Tijelom u Vojvodini, duhom na Kordunu

Kad je Franc Kafka pisao “Proces”, vjerovatno je imao predložak sudskog maltretiranja manje reprezentativan nego što je to slučaj porodice Lacković iz Crevarske Strane kod Vrginmosta, koja danas živi u Savinu Selu, mjestu u Vojvodini.

Lackovići su danas peteročlana porodica. Čine je Adam, njegova supruga i troje djece, od kojih najstariji Milan ima 16 godina. Kad su izbjegli u avgustu 1995. godine, bilo ih je sedmero. Porodicu su još činili Adamovi roditelji, Mile i Milka. Njih više nema. Mile je umro ne navršivši sedamdesetu, a Milka prije koji mjesec, baš u sedamdesetoj godini. Otišli su Adamovi roditelji na onaj svijet ne dočekavši pravdu koju su tako jako željeli i imali nadu da će zakucati na njihova izbjeglička vrata. Za pravdu koju nisu dočekali oni, danas se bori njihov sin Adam. Skupa je pravda i bolno je trpljenje, ali osim borbe i nadanja ništa drugo Lackovićima ne preostaje.

Prevareni i opljačkani

Dakle, u avgustu 1995. Lackovići su morali u izbjeglištvo. Ostavili su u Crevarskoj Strani, na padinama Petrove gore, lijepu, prostranu kuću, gospodarske objekte i uzorno imanje. Nadali su se da ne odlaze zauvijek, da će se vratiti. U Savinu Selu kod Vrbasa u Bačkoj, Adamova majka je imala oca koji je tamo, sa Korduna, otišao u kolonizaciju, poslije Drugog svjetskog rata, u onim vozovima bez voznoga reda. Kako među krajiškim svijetom rodbinska solidarnost u dobro funkcioniše, dobio je Adam od ujaka kuću u kojoj će stanovati, nekoliko jutara zemlje za obradu, mogao je u selu uzimati i zemlju u zakup. Vrijedni, skromni i vješti seljačkome poslu, Lackovići su se relativno brzo osovili na vlastite noge. No, koliko god bili zadovoljni mogućnošću da siju, žanju i stvaraju, opet ih je pritiskala spoznaja da ništa od toga, ako se izuzme traktor na kome su stigli, nije njihovo. Seljak bez svoje zemlje i imanja je faličan i nekako do kraja nije svoj.

Adamov otac Mile, čim se to moglo, negdje sa proljeća 1998. godine, zaputio se na Kordun, kući u Slavsko Polje i Crevarsku Stranu. Zatekao je kuću koju je godinama gradio u jadnom stanju. Opljačkanu, očerupanu, bez vrata, prozora i instalacija. Gospodarske zgrade, staje i sjenici bili su prazni i obrasli. Priklonio je koliko može, nešto poredio i vratio se. Išao je još nekoliko puta, podnosio zahtjeve za uvođenje struje, želio imanje vratiti u pređašnje stanje. I kad je došao negdje 2000. godine, kompletirajući dokumentacije za obnovu, u katastru saznaje da njegova kuća više nije njegova, njegova zemlja i okućnica nisu više njegovi nego u državnom posjedu.

Nije mogao da vjeruje. Mislio je da se neko sa njim ružno šali i da ga iskušava. Mic po mic, i Mile saznaje da je njegov kum Teodor Lacković prodao svoju kuću državnoj Agenciji za promet nekretninama (APN), preko neke agencije u Šapcu. Kad je podnio dokumentaciju, Teodor je dao to što je imao. Teodorova, Milina i još dvije kuće Lackovića, građene negdje 1971. godine, bile su na istoj katastarskoj parceli, 1757 k.o. Slavsko Polje, veličine otprilike tri hektara. Državne službe Hrvatske knjiže sve te kuće i čitavu parcelu kao svoju imovinu. Pritom je ostalo bez značaja što im je prodana samo Teodorova kuća. I to postaje zakucano, nepromjenjivo.

Ni pisma ni razglednice

U međuvremenu je isplivala afera vezana za APN i tu agenciju u Šapcu koja je masovno varala ljude. Mile Lacković na sve načine pokušava da ubijedi državu da je pokraden, ali džaba. Pod tom mukom umire 2003. godine a da imovinu nije povratio.

Njegova supruga Milka nastavlja borbu za imovinu. Angažuje jednu advokatsku kancelariju u Karlovcu i tuži državu za povrat imovine. Tužbu zaprima Općinski sud u Vrginmostu (Gvozdu), zakazuje nekoliko rasprava, ali nijedna nije održana jer im nisu prisustvovali zaštitnici državnih interesa. Konačno, u aprilu 2008. godine sud nalaže Lackovićima da uplate oko 500 evra za vještačenje i geometra i oni to uredno obave.

Međutim, kako onda tako i danas. Više od godinu i sedam mjeseci ni pisma ni razglednice. U međuvremenu je čak i sud preselio, a sa njime i predmet. Iz Vrginmosta sve je preseljeno u Glinu. Adamova majka Milka Lacković u tom čekanju umire u prvoj polovini ove godine. Čitav predmet nasljeđuje Adam. Na njemu je ostalo da istjera pravdu. Čeka poziv i strepi hoće li mu važni svjedoci još biti u životu dok sud ne zakaže raspravu. A u dokaznom postupku treba dokazati da su dva i dva četiri. Adam mora dokazivati aksiom, što je naročito mučno. Da je njegovo, njegovo i da mu je bespravno oduzeto što se vidi sa Marsa.

No strpljiv je. Kaže, naučio sam biti strpljiv i dočekaću. Kaže, sanjam Crevarsku Stranu, sanjam zelene obronke Petrove gore, osjećam miris zemlje, miris sjenokoše. I kaže još, mislim o trenutku kad ću mirno i uravnoteženo kroz prozor svoje kuće u Crevarskoj Strani pogledati brežuljke koji se pružaju ispred. Jer, nastavlja, nije meni loše u Savinom Selu, ali ovdje nije ništa moje. A tamo bi i sa pola ovoga bio zadovoljniji.

I vratiće se Adam, u to ne treba sumnjati. A trebalo je i trebaće još muke da dokaže najobičniju istinu. Da je njegovo njegovo… Takav vakat, što bi se reklo.