Sramotno mucanje Tuđmanu

Deseta je godišnjica smrti Franje Tuđmana, a Hrvatska o tome muca i ne zna što bi rekla, kao da joj je dano premalo vremena za razmišljanje. U anketama koje su proveli neki hrvatski mediji pljušte konfuzni odgovori kao da je u tog jednog čovjeka nogama nagurano pet ili deset njih. Pa kako ni mediji očito ne znaju što bi o tome mislili, jedan od njih, “Novi list”, naslovio je svoju anketu, nećete vjerovati, ovako: “Vizionar, arhitekt nezavisnosti, tvorac nakazne politike”. Da su malo štedjeli na novinskom prostoru mogli su to skratiti i na, recimo, “Anđeo s rogovima” ili na “Zaslužni zlotvor”, tek to bi do kraja upotpunilo dojam zbrke. Ali, tako daleko ne žele ići čak ni ove novine, koje su devedesetih bile među rijetkim trubljama koje su se oglašavale kao opozicijski glas Tuđmanu i njegovoj politici. Naprotiv, očita je njihova namjera da tu zbrku kontroliraju, pa su svih petnaestak anketiranih i intervjuiranih Hrvati, ili se tako izjašnjavaju (našlo se tu mjesta i za Tuđmanovog osobnog belzebuba Ivića Pašalića), a nema ni jednog Srbina ili Bošnjaka, kao da više nitko od njih nije ostao da nešto o tome kaže.

Hrvatska bez Srba

Drugim riječima, anketa je zamišljena tako da se vidi koliku je sreću Hrvatima donijela Tuđmanova u krvavom ratu iznuđena nezavisnost. A pitanje koliku je nesreću donijela Srbima u Hrvatskoj tu uopće nije razmatrano, kao da ta priča ne postoji i kao da Tuđmana u toj priči uopće nema. Naravno da prvi hrvatski predsjednik može biti zadovoljan što ga se na desetogodišnjicu smrti njegovi sugrađani na ovako ljubak način sjećaju. Čak bih se mogao okladiti da mu je tamo pod kosim mirogojskim grobom pobjegao smiješak preko lica.

Jer, danas svi znaju da se Tuđman trajno ugradio u hrvatsku budućnost preko nacionalne valute kojoj je dao endehazijsko ime kuna, preko ruke na srcu, posebnih odnosa s Hercegovinom itd. Ali nije to ono glavno što je on htio zavještati “vječnoj Hrvatskoj”. Glavno što je njega rukovodilo u ratu za nezavisnost bilo je nešto drugo. Stvoriti etnički očišćenu državu, sa samo tri do četiri posto Srba, što je manje-više ostvareno, i postići da većinski narod uzme to kao nešto normalno, eto to je ono što je njemu ležalo na srcu. I s te strane, srce mu može biti sasvim mirno.

Bez brige, nismo pri tome zaboravili ulogu ratobornih i subinteligentnih krajinskih warlordova, a još manje Slobodana Miloševića, čija se gazimestanska izjava da ni “oružane bitke nisu isključene” na hrvatskoj strani ne bez razloga uzima kao najava jugoslavenskih ratova. Ali sjeća li se još tko što je te 1989. radio Tuđman? Praktički istodobno izdao je svoja programatski ključna “Bespuća povijesne zbiljnosti”, u kojima je pisao o opravdanosti “obrambene agresije” protiv hrvatskih Srba, pa i o povijesnoj opravdanosti “humanih preseljenja”, čak genocida, kada je to u interesu stvaranja suverenih nacionalnih država. Ne, takve danas moraš tražiti svijećom. Većina onih koji su to čitali danas se prave da nisu, a većina onih koji nisu čitali prave se da to nikako ne može biti moguće. Zaludu ih je uvjeravati da se dobar dio toga, srećom ne sve, poslije dogodilo u ratu 1991-95. u Hrvatskoj i BiH. Zaludu i uvjeravanja da je to u važnoj mjeri dokazano i na nadležnim sudovima, uključujući i hrvatske. Gotovo nikoga to danas ne zanima, ili su u najboljem slučaju voljni kroz to samo protrčati, valjda zato što je barem dio njih svjestan da je tako bilo i zato što su oni to zaželjeli.

Drugi razlog zbog kojeg Tuđman na okruglu godišnjicu smrti prolazi bolje nego što je zaslužio, po svemu sudeći je razočaranje onim što je došlo kada je on otišao. Od svih očekivanja od trećesiječanjske vlasti ispunjeno je samo jedno, i to pazite koje. Ta vlast odmah je donijela posebnu deklaraciju kojom je rat 1991-95. u Hrvatskoj i BiH u cijelosti proglasila obrambenim i opravdanim, čime je praktički ozakonjeno da hrvatska nacija, ali i njeno državno čelništvo, nisu u prvoj polovici devedesetih učinili ništa nečasno i nedozvoljeno.

Narod bez imovine

Bila je to neka vrsta svjedodžbe o primjernom ponašanju koju su Hrvati izdali sami sebi, i taj jadni početak sahranio je sva ostala očekivanja. Rat je, naime, bio maternica prvih velikih kriminalnih i korupcijskih afera od osamostaljenja, kao i ekonomske, socijalne i moralne devastacije zemlje. Ali kada je taj rat jednom proglašen praktički svetim, bilo je jasno da ni raščišćavanje s ovim potonjim neće biti moguće. Poslije je došla Sanaderova vlada koja je imala hrabrosti učiniti ono što se Račanova nije usudila – realizirati neke od glavnih obaveza prema Haagu, te djelomično detuđmanizirati i deustašizirati zemlju. No, ono što je propustila prethodna garnitura u Banskim dvorima poslužilo joj je kao odskočna daska da nastavi tamo gdje se stalo devedesetih. Korupcija je doslovce postala način postojanja hrvatske države, i to toliko drzak i bezobziran da se to događalo praktički pred očima Evropske unije, čijim se vratima zemlja približavala. Danas izgleda sve izvjesnije da je upravo to, a ne unutrašnja politička volja, presudilo da se korupcijski koloplet prestane sklupčavati i da Sanader bude prisiljen otići. Dogodilo se, dakle, isto ono što smo gledali devedesetih kada je Evropa bila jedina opozicija Tuđmanu, ni izbliza dovoljno budna i efikasna, ali ipak jedina.

Sve je, dakle, tu isto, sve se vrti u krug, ali je Tuđman i ovdje dobio neočekivano visok bonus i popust, toliko da to poprima razmjere mistifikacije. Već neko vrijeme Hrvatskom kruži teza (posljednji put iz usta Radimira Čačića u ovoj anketi “Novog lista”) da je Sanaderova korumpirana vlada potkopala državne i druge javne institucije, a Tuđman ih je tobože čuvao. To, naravno, nije istina. Treba se sjetiti iz njegovog vremena pljački u MORH-u, čerupanja INA-e, razbijanja bankarskog sustava, privatizacijskih, mirovinskih i drugih fondova, treba se sjetiti zagrebačke krize, razbijanja opozicijskih stranaka kupovinom vijećnika i na druge načine, da se vidi da je Tuđman radio to isto.

Ali, eto, tromi nostalgičarski um od Tuđmana je napravio “odgovornog državnika”, a od njegovih nasljednika samoživu i srebroljubivu “stoku sitnog zuba”, što nema blage veze. Prvo grlo stada koje je odmah po dolasku na vlast počelo potkopavati Hrvatsku gotovo isto tako temeljito kao prije toga Jugoslaviju bio je sam Tuđman. Problem Hrvatske je što i deset godina poslije to odbija shvatiti. A danas uljepšavati sliku o prvom hrvatskom predsjedniku samo znači da će se oporavak od šteta koje je on napravio produžiti možda i desetljeće-dva više nego što je trebalo.