuti su njegovi ljudi, od Polančeca do Rončevića. Zapravo, sami su se napali. On pomaže Jadranki Kosor zato jer zna da je Sanader lošiji izbor i da je borba protiv onih koji su postavili ovu “hobotnicu” prioritet broj jedan, jer oni se ne zaustavljaju samo na utjecaju u vlasti, već pokušavaju na funkciju predsjednika ustoličiti neke nezavisne kandidate kojima će moći manipulirati. To je opasno za Hrvatsku, ali ako se to dogodi, to će biti volja hrvatskog naroda, kao i poraz Mesićeve politike.

Politika dobrosusjedstva

Kako gledate na protekla dva Mesićeva mandata, što vam se pritom ne sviđa? U čemu biste vi kao predsjednik nastojali biti bolji, djelotvorniji, dosljedniji?

– Mesić odlazi. Njegovo djelo ostaje. Koliki će biti njegov utjecaj po odlasku vidjet ćemo, iako ja mislim da budući predsjednik mora nastaviti tamo gdje je Mesić stao. Ali, ni poslije Tita nije bio Tito, pa ni nakon Mesića neće biti Mesić. Jasno, novi predsjednik, bez obzira na ovlasti, bit će odgovoran i za gospodarsku zbilju, a ona je danas gora nego kada je Mesić preuzeo mandat. Da li je Mesić za to odgovoran? Nije, ali budući predsjednik morat će biti, bez obzira na ovlasti. Znači, ako želite biti bolji, za sobom ćete 2015. morati ostaviti sređene gospodarske odnose. Da li je to moguće? Teško. Ali ja u to želim vjerovati, jer 2010. naš vanjski dug iznosi 42 milijarde eura, dok je 2000. bio deset milijardi; nezaposlenost je ista, robna razmjena gotovo ista… Istina, plaće su veće, ali kupovna je moć ista, BDP je četiri puta manji nego 1999. godine, tako da je po tom pitanju 2010. teža i od 1995. godine. Dobro je da su institucije, ako se ne vrati Sanader, stabilnije, tu mislim npr. na vojsku, obavještajnu zajednicu itd. Hrvatski ugled u svijetu je porastao, ali mislim da, bez obzira na sve, kada bi se Mesić i 2010. mogao kandidirati, opet bi pobijedio.

Ovih dana zaoštrio se odnos između predsjednika Hrvatske na odlasku i predsjednika Republike Srbije Borisa Tadića. Što danas Hrvatskoj znači Srbija, u svakom smislu? Od kolike je i kakve važnosti odnos dvaju državnih vrhova? Kako se vi u tome namjeravate postaviti ako postanete predsjednik?

– Ići ću u Vojvodinu i govoriti Srbima koji su napustili Hrvatsku. Bez patetike, bez potrebe da se nekome svidim, svjestan da će svaku riječ pratiti ti nesretni ljudi, ali i hrvatske i srpske vlasti. Nitko iz Hrvatske neće dovoditi u pitanje stabilnost Srbije, ali ni obrnuto, s time da ni jedna ni druga zemlja ne smiju dovoditi u pitanje jedinstvenost Bosne i Hercegovine. Hrvatska i Srbija nakon desetljeća ratova, gdje su srpski tenkovi razarali Vukovar, a ne obrnuto, jesu i bit će susjedne države. Politika dobrosusjedstva je naša politika. Moramo omogućiti povratak, završiti sukcesiju, kazniti svaki oblik ratnog zločina, izvršiti povrat imovine, ali i stanarskog prava, obnoviti porušeno kada već nismo spriječili – ja to tako kažem – rušenje svoga. Što mora Srbija? Od tužbe za genocid neće biti ništa. Od iste Hrvatska može odustati, ali treba inzistirati na sukcesiji, povratu imovine, gospodarskoj razmjeni… A ima i pozitivnih primjera. Moji Buzećani vode tvornice u Kikindi, preko slovenskog “Cimosa” gdje radi po tisuću i pol ljudi, i to su najbolje tvornice u Srbiji. Od takvih primjera moramo polaziti. Znači, što stabilnija Srbija, to stabilnija Hrvatska i obrnuto, a Hrvatska se nije niti će se ubuduće miješati u unutrašnje uređenje Srbije. Bez obzira na to što od nekih realiteta, kao što je državnost Kosova, neće odustati.

Koje je vaše mišljenje o uvođenju dodatnog prava glasa za pripadnike manjina; to je pitanje aktualno i u Istri zbog njezina specifičnog multietničkog sastava? I mislite li da bi manjinski saborski zastupnici trebali imati reducirani predstavnički mandat, pa da ne mogu glasati npr. o povjerenju vladi?

– Svaki zastupnik mora biti jednako vrijedan. Istina, imate zastupnika s tristo glasova i sa 15 tisuća glasova. No, protiv sam reduciranog prava, dapače zalažem se za manjinsku zastupljenost, ali i za to da birači pripadnici manjina imaju tzv. dvostruki glas, jer se u protivnom kažnjavaju one stranke koje najvjernije štite manjinske izričaje.

Stalo mi je do glasova, ali i do principa

Je li za konačno sređivanje biračkih spiskova bitan etnički kriterij ili kriterij državljanstva, odnosno trebaju li na izborima glasati bosanski Hrvati ili Srbi iz Hrvatske koji žive, recimo, u Srbiji?

– Bio sam nedavno u Crnoj Gori gdje su tamošnji Hrvati kazali da njima nije bitno, tj. nije im presudno tko će biti predsjednik Hrvatske, već im je bitno tko će biti predsjednik Crne Gore. I to je bit. Oni hoće dvojno državljanstvo, ali glasačko im pravo nije primarno. U BiH je drugačije. Žele utjecati na izbor u Hrvatskoj da bi zadržali potpore iz Hrvatske. Ja jesam za to da se građani BiH podupiru, ali ne i da o nama odlučuju. No, zato svi oni iz Hrvatske koji imaju prebivalište ovdje, a žive po svijetu, bili Hrvati, Srbi, Bošnjaci ili koje god nacionalnosti, moraju glasati.

Kad smo već spomenuli Bosnu i Hercegovinu, što mislite o često izražavanoj tezi da je Milorad Dodik destabilizirajući faktor u regiji? Kako smatrate da bi se trebalo postaviti prema njemu i njegovoj politici?

– To ipak treba prvo pitati građane BiH. Za mene, BiH mora biti i ostati nedjeljiva država. Nikakav separatizam nije obećavajući ni za BiH, ni za Hrvatsku, ni za Srbiju. Utoliko je Dodik, dok dobiva glasove svojih sugrađana, nezaobilazan. Ali, njemu treba biti jasno da podjela BiH nije u interesu ni Hrvatske ni Srbije, a Hrvatska nakon iskustva iz razdoblja od 1992. do 1994. u nečemu sličnom nikada više neće sudjelovati.

Zauzeli ste veoma oštar stav protiv hrvatsko-slovenskog dogovora o Piranskom zaljevu; jeste li doista tako sigurni da je on nepravedan i štetan za Hrvatsku i njezine građane? Neki vam kolege političari, naime, predbacuju da takvim svojim zauzimanjem samo pokušavate pridobiti dio glasača?

– Točno, stalo je meni i do glasova, ali zašto me to niste pitali 2001. godine, kada sam Račana odvratio da ustupi dva do tri hektara oko Jorasove kuće Sloveniji? Znači, stalo mi je do glasova, ali daleko više do principa, jer sve se ovo dešava u Istri i znam da ova politika nije perspektivna politika. Znam da će Hrvatska izgubiti oko 150 četvornih kilometara mora, što je cijena pogrešnog sporazuma iz 2001. godine, između Račana i Drnovšeka, i cijena hrvatskog popuštanja u mandatu Jadranke Kosor. I preživjet će taj narod uz granicu, ali takva politika je kapitulantska i kratkovidna, jer hrvatski problem neulaska u EU nije bila samo Slovenija, već i korupcija, filoustaštvo, nesuradnja s Haagom, nesankcioniranje ratnog zločina itd. Šutnju o tome premijerka je mislila riješiti “arbitražom”, a već sada Slovenija ponovno Hrvatskoj blokira treće poglavlje pregovora. Stoga, ne srljajmo. Ako je Slovenija najavila referendum, zašto smo mi pristali na ratifikaciju? Konačno, to da nam Slovenija i dalje ne popušta pokazuje da je hrvatska vanjska politika nedorasla slovenskoj, a to onda znači da ćemo greške ovog sporazuma plaćati generacijama. Budite uvjereni: urezat će se to u podsvijest naših građana.

Koliko su vam kao predsjedničkom kandidatu na umu problemi područja od posebne državne skrbi? Biste li kao predsjednik posjećivali Baniju, Liku i Kordun i što biste za njih mogli napraviti?

– Obišao sam ih već, npr. kada sam bio u Gračacu. Čovjek ne može vjerovati u kojim uvjetima ljudi žive. Bolje se brinemo o onim dubrovačkim psićima iz azila nego o tim ljudima, no ja želim vjerovati da im se može pomoći. Istina, prosjek godina je 65. Ti su ljudi na odlasku, djece nema, nade nema, ali bit je politike da omogućimo jamstvo povratka i pokušaj reindustrijalizacije kroz formu stranih investicija. Da li je to moguće? Jest. Posao je najvažniji. Bez posla nema povratka, ali niti bez mladih ljudi nema opstanka. Gledam tako, od Gračaca do Zadra i mora ima oko 50-60 kilometara, koliko od Buzeta do Poreča, a gotovo da se bolje živi u Buzetu nego u Poreču. Naravno, da bi se tim ljudima pomoglo, oni se trebaju i sami trgnuti. Kad kažem “oni”, mislim na sve koji tamo žive, i Hrvate i Srbe i na one koji su došli iz BiH. Gospodo, drugovi, glave skupa i dalje zajedno. Država svakako mora pomoći, mora im pomoći i Srbija, pa i EU, ali dok se ne postigne zajedništvo na terenu, nema sreće ni za koga. Znači, bio sam i bit ću među tim ljudima i pritom sam siguran da sam jedini predsjednički kandidat koji je nekoć sjedio na stepenicama kako ne bi iseljavali vojne stanare ili građane srpske nacionalnosti. Između ostalog, i zato Istru nije devedesetih nitko napustio.