Rupa u grudima

Uz filmske radove već zaboravljenog domaćeg genija Kokana Rakonjca, na ovogodišnjim Danima srpske kulture u Zagrebu vidjeli smo i javno čitanje poezije Miloša Živanovića, uobličeno u antikabaretsku grotesku pod nazivom “Opera za jedan dinar”, kao i monodramu “Azbuka – Vukov rječnik”, u režiji i izvedbi Mihaila Maksimovića. Usput rečeno, taj klupski underground štimung koji se na Danima može vidjeti posljednjih godina, pun neke superiorne neobaveznosti i intelektualne subverzije, i prema “našima” i prema “vašima”, reprezentativna kultura hrvatske metropole nije proizvela već godinama. Stari Teatar &TD već je zaboravljen, a današnji “Gjuro 2” se ne računa.

Osam hiljada pasa…

Dakle, poezija Miloša Živanovića, socijalno zastrašujuća i emotivno bolna, sasvim sigurno nije nastala iz kakve udobne fotelje, za čitaoca zavaljenog u istom takvom naslonjaču jer – šire gledano – previše se pakosti nataložilo u našim dvorištima da bi baš za ljubavne stihove bilo mjesta. Zato je Živanovićeva zbirka pjesma “Lirika pasa” (“Algoritam”, Zagreb, 2009.) crna fantazmagorija o svima nama, ulovljenima u mengele kroničnog lokalnog barbarstva i sasvim modernih globalnih idiotizama. Ono što zabrinjava jest što iz takvog svijeta nema izlaza, ali Živanović, uspravno koliko je to moguće, s jezgrom čiste duše i sa zrncem zdravog razuma, ubada u sva gnojna mjesta našeg nemogućeg života. Na svakom ćošku knjige pronalazimo “komšije koje umiru u faveli ispod mosta” ili “sestre što peru sudove i vole za srebro”, ali taj ljudski čemer na ovim prostorima nije prikazan tek kao tanko socijalno dno, već kao dominantni društveni pejzaž. U knjizi također pronalazimo čovjeka s rupom u grudima u kojoj “duva jedan strašan vetar” ili profesora koji proboden visi na ogradi “sa crevima koja se ljuljaju i maze nežne vlati trave”, pa ono na što Živanović defintivno misli je situacija pomahnitalih socijalnih odnosa, s ljudskim vrijednostima koje su otišle dođavola.

Na rubu stihova psihodeličnog naboja pronalazimo Tuđmana, Miloševića i Matu Parlova, kao i bjelosvjetske probisvijete koji ližu kavijar i jedu losos, ali to su tek sjenke jednog iskreveljenog svijeta koji ne izgleda nimalo dobro. Naravno, na kraju pristižu psi, “osam hiljada pasa što dolaze pred grad”, horde agresivnih čovjekolikih životinja, jednako poniznih i jednako zlih, da bi se pokazalo da će lavež onoga što dolazi biti jednako grozan kao i jauci koje smo slušali do jučer.

Knjiga “Lirika pasa”, po svom socijalnom i psihološkom naboju, nije poezija za čitanje, nego lirika između dva taneta, pa je u Zagrebu na predstavljanju tako i tretirana: čitana je kao “Opera za jedan dinar”, razdrljenih grudi i s bezobraznim izrazom lica. U pomalo zavjereničkoj atmosferi BP kluba, u kojoj su se gubitnici nalazili s jedne i s druge strane pozornice, Živanovićevi stihovi, koje je izvodio autor, kao i umjetnički duo “Ah-Ahilej” (Đorđe Branković i Aleksandra Virijević), odzvanjali su kao predsmrtna misa u a-molu za jedan svijet koji je danas življi nego ikad. “Lirika pasa” nije politička poezija, ali političnosti ima u njezinom pesimizmu da se ne vjeruje nijednoj dozlaboga dosadnoj i pokvarenoj politici. Inače, Živanović i društvo okupljeni su u beogradskoj gotovo ilegalnoj umjetničkoj zajednici “Beton” koja kada god stigne, na način crne klaunerije i poetskog ruganja, šalje u materinu sve te javne mudroseratore, tamo i ovdje, iza kojih su ostale hiljade leševa. Poput mladih srpskih književnika koji su nedavno predstavljeni u Zagrebu pod geslom “osmoro protiv entropije”, i Živanović pripada generaciji koja je “spremna učiniti sve i koja ne očekuje ništa”, svjesna da jede kiselo grožđe koje su zasadili drugi.

Odlike beogradske kazališne škole

Druga scenska izvedba, “Azbuka – Vukov rječnik”, odigrana u knjižnici “Prosvjete” u Preradovićevoj, nije imala ambiciju – po prirodi teme – da uznemiruje duhove, nego da bude tek ležerno i uzbudljivo putovanje kroz jednu kulturu, pisanu tradiciju i običaje, koje je jednom zapisao Vuk Stefanović Karadžić, a za scensko izvođenje priredio beogradski glumac Miloš Žutić.

Mihailo Maksimović pokazao je sve odlike beogradske kazališne škole: ležernost u glumi, prirodnost u pokretu i vickastost u glasu. Poigravajući se riječima, slovima i rečenicama, Maksimović je, uz blagu ironiju i prema kulturi i prema običajima, predstavio jedan suvremeni pogled na tradiciju koji nije lišen poštovanja, ali ni znatiželje u pogledu prema nečem novom. Ako išta povezuje neurotični i razdirući kabare iz BP-a i ovu lepršavu monodramu onda je to – simbolički – publika koja je na tu monodramu došla u “Prosvjetinu” knjižnicu.

Bio je to neki zaboravljen svijet, ljudi koje inače ne susrećemo, koji su gotovo sramežljivo provirili na ulaz dvorane i koji očito predstavljaju ono što se u političkoj nomenklaturi naziva – manjina. Bilo je nečeg od socijalne zapuštenosti i psihičke iscrpljenosti na licima tih ljudi. U dvorani “Prosvjete” se učinilo da je to još jedino mjesto za njih – ne zato što bi ti ljudi to nužno htjeli, nego zato što su, nakon svega, nekim čudnim putevima na to mjesto jedino dospjeli. E taj osjećaj rezigniranog promatranja svijeta i šibanje od nemila do nedraga, koje smo vidjeli u središtu “Opere za jedan dinar”, sada se mogao uočiti na licima živih ljudi, koji su očito prošli iskustvo rupe u prsima u kojoj “duva jedan strašan vetar”…