Veliki igrači ne žele “Monte Carlo”

Privatizaciji brodogradilišta u ovome se trenutku žestoko protivimo, a posebno aktualnoj ideji da se drugi natječajni krug otvori već 6. siječnja. I sam HDZ-ov predsjednički kandidat Andrija Hebrang prvi je krug ismijao, on je ustvari bio otvorena farsa, a s obzirom na to da je potpuno jasno kako je nemoguće ozbiljno se pripremiti u tako kratkom roku za drugi tender, i ovaj pokušaj privatizacije brodogradilišta već sada možemo okarakterizirati kao farsu – mišljenja je Juraj Šoljić, glavni sindikalni povjerenik Sindikata metalaca Hrvatske u riječkom “3. maju”. Diktat iz Bruxellesa, međutim, o nužnoj hitnoj privatizaciji i njemu je apsolutno jasan, ali i neprihvatljiv. Posebno pod uvjetima koji nipošto nisu prihvatljivi ijednom ozbiljnom potencijalnom kupcu.

– Nemoguće je očekivati da će netko od zainteresiranih na sebe preuzeti obvezu vraćanja nagomilanih dugova i posebno kreditnih obveza koje se enormno visoke. Stoga Vlada pod određenim kondicijama taj dio treba preuzeti na sebe, a brodogradilišta pokušati prodati čista. Sagnuti se do zemlje pod pritiskom Europske unije i bespogovorno prihvaćati njezine uvjete neozbiljno je. Vlada se mora odrediti je li brodogradnja uistinu jedno od strateških gospodarskih opredjeljenja ove države pa se prema njoj tako postaviti ili će država odlučiti živjeti od dva ljetna turistička mjeseca – kaže Šoljić.

Kad naručitelj broji milimetre

I prvi čovjek “3. maja” Željko Starčević zalaže se da se brodogradilišta prodaju bez financijskih repova pa se nada da će se upravo intenzivirani pregovori na Markovom trgu o novom modelu privatizacije razvijati u tom smijeru. Time bi bila ispunjena i očekivanja često spominjanih zainteresiranih kupaca, u slučaju riječkog brodogradilišta konkretno Danka Končara, koji je jasno dao do znanja da ga “3. maj” zanima isključivo bez naslijeđenih financijskih obveza.

– Novi bi model, ma kakav na koncu bio, u svakom slučaju morao biti prihvatljiv i kupcu i Vladi. Ključno je, dakle, novom vlasniku omogućiti da škverove kupi bez financijskih opterećenja, koje bi riješila Vlada, a da on vlastiti novac uloži u modernizaciju brodogradilišta i u obrtni kapital. Drugo je pitanje koliko će država u donošenju takvih strateških odluka imati odriješene ruke – smatra Starčević držeći da je nužno do okončanja prodaje osigurati likvidnost škvera.

U očekivanju novog privatizacijskog pokušaja, to brodogradilište posljednjih se mjeseci našlo u nenadanoj i pomalo bizarnoj situaciji, koja je ozbiljno uzdrmala ionako nezavidnu financijsku poziciju, a vjerojatno će biti još jedna otežavajuća okolnost u pokušaju njegove prodaje. U rujnu mjesecu, naime, “3. maj” trebao je njemačkom naručitelju isporučiti treći i posljednji u nizu brodova za prijevoz automobila, tzv. car-carrier “Monte Carlo”. Riječ je o čeličnoj grdosiji dugačkoj 176 i širokoj tridesetak metara. Međutim, nitko od predstavnika njemačkog brodara NSC “Schiffahrtsgesellschaft” iz Hamburga nije se pojavio na primopredaji niti je uplatio drugu ratu u visini od 22,5 milijuna eura plus razliku nastalu promjenom cijene čelika, što bi ukupno iznosilo 35 milijuna američkih dolara. Sve je, dakle, ostalo na 27 milijuna eura što ih je naručitelj platio još 2006. godine tijekom potpisivanja ugovora. Službeni razlog oglušivanja na poziv brodograditelja glasio je: “Brod nije spreman za isporuku!”

– Riječ je o tome da smo, prema tvrdnjama naručitelja, tijekom gradnje odstupili od projekta devet milimetara u širinu i dva milimetra u visinu. Sve je to, potpuno sam uvjeren, samo nemušti izgovor iza kojeg stoji nešto sasvim drugo. Treba napomenuti da je brod, prema mišljenjima mnogih stručnjaka, izgrađen upravo odlično, njegove maritimne sposobnosti i s tim smiješnim odstupanjima odlične su, a sve što se danas događa samo je rezultat velikih financijskih problema u kojima se našao njemački brodar – tvrdi Starčević, dodajući kako je NSC “Schiffahrtsgesellschaft” mlada kompanija osnovana prije sedam godina, a da je prije pet godina, u zlatno vrijeme brodarstva, širom svijeta krenula u gradnju 50 brodova vrijednih oko četiri milijarde dolara.

Sve izglednija međunarodna arbitraža

– Međutim, vlasnik Roberto Echevarria očito se malo zanio. Bile su to lijepe godine s vrlo visokom cijenom prijevoza, odnosno vozarine, pratile su ga banke i fondovi i presmiono je krenuo u posao. No prošle godine, početkom svjetske gospodarske krize, zavjesa je odjednom spuštena: vozarine su pale pet puta, cijene brodova počele su padati, a banke i fondovi su se povukli. Zbog svega toga naš naručitelj počeo je eskivirati svoje obveze i to ne samo kod nas nego i po Kini i Koreji. I naš “Monte Carlo” ustvari bi najveći dio godine bio besposlen, na mrtvom vezu i naručitelju bi predstavljao gubitak – pojasnio je Starčević.

Tvrdi da je prema ugovoru krajnj rok za isplatu preostalih 35 milijuna dolara istekao još početkom listopada pa je za riječke brodograditelje njemački brodar u prekršaju i “3. maj”, prema Starčevićevu tumačenju, ima pravo jednostrano raskinuti ugovor. To se, međutim, još uvijek nije dogodilo jer u Starčevića i suradniku mu i dalje tinja nada da bi se mogao postići kompromis. Nijemci su, naime, ponudili svoje riješenje problema: evo vam 15 milijuna dolara, a ostatak ćete dobiti zajedničkom eksploatacijom broda odnosno podjelom profita, što se može dogoditi za deset godina, ali i nikada. S druge strane, “3. maj” tražio je da mu se odmah isplati 27 milijuna dolara, a ostatak tijekom jedne godine, što je brodaru bilo neprihvatljivo i dogodilo se nije ništa. “Monte Carlo” i dalje je na čekanju i predstavlja mrtvi kapital brodogradilišta, a sve je izglednija međunarodna arbitraža u Londonu nakon koje bi uslijedio konačan pravorijek. Do arbitraže još nije došlo, kao da se obje strane još uvijek ustručavaju krenuti u odlučnu bitku, ali je predsjednik uprave brodogradilišta uvjeren u njezin pozitivan ishod. Bez obzira na to što bi to bio presedan u hrvatskoj brodogradnji i što “3. maj” s takvim rješavanjem sporova ima vrlo neugodna iskustva.

– Moj optimizam utemeljen je na činjenicama i na mišljenju pravnih stručnjaka jedne londonske odvjetničke kuće koju smo angažirali još u srpnju, predosjećajući probleme s naručiteljem koji se nije pojavio ni na porinuću broda u lipnju. Oni tvrde da je stvar čista i da arbitražu dobivamo – rezolutan je Starčević koji, tako siguran, već traži nove kupce “Monte Carla”. Pohodili su tako Rijeku i Norvežani i Izraelci i Singapurci i svi su, tvrdi prvi “trećemajac”, oduševljeni njime, ali je problem što još nitko nije odriješio kesu i istresao 35 milijuna dolara. Navodno još traže financijera.

U ovoj priči još uvijek neizvjesnog kraja nameće se nekoliko pitanja: koliko “3. maj” financijski ispašta nerealiziranom primopredajom i potpunom isplatom broda, što će se dogoditi bude li brod prodan nekom drugom brodaru a potom “3. maj” izgubi arbitražu (čije trajanje se može razvući godinama) i, na koncu, koliki će kamen spoticanja biti čitava situacija oko “Monte Carla” u predstojećem novom pokušaju privatizacije, odnosno koji će to kupac tako benevolentno kupiti brodogradilište koje sasvim izgledno, za koju godinu, po okončanju arbitraže mora platiti 35 milijuna dolara?

Radnici dobili plaću za listopad

– Bez ikakve sumnje, taj bi nam novac predstavljao melem na ranu, ali s njime nipošto nije završena priča o našim potraživanjima. Osim tih 35 milijuna dolara, u ovome trenutku od Uljanik plovidbe potražujemo 6,7 milijuna dolara za gradnju broda “Kastav”, a od Ministarstva mora, koje je od Uljanik plovidbe na sebe preuzelo dio obveza, dodatnih šest milijuna dolara za isti brod. S tim novcem dmah bismo riješili 145 milijuna kuna vlastita duga prema dobavljačima i kooperantima, a k tome bi nam ostalo još gotovo sto milijuna kuna. Dakle, jasno vam je koliko nam je taj novac bitan. O pitanju prodaje broda i mogućem gubitku arbitraže ne želim spekulirati, kao ni o mogućem snošenju posljedica nekog novog vlasnika “3. maja”. Sve bi to trebalo biti riješeno tijekom pregovora s Vladom o novom modelu privatizacije – smatra Starčević, ponosno ističući kako tvrtka nema nikakvih obveza prema radnicima koji su posljednju plaću, a prosječna u “3. maju” iznosi oko pet tisuća kuna, dobili za listopad.

U očekivanju rezultata novog privatizacijskog kruga i konačnog rješavanja sudbine “Monte Carla”, u “3. maju” se radi na završetku jednog i gradnji drugog broda za Uljanik plovidbu, te jednog za Tankersku plovidbu, a očekuje se još jedna narudžba domaćeg brodara čime bi brodogradilišni kapaciteti za 2010. bili popunjeni.

– Mi smo danas u odnosu na ostala hrvatska brodogradilišta još u relativno dobroj poziciji jer nam je Vlada, odnosno premijerka Jadranka Kosor, a poslije potpisivanja peticije, javnih prosvjednih skupova i silnih pritisaka, odobrila realizaciju kredita. Prva tranša od oko 56 milijuna dolara već je sjela, a uskoro očekujemo i drugu. To nam je omogućilo kupnju materijala za gradnju novih brodova i tako nas spasilo. U ostalim je škverovima, nažalost, kudikamo teže, a prema mojim informacijama proizvodnja u Splitu je potpuno stala, dok je trogirskom škveru račun blokiran – kaže sindikalist Juraj Šoljić.

No, ta “relativno dobra” pozicija zorno se ogleda u kreditnoj zaduženosti “3. maja”. Prema Stračevićevim riječima, to brodogradilište u bankama se zadužilo 2,05 milijardi kuna, a Šoljić naglašava da taj iznos doseže i preko tri milijarde kuna. Iz godine u godinu početak isplate glavnice silnih kredita prolongira se za sljedeću godinu, a tako će, najavio je Starčević, vjerojatno biti i 2010. U ovoj godini samo na kamatu riječki je škver iskeširao 250 milijuna kuna.