Sve mi je bilo jasno još od Slobinog mantila

Kad smo se čuli kako bismo se dogovorili oko ovog razgovora rekao si mi da si u Beogradu i da snimaš nešto. Očito radiš uglavnom ovde, a ipak živiš u Beču, koji je i sam predvorje Balkana. Kako ti iz Beča gledaš na sve ovo ovde? Recimo, nedavno nas je sve šokirala vest da je “Lonely Planet” proglasio Beograd prvim gradom na svetu po kvalitetu zabave. Imam utisak da je naš uvid nepovratno pomućen od prevelike blizine i da ništa više ne vidimo kako treba, ni dobre ni loše strane života ovde.

Istina je, kad si ovde, kad živiš ovde, to je onda teško. Pošto sam ja dosta često ovde, a ipak tu ne živim, mogu da imam i taj drugi uvid pa razumem zašto je to tako. Zato što te, recimo, kad dođeš u Beograd, naročito leti, prvo zateknu sva ta nebrojena mesta za izlazak koja rade jako dugo, od Silikonske doline, splavova, do… Pazi, to su sve mesta na koja ja manje-više uopšte ne idem. Ali ljudima, kad dođu iz Engleske, iz Hrvatske, odavde-odande, sve to je super, pogotovo klincima, mislim, piće je relativno jeftino, sve radi, možeš da biraš, ljudi su ljubazni, barem ovi normalni, trude se oko njih… Znaš, bio sam pre jedno godinu dana u Ljubljani, subota popodne i, jebote, ko da si došao u mrtav grad potpuno, hodao sam čitav kilometar a da nigde nikog nisam sreo na ulici. Dok Beograd ima nešto od tog orijentalnog šarma, laganog. Kao što si ti rekao, i Beč ima tog balkanskog štimunga i Balkan, kao što kaže izreka, počinje u trećem becirku, ili na Našmarktu, kako za koga. I ja se sećam da sam taj kvalitet Beograda prvi put primetio tamo negde 1981. kad sam nekoliko nedelja proveo u Zagrebu, jedno tri nedelje sam s Idolima proveo tamo, imali smo koncerte, snimanja. I onda sam se ponovo vratio u Beograd, na železničku stanicu, vozom smo putovali, i prvi put pomislio: “Jebote, pa ovo je vratnica Azije!” Ono, ulaz u predsoblje Azije, znaš. Odjednom sam bio pojačano svestan tog njegovog načina komunikacije, vika, burek, ovo-ono. Danas je ta njegova strana samo još više izražena, ali to je šarm, razumeš, to je šarm. Zagreb – koji ja obožavam, to je jedan lep grad u kome je Idolima krenula karijera i u kom sam imao samo dobra iskustva – je mnogo uredniji i mirniji od Beograda, on nema tu ludačku crtu koja je strancima mnogo prijatnija i izazovnija nego ljudima koji u njemu žive.

Emigrantski trip

Možda je pitanje izlišno, ali šta te je navelo da uopšte odeš odavde? Pretpostavljam da sve to, budući da si otišao najpre u Australiju, još početkom devedesetih, ima nekakve veze s političkom situacijom u to vreme?

Naravno. Iako je bilo još mnogo razloga. S jedne strane, ja sam još mnogo ranije hteo da odem. Znaš, kao muzičar uvek sam često putovao, pa sam još kao klinac maštao: jao, kako bi bilo dobro kad bih i ja mogao da ulazim u sve ove radnje i da tako slobodno kupujem opremu, jer kod nas nikad nisi mogao ništa da kupiš. Morao si da naručuješ, da se učlanjuješ u neka udruženja, da se maltretiraš. A onda naručiš naslepo, recimo preko tadašnje firme Toma & Co. iz Londona, pa ti dođe pojačalo kome odmah ispadnu lampe. I sad, šta da radi klinac koji je jedva skupio pare? I onda mi dođe “gibson”, prvi za koji sam godinama skupljao pare, kad ono – polomljen kofer, ulegnuti magneti, znaš ono, čekaš ga šest meseci… Uvek sam želeo negde da odem, a to se intenziviralo 1988-89. Meni je zaista sve bilo jasno od samog početka, otkad sam Slobu video, na intuitivnom nivou, kad sam video onaj njegov mantil od balon-svile. Iako smo Gile (Srđan Gojković iz Električnog orgazma) i ja u to vreme imali onaj projekat “Rock’n’roll za decu” i čak super poslovali finansijski, uvideo sam da više nema kuda, polako se sve zatvaralo i vize su počeli da uvode, već je bilo Borovo Selo, i ja sam tu shvatio da treba otići što dalje odavde. Trebalo je da idem početkom 1991, ali nisam mogao jer sam bio dosta zauzet, radio sam nešto, i onda se tako zaista slučajno potrefilo da sam otputovao početkom avgusta te godine. A to je bilo vreme kad je vrag već odneo šalu i kad više zaista nisi mogao da se zavaravaš u vezi s neposrednom budućnošću. Ali opet smo se svi mi nadali u stilu, da će to biti svega nekoliko nedelja, pa da će se već nekako smiriti.

Za mene tvoj odlazak u Australiju može da se prevede u poprilično tužnu priču o pop zvezdi, što si ti svakako bio tokom čitavih osamdesetih, čije se čitavo okruženje naglo obrušava tako da ta zvezda ostaje i bez svog tržišta i bez svoje zemlje i bez svog elementarnog smisla, pa odlazi negde daleko, gde je sad niko i ništa i gde sve mora da gradi iznova. Ako se pronalaziš u toj priči, da li ti je sve to zajedno teško padalo?

Znaš šta, i jeste i nije. Teško mi je padalo s te strane što se odmah postavilo pitanje šta raditi, čime se baviti, trebalo je neke pare zaraditi. Ja sam, srećom, pre nego što sam otišao, imao nešto novca, imao sam nov auto koji sam posle prodao tako da nisam odmah morao da idem i perem sudove, nego sam mogao jedno godinu dana da polako gledam šta ću, a posle sam zaista radio, recimo u prodavnici “Liquorland” sam prodavao booze, tako da sam prošao i taj emigrantski trip i sve to. To je bitno jer tako najlakše ukapiraš ko si i šta si. Većina emigranata, čini mi se, podsvesno misli, da će se sa svim ovim što ponesu od kuće, sa svim dakle što jesu, preseliti tamo, na neko bolje mesto, i da će im onda biti super. Samo što zaboraviš da tamo nikog živog ne znaš niti imaš ikakav posao. Ja nisam poznavao nikog izuzev svoje bivše žene niti sam imao ikakve veze u tom svetu. Ali, ono što mi je prijalo bila je baš ta anonimnost. I s tim nisam imao baš nikakav problem, jedino što je trebalo raditi, preživeti, ući u poslove, u neke male televizijske produkcije, snimati muziku za neke filmiće, pa za malo veće, juriti svaku priliku, tako da sam jedno tri godine uspevao od toga da živim.

Zimska idila u nekoj čudnoj zemlji

Jesi bio nostalgičan?

Jedno vreme me je drmala nostalgija, na samom početku, dok je JAT još leteo, što je trajalo negde do januara 1992. kad su uvedene sankcije. Ljudi su do tad stalno dolazili i donosili stvari i znam da je neko otprilike u novembru 1991, u ono doba kad su se dešavale sve one strašne stvari po Vukovaru i okolini, doneo primerak “Politike”, i da sam otvorio te novine po sredini, a to je baš bilo ono mesto gde su bili svi oni članci o ratu, najgori mogući. Oni ne samo što su pisali o užasima, već koliko je užasa iz svega toga izlazilo, i kako je sve to izgledalo, i način na koji je isijavalo mržnju zbog načina na koji je bilo napisano… Bio je to užas, s idejom da se još mnogo više užasa napravi. Tu sam se nekako oladio i konačno presekao da hoću da ostanem. Tako da je to listanje “Politike” u novembru 1991. za mene bilo presudno.

U Beograd si ponovo stigao u zimu 1995. Kad si doživeo veći kulturni šok – kad si otišao u Australiju ili kad si se vratio nakon te četiri apokaliptične godine?

Iskreno, veći šok sam doživeo kad sam se vratio u Beograd zato što sam ipak puno putovao po inostranstvu, a osim toga Australija je bogata. Kad sam otišao, tog avgusta ’91, ovde je i dalje trajala ona tzv. Antina godina, radnje su bile pune, bilo je svega i svačega, tako da to doba pamtim po tome što se još uvek relativno dobro živelo. Godine 1995. prvo sam sleteo na Surčin, a prethodno sam išao oko sveta, u San Francisko, u Boston, Pariz, Frankfurt, nemam pojma, znači, sve ono najveći aerodromi, i onda dolazim na Surčin koji je nekoliko dana pre toga bio ponovo otvoren posle više godina. Slećeš tamo, jedini avion, znaš, nema žive duše, neka trava, onako, porasla, baš je bilo kao one neke scene iz “Planete majmuna” kad stižu u razrušeni Njujork gde glava Kipa slobode viri iz zemlje obrasla travom, e tako je nekako sve to na aerodromu izgledalo. Onda dođem tamo, a ono nigde žive duše, samo panduri s psima, tako da je meni sve to zajedno izgledalo kao da sam stigao u Sibir, a ne u Beograd. A srećom je bio lep dan, inače bi bilo baš gadno. Jer znaš ti koliko je sve to posivelo u međuvremenu! I sve se urušilo. Kad sam stigao kući, vidim u svom prvom komšiluku, prorezali prozor, pa otvorili kiosk, a u izlogu ničega, tri baterije, lažna ruska votka, znaš. Ono, nekako totalno sam se bio šokirao, u prvo vreme maltene nisam ni izlazio iz kuće, a onda sam počeo polako da se javljam ljudima, tako da mi je na kraju čitav taj boravak ostao u fenomenalnom sećanju. Jer sam najpre krenuo sa starom ekipom polako da se viđam, pa sam onda počeo da sviram i napravio sam tad bend s kojim i dan-danas radim, a te je godine pao i taj veliki sneg koga sam se u Australiji zaista uželeo, tako da mi je odjedanput sve to bilo kao neka zimska idila u nekoj čudnoj zemlji.

Hajde da se sad vratimo malo u vreme Idola. Kad danas čovek pogleda unazad, čitava vaša karijera stala je u nekih četiri godine. A ipak je to bio ogroman put, jer Idoli su od početka bili manipulativan bend, gotovo projekat. Imali ste jako izraženu medijsku svest, način na koji ste na početku, u fazi Dečaka, koristili zidove i način na koji ste kasnije koristili imidž, sve su to bili prilično jasni elementi komunikacije koju ste vodili, a koja je u osnovi bila manipulativna.

To jeste bio projekat, i to veoma osmišljen, ali i spontan u isto vreme. Sve smo to radili zajedno, a bio je tu i Dragan Papić, koji je puno uradio za celu scenu – da nije bilo njega ne bi bilo “Paket aranžmana” uopšte! Posle su se razni ljudi tu nakačili, ali on je bio taj koji je sve to slikao, pre svega nas, i pitanje je šta bi bilo s Idolima da nije bilo njega, i koliko bi konkretno Srđan (Šaper) i Nebojša (Krstić) bili u stanju da vežbaju po podrumima i kad bi im to dosadilo da sve to nije išlo ovako, praktično preko noći.

Kako je kemp ispario iz “Čokolade”

Napravili ste ogroman lup – iako je vaša muzika bila na izvestan način komunikativna od samog početka – i iz novotalasnog konteksta, koji je ipak bio srazmerno mali, katapultirali ste se u taj mega-komercijalni kontekst. Mislim da se u jednom periodu nije moglo mnogo dalje od toga, vi ste bili praktično Bijelo dugme osamdesetih. I da je ironija u tome što ljudi nisu razumeli vašu ironiju. Mislim ono – čokolada.

“Čokolada” je, na žalost, pogrešno shvaćena. Moja ideja, u vreme “Čokolade”, bila je da mi hodamo po oštrici noža, i da tu bude mnogo više kempa nego što je na kraju bilo. “Čokolada” je bila, s jedne strane, nešto što ja samom sebi najviše stavljam na dušu, jer sam se u bendu ja time bavio, organizacijom studija, produkcijom, osim pesama i svega toga, sve sam ja to uvek dogovarao, sređivao i davao završnu reč jer nije imao ko drugi, Jer ipak se treba baviti time, a ova dvojica…

Šaper i Krstić?

Da. Oni ipak nisu bili u muzici dovoljno dugo. A mi smo taj album snimali u Engleskoj i mislim da je mene malo taj studio…, sve to me je fasciniralo i premekano je to izašlo. Drugo, pesma “Čokolada” je trebalo originalno da bude jedna pošalica sa klavirom ili akustičnom gitarom, pa smo onda ipak napravili aranžman i tako je sve pošlo naopako. Originalno, ploča je trebalo da se zove “U gradu bez sna” i trebalo je da bude dupli mini-LP, pa je onda iz “Jugotona” došao predlog da se ipak zove “Čokolada” jer to je onda mnogo komercijalnije, a mi smo posle “Odbrane” imali jedan veliki pad što se tiče koncerata, spotova, ničega nije bilo, tako da su mnogi mislili da ne postojimo više, pa smo hteli da napravimo komercijalnu ploču, hteli smo da se vratimo na velika vrata, i tako je taj kemp negde usput potpuno nestao i mi smo uplovili u neku vrstu estrade.

Je l’ to na kraju doprinelo tome da se Idoli raspadnu? Taj osećaj da radite nešto za šta ni sami niste sigurni da želite?

Mnogo je tu stvari bilo u pitanju. Prvo, kad smo ušli u sve to, Srđan i ja smo bili najbolji drugovi iz gimnazije. Znali smo se deset godina pre nego što smo počeli da sviramo zajedno i bili smo nerazdvojni, putovali smo svugde i zajedno gradili svoj duhovni svet, puno je posle nekih štosova izašlo iz toga, znaš…

Iza svega toga je, pored mnogih drugih stvari, ostala i ta interesantna priča o načinu na koji se vi kasnije potpuno razdvajate i ta simbolika toga na koju stranu odlaze Šaper i Krstić, a na kojoj se danas nalaziš ti, koji si se angažovao u okviru LDP-a? Ne znam da li si čuo za termin “šaperizacija Srbije”?

Nisam, ali mogu da shvatim na šta se odnosi. Šaper je, budući da ga ja veoma dobro znam, elokventan čovek koji puno toga zna, možda po mom mišljenju neka vrsta džepnog erudite, ali ipak neko ko zna puno toga o istoriji, o politici, on je još u gimnaziji mogao da raspravlja o Cvetkoviću, o privredi Kraljevine Jugoslavije, puno je čitao i puno stvari znao. Problem s njim je pitanje motiva. Ali, tu bismo već morali da ulazimo u psihologiju i u mnoge komplikovane stvari pošto ne znam kako bi to čovek mogao drugačije da objasni.

Ja nisam nikakav član LDP-a, najpre zato što bi to bilo besmisleno budući da živim u Beču. Ali sam jasno stao na tu stranu zato što sam zaista mislio da ta reč treba da se čuje što je više moguće i zato što sam kod LDP-a prvi put čuo da neko javno izgovara neke ideje za koje bih mogao… Ja nimalo ne idealizujem Čedu Jovanovića ni LDP niti ikoga, ali i dan-danas mogu da stanem iza većine njihovih stvari.