Veliki diktiraju, mali protestiraju

Kada su nakon desetljeća zavrzlama, uključujući i tri propala referenduma, članice Europske unije konačno ratificirale Lisabonski ugovor i imenovale predsjednika Europskog vijeća i visokog predstavnika za vanjsku politiku i sigurnosna pitanja, europska javnost uglavnom je bila razočarana. Mediji su stali prigovarati izboru “bezličnih” i “sivih”, Belgijanca Hermana Van Rompuyja na mjesto predsjednika i Britanke Catherine Ashton na ono “ministrice” vanjskih poslova. Manji dio medija osvrnuo se i na nedemokratsku proceduru u kojoj su jake članice zakulisnim igrama i iza zatvorenih vrata instalirale ovo dvoje na važne europske funkcije, uz tvrdnju da taj izbor zorno svjedoči da nacionalni interesi diktiraju stvari u Europi.

Prononsirani cilj tih funkcija trebao je, naime, biti davanje Europi “jedinstvenog glasa i lica” koji će ojačati kontinentalno jedinstvo, uz pomoć kojeg će ona postati važan igrač na globalnoj sceni i lakše se nositi s izazovima kao što su Kina i Rusija. Funkcije bi trebale dokinuti i diplomatska fijaska kojima je europska vanjska politika obilovala, od katastrofalnog nejedinstva članica oko napada SAD-a na Irak, pa do unilateralnog pregovaranja francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja s Kremljom u vrijeme sukoba Rusije i Gruzije.

No, među 20-ak kandidata, u Europi dobro poznatih političara većeg kalibra, poput bivšeg britanskog i bivšeg luksemburškog premijera Tonyja Blaira i Jean-Claudea Junckera, švedskog diplomata Carla Bildta ili bivšeg povjerenika za proširenje Olija Rehna, odabrani su nepoznati Van Rompuy i Catherine Asthon.

Kao Saudijska Arabija ili SSSR

Najizgledniji kandidat za mjesto predsjednika jedno je vrijeme bio Tony Blair, a podržavao ga je francuski predsjednik Sarkozy, no izbivanje Britanije iz eurozone i šengenskog sustava te Blairov utjecaj i pretjerana povezanost s administracijom bivšeg američkog predsjednika Georgea W. Busha diskvalificirali su ga iz igre. Na Blairovom primjeru postalo je jasno da će za popunjavanje dviju funkcija biti važniji kriteriji kvota i ravnomjerne distribucije fotelja po stranačkim, regionalnim, rodnim i inim linijama negoli po kvalifikacijama ili iskustvu. Isto tako, postalo je evidentno i da te dvije osobe ni po čemu ne smiju biti dominantne u odnosu na nacionalne interese vodećih europskih članica – Njemačke, Francuske i Velike Britanije.

Naime, nakon neuspjelog pokušaja švedskog premijera Fredrika Reinfeldta da ishodi konsenzus svih 27 članica EU-a, njemačka kancelarka Angela Merkel organizirala je gala večeru za šefove važnijih članica, na kojoj su iz šešira izvučeni Van Rompuy i Catherine Ashton. Angela Merkel se odrekla obiju funkcija, budući da Njemačku više zanima ona predsjednika Središnje europske banke, i usput podržala Josea Manuela Barrosa u pohodu na drugi mandat predsjednika Europske komisije, što bi mu bez njene podrške teško uspjelo. Kancelarka sada može očekivati protuusluge, poput žmirenja povjerenstva za tržišno natjecanje kada njemačka vlada bude spašavala posrnuli “Opel”.

Dogovoreno je da predsjednik bude iz redova europskih konzervativaca, a ministar vanjskih poslova socijaldemokrat, a uslišani su i zahtjevi žena u Europskom parlamentu, koje su se žalile da Unija opasno počinje “podsjećati na Saudijsku Arabiju”. Sve skupa odrađeno je bez ikakvog upliva javnosti, a kamoli demokratske procedure koja bi uključivala građane Unije. Prijedlog Poljaka da kandidati za nove povjerenike pred Parlamentom iznesu svoje vizije o poslu koji namjeravaju obavljati dočekan je s podsmijehom, a rotirajući predsjednik Reinfeldt nazvao ga je nerealnim, objasnivši da bi “premijeri koji su javno aplicirali za neku od funkcija i u tome nisu uspjeli onda morali biračima u svojim zemljama objašnjavati zašto su se vratili”. Latvijska predsjednica Vaira Vike-Freiberga stoga je demokratski deficit u Uniji prispodobila ne arapskome svijetu, već Sovjetskom Savezu.

Van Rompuy i Catherine Ashton političari su koji su i na svoje prethodne položaje bili instalirani, pa stoga nemaju demokratski legitimitet ni u vlastitim zemljama. Herman Van Rompuy, 62-godišnji ekonomist i filozof, tako je prije godinu dana kao kompromisni kandidat postavljen na čelo belgijske vlade kako bi zaustavio kaos koji je prijetio raspadom zemlje. Stoga mu se upravljanje delikatnom belgijskom koalicijom uzima kao pokazatelj strpljenja nužnog u europskoj politici. Zlobnici bi, međutim, rekli da su se žestoki sukobi među Flamancima i Valoncima od njegovog dolaska zaista i stišali, ali samo zato što Van Rompuy ni ne govori o problemima koji ih dijele.

Birokratsko čudovište

Kao praktični katolik i pripadnik konzervativnog krila stranke flamanskih demokršćana CD&V, 2004. godine uzbudio je javnost izjavom da “Turska nije niti će ikada biti dijelom Europe”, a danas pomirljivim tonom o istoj temi zbori kako njegovo mišljenje nije relevantno. Skromnost, sklonost kompromisu i poznavanje brojnih svjetskih jezika čine ga idealnim eurokratom od kojeg se ne očekuje nametanje vlastitog mišljenja. Pritom činjenica da nema gotovo nimalo vanjskopolitičkog iskustva očigledno ne predstavlja problem onima koji su ga postavili, dapače.

Ministrica vanjskih poslova Catherine Ashton nema, pak, nimalo takvog iskustva. Godinama je bila zamjenica ministra obrazovanja u britanskoj laburističkoj vladi, a 1999. premijer Tony Blair imenovao ju je vođom laburista u gornjem domu tamošnjeg parlamenta, gdje joj je pošlo za rukom progurati Lisabonski ugovor, a usput je dobila i titulu barunice. Krajem prošle godine postavljena je kao zamjena britanskom europovjereniku za trgovinu Peteru Mandelsonu, kojemu je tada bilo važnije vratiti se kući i spašavati stranku. Da je njezin izbor za ovu funkciju bio neočekivan potvrdila je i sama, priznavši da čak nije pripremila ni prigodno slovo.

Osim odabira ovakvih kandidata, u prilog tezi da se Lisabonskim ugovorom dodatno centralizira i birokratizira europska politika, a uzde Unije učvršćuju u rukama najutjecajnijih članica, idu i sami opisi posla nositelja ovih dviju funkcija. Predsjednik Europskog vijeća, primjerice, i dalje će se birati po principu rotacije, ali na 2,5 godine umjesto na šest mjeseci, dok je sama funkcija bez značajnijih formalnih ovlasti i uglavnom se svodi na sudjelovanje u predstavljanju vanjske politike u svijetu i upravljanje logistikom. I ministrica vanjskih poslova sudjelovat će u svim važnim razgovorima, ali će glavnu riječ ipak imati Europska komisija. Da stvar bude kompliciranija, šefica europske diplomacije imat će pod sobom vojsku od šest tisuća činovnika biranu po principu kvota, raspoređenu u Bruxellesu i 130 predstavništava diljem svijeta, pa se postavlja pitanje koliko će to birokratsko čudovište uopće moći biti produktivno i transparentno.

Stoga kritičari drže da će ovako definirane funkcije samo doprinijeti konfuziji o kompetencijama unutar europskog institucionalnog sustava, dok izbor Van Rompuyja i Catherine Ashton pokazuje koliko je malo važna Unija u vodećim europskim prijestolnicama.