Vijesti

Srbija na evropskom kolosijeku

Prije deset godina na vlasti je bio Milošević, prije šest godina ubijen je premijer Đinđić, prije tri godine Koštunica je zemlju odvlačio od Evrope, a danas su sve snage na političkoj sceni Srbije, osim minornih radikala, suglasne u tome da je jedini mogući put za zemlju onaj prema Evropi

Srbija završetkom ove kalendarske godine ulazi u svoju značajnu godišnjicu, deset godina od rušenja režima Slobodana Miloševića, u listopadu 2000. godine. Dosadašnjih devet godina tranzicije, pa i ovu posljednju 2009, ocjenjuje se različito, ovisno tko je gdje danas u tranzicijskom procesu. Radnici će reći da je socijalizam bio bolji – tako barem pokazuju nedavne ankete. Tajkuni i slični će bez obzira na opću svjetsku ekonomsku krizu zvanično kukati, a tajno trošiti cifre koje nigdje u civiliziranom svijetu ne bi tako brzo i lako inkasirali. Oporba će pričati da nikada nije bilo gore, a vlast da nikada nije bilo bolje, usprkos sitnim problemima i teškoćama.

Aplicirali za članstvo u EU

Politički, Srbija je u godini koju ispraćamo silno napredovala: nakon gotovo 20 godina svojevrsne izolacije, krajem 2009. Evropska unija je ukinula vize za njene građane. To je odmah privuklo jedan broj zrakoplovnih kompanija da i srpsko tržište shvate kao dobar izvor prihoda. Osim “Lauda era”, svoj su dolazak najavile još neke niskobudžetne kompanije, te se sada postavlja pitanje koliko tko ima novca da bi otputovao negdje u “cijeli svijet”, proširio vidike i napojio se slobodom i izobiljem, barem vizualno, ako ne i drugačije.

Drugo, napokon je skinut embargo s Privremenog sporazuma s Evropskom unijom, a Srbija je posljednjih dana ove godine aplicirala i za članstvo u EU. Bez obzira na još nepoznat odgovor na pitanje kad će ta aplikacija biti prihvaćena i kad će zemlje EU-a – čak i Nizozemska, koja jedina još inzistira na uhićenju Ratka Mladića i Gorana Hadžića i njihovom izručenju Haškom tribunalu – pristati na primjenu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, činjenica je da je evropski put Srbije zacementiran i da nijedna buduća vlast neće tako lako zemlju okrenuti u nekom drugom, manje poželjnom smjeru.

Valja se prisjetiti: još pred samo dvije godine redovne rasprave su bile valja li ići ka Evropi ili pak prema Rusiji, Amerika je bila neprijatelj u svakom smislu, a srpski parlament se bavio uglavnom geopolitikom. Danas ipak govore o zakonima i stvarnosti u zemlji, a radikali, oni koji su još naklonjeni Vojislavu Šešelju, samo su prisutni u tom istom parlamentu. Odbjegli radikali – danas naprednjaci – najednom su prihvatili Evropu i protiv Mladićevog uhićenja bunili bi se samo verbalno, ne i drukčije, Miloševićev nasljednik Ivica Dačić agilni je ministar policije koji najavljuje reformu stranke koja bi trebala uskoro ući u Socijalističku internacionalu.

Tadić čestitao Božić katolicima

Koliko god bilo zastoja nakon 2003. godine i ubojstva premijera Zorana Đinđića, koji je pred sve u državi stavio ubrzani put napretka, koliko god lutanja bilo, polako stvari ipak dolaze na neki normalniji kolosijek, i politički i u društvu općenito. Usprkos nasilju koje je poraslo 2009. godine, nikad suspregnutom jeziku mržnje i neraščišćenim računima iz nedavne prošlosti – svemu što opterećuje sadašnjicu zemlje Srbije – vlast malo-pomalo pomjera nacionalizam ka poštovanju drugih i drugačijega i izoliranost Srbije zamjenjuje širim pogledom na svijet.

Nasuprot ministru vanjskih poslova Vuku Jeremiću, koji kao da nije diplomat već najbrbljavija svađalica u Srba, predsjednik Boris Tadić ove je godine – i tu je zabilježen kao prvi – čestitao katolički Božić. Odlazeći u katoličke crkve u Bačkoj na Badnjak, dočekao je Božić zajedno sa Slovacima, Hrvatima i Mađarima, izgovorivši čak i dobre želje za taj veliki kršćanski praznik svima u Srbiji na mađarskom jeziku.

I ekonomski kraj godine obilježava, nakon mjeseci pada svih ekonomskih parametara i porasta nezaposlenosti, jedna dobra vijest. Napokon je talijanski “Fiat” konkretnim novcem za konkretnu proizvodnju potvrdio svoju namjeru ulaska u višedecenijskog gubitaša, kragujevačku “Zastavu”, na što se čekalo više od dvije godine. Kako će, pak, iduća godina ekonomski izgledati, još nitko ne zna: Vlada Srbije je predložila, a Skupština s tijesnom većinom usvojila budžet koji nije štedljiv kao što se najavljivalo i koji će bar neko vrijeme uspjeti opstati zahvaljujući drugoj tranši posudbe Međunarodnog monetarnog fonda, koja ovih dana treba sjesti na račun zemlje.

Kosovo i dalje najvažnija tema

Sasvim sigurno, ono što je ove godine opterećivalo međunarodni život Srbije odnosi su sa susjedima: s Crnom Gorom oni nalikuju na život posvađanih rođaka, s Bosnom i Hercegovinom također, jedan dio rodbine je otpisan kao kukolj, drugi prihvaćen kao dobar, poput Milorada Dodika, začina u svakoj čorbi, kako se to kaže u Srbiji. Sa Slovenijom (iako više nije susjedna) odnosi su stabilno dobri i udaljeni, s Hrvatskom su nalik na odnose među bivšim supružnicima koji se još spore oko imovine i starateljstva nad potomcima, s Kosovom su nikakvi – to i nije država, već “samoproklamirana” nezavisna tvorevina s neizvjesnom budućnošću.

Kosovo će sigurno tema ostati i iduće godine, s obzirom na očekivanu odluku Međunarodnog suda pravde o tome da li je ono imalo pravo proglasiti nezavisnost i da li su države koje su to priznale bile u pravu donoseći takvu odluku. Odnosi s Hrvatskom također će biti u centru pažnje, ali da se i tu nešto mijenja pokazuje i to da srpski državni vrh, usprkos najavi protutužbe Srbije protiv Hrvatske za genocid, još nije odlučio da li će i kad tu protutužbu uvesti u zvaničnu proceduru.

U ocjeni da li je Srbija ovu godinu uspješno upotrijebila dovoljno je vratiti se malo u prošlost: prije deset godina još je na vlasti bio Slobodan Milošević, taj “veliki deregulator”, kako ga je nazvao advokat Srđa Popović, na snazi su bile sankcije i zemlja se oporavljala poslije bombardiranja. Prije šest godina, a tek je počeo oporavak nakon deset Miloševićevih godina, ubijen je premijer Đinđić i započelo je suđenje njegovim ubojicama. Prije tri godine još je na vlasti bio Vojislav Koštunica, koji je zemlju vukao na stranu suprotnu od evropske perspektive, zajedno s radikalima i sličnima.

Ove godine, osim minornih (iako još parlamentarnih) radikala, sve snage na političkoj sceni Srbije suglasne su u tome da je jedini mogući put za Srbiju onaj koji vodi ka Evropi.

Tatjana Tagirov

Tadić s političkim predstavnicima Srba u regiji

Predsjednik Srbije Boris Tadić izjavio je da od Srba koji žive u državama regije očekuje da budu lojalni građani tim državama, ali i da od tih država očekuje da poštuju europske demokratske standarde i prava nacionalnih zajednica u očuvanju integriteta, jezika i kulture. Tadić je, po završetku sastanka, održanog 24. prosinca u Beogradu s predstavnicima političkih stranaka i nacionalnih zajednica Srba iz Hrvatske, Slovenije, Rumunjske, Albanije, Crne Gore, Makedonije, Mađarske i BiH, u obraćanju novinarima rekao da Srbija iskreno i snažno podupire suverenitet i integritet svih država u regiji.

– Republika Srbija snažno i iskreno podupire suverenitet i integritet svih država, a posebno onih u regiji, jer je to jedino u skladu s politikom Srbije da traži poštivanje i njezinog integriteta i suvereniteta na teritoriju Kosova i Metohije – kazao je Tadić.

Ukazujući na to kako ima država u kojima srpska kultura nema svoje pravo mjesto i gdje su njezino pismo i jezik potiskivani, srbijanski predsjednik dodao je da će se za ta prava njezinih sunarodnjaka Srbija boriti u otvorenom dijalogu. Tadić je naglasio da je europska budućnost prioritet u vođenju srbijanske vanjske politike u regiji.

Sastanku su, između ostalih, prisustvovali lideri SDSS-a Vojislav Stanimirović i Milorad Pupovac, predsjednik Upravnog odbora SDF-a Veljko Džakula i premijer Republike Srpske Milorad Dodik.

Na području Karlovačke županije SDSS je dobio trećeg zamjenika župana, Milenka Rebića, zamjenika gradonačelnika Ogulina Sinišu Ljubojevića i zamjenika načelnika općine Lasinja Danicu Mičić. “SDSS je tako postao treća stranka u Karlovačkoj županiji po rezultatima”, rekao je Rade Kosanović.

Atila Bođo, većnik u Belom Manastiru, podneo je ostavku na članstvo u gradskom veću i fotelju većnika zamenio za ugodnu ležaljku na australskom suncu. Nije tajna da je Atila Bođo već duže vremena bio nezadovoljan funkcionisanjem sadašnje vlasti. O svemu tome Bođo je u javnosti često progovarao. Ostavku je podneo i Bođin zamenik Zoran Ognjenović.

Na prezentaciji Trećeg izvješća RH o provođenju Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina ponovljeno je kako je Hrvatska među prvim državama ratificirala tu konvenciju. “Imamo dobru zakonsku regulativu, ali ona se ne provodi u praksi, pogotovo ne na lokalnoj razini”, ustvrdio je saborski zastupnik SDSS-a Ratko Gajica. Izdvojena su brojna problematična područja provođenja Ustavnog zakona, kao što su dvojezičnost, zastupljenost manjina u elektronskim medijima i na prvom mjestu participacija pripadnika manjina i njihovo zapošljavanje u tijelima državne uprave i lokalne samouprave. M. C., Z. P., P. A.

Koliko su predsjednički kandidati utrošili na oglašavanje, a koliko prijavili DIP-u?

Nevladina udruga GONG i Transparency International Hrvatska (TIH) još su 23. prosinca održali konferenciju za novinare na kojoj su iznijeli procjenu ukupno utrošenih sredstava za oglašavanje u predizbornoj kampanji za predsjedničke izbore.

Izvršna direktorica GONG-a Sandra Pernar i predsjednik TIH-a Zorislav Antun Petrović podsjetili su kako su 19. studenog 2009. kandidate pozvali da najkasnije sedam dana prije održavanja prvog kruga izbora javno objave i Državnom izbornom povjerenstvu (DIP-u) dostave prijevremena izvješća o visini i izvorima sredstava prikupljenih za troškove izborne promidžbe te imena donatora. Iako su DIP-u predana izvješća svih kandidata, tek njih petoro to je učinilo u zakonskom roku, a ostali naknadno.

Istraživanjem GONG-a i TIH-a bili su obuhvaćeni samo troškovi plaćanja oglašavanja na nacionalnim televizijama i tiskanim medijima, s tim da u istraživanje nisu ušli: plakati, nacionalne i lokalne radio-postaje te internetsko oglašavanje; uredski troškovi (najam, režije, telefon, poštarina); troškovi dizajna, pripreme, tiskanja te nabave promotivnih materijala; organiziranje skupova (najam pozornice, razglasa, prostora, izvođača); putni troškovi i smještaj; ugovori o radu, djelu, autorski i studentski ugovori; troškovi volontera. Prema procjenama GONG-a i TIH-a, troškovi koji nisu ušli u istraživanje iznose oko 50 posto ukupnih troškova kampanje.
Na kraju treba reći da je očit nerazmjer između utvrđenih troškova i prijavljenih donacija za neke od kandidata (tabele najjasnije o tome govore), te će biti zanimljivo vidjeti hoće li on biti prisutan i u finalnim izvještajima koje će kandidati podnijeti nakon izbora.

Kandidati su na oglašavanje u programima televizija i tiskovina utrošili

Milan Bandić – 5.275.338,00 kn
Dragan Primorac – 4.176.064,00 kn
Nadan Vidošević – 2.800.924,00 kn
Andrija Hebrang – 1.833.881,00 kn
Ivo Josipović – 1.792.131,00 kn
Vesna Pusić – 236.921,00 kn
Vesna Škare Ožbolt – 121.485,00 kn
Damir Kajin – 62.937,00 kn
Miroslav Tuđman – 51.077,00 kn
Boris Mikšić – 31.053,00 kn
Josip Jurčević – 20.144,00 kn

Broj 524, ostatak str. 4

EGIDA: Aktualno

NN: Javnoj televiziji pao prihod od reklama

NA: HRT se smrznula na minus 107 milijuna kuna

Foto: HRT

Potpis: Svi ravnatelji HRT-a (Foto: Hina)

Trideset i pet milijuna kuna s kojima je početkom 2009. godine raspolagala Hrvatska radiotelevizija, do kraja godine “smrznulo” se na minus 107 milijuna kuna, doznalo se na još jednoj u nizu traumatičnih sjednica Programskog vijeća HRT-a. Od pretplate je prikupljeno 79 posto ukupnog prihoda, ali se novac od reklama istopio za ogromnih 100 milijuna kuna. Ukupni dug krajem rujna iznosio je 500 milijuna, a tražbine 300 milijuna kuna.

Voditeljica HRT-ova Odjela plana i analize Davorka Komar ustanovila je da su rashodi veći od planiranog jer nije ostvarena nikakva ušteda na troškovima zaposlenih, drugim riječima nije bilo otpuštanja radnika najveće medijske kuće kojih je još uvijek 3.661.

Kao najvažniju odrednicu novog programskog usmjerenja za 2010. godinu, glavna urednica Informativnog programa Hloverka Novak Srzić, i sama u procesu smjene, najavila je novu seriju “Latinice”, koja će od siječnja ići uživo. Ustanovila je da će sadržajem i načinom obrade HTV promovirati politiku različitosti od ostalih komercijalnih televizija, te je demantirala opći pad gledanosti javne televizije. Po njenim riječima, samo je šest od trideset emisija manje gledano.

– Dnevnik HTV-a od izborne nedjelje i posebnu emisiju posvećenu predsjedničkim izborima gledalo je 1,3 milijuna gledatelja, čime smo opet pokazali da smo najjači u izvanrednim situacijama i velikim projektima – zaključila je Hloverka Novak Srzić.

Predsjednik Programskog vijeća HRT-a Zvonko Milas prije rasprave o financijskom planu za 2010. zamolio je novinare da napuste sjednicu. P. G.

 Ubijena Iranka Neda Soltan osoba godine

Jednoglasno i bez rasprave, urednici i novinari uglednog britanskog lista “Times” proglasili su iransku studenticu Nedu Soltan osobom godine. Ona je 12. lipnja ove godine ubijena na prosvjedima protiv predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada, a potresne snimke umiruće djevojke, snimljene mobitelom, obišle su cijeli svijet.

Na dan predsjedničkih izbora u Iranu Neda Soltan nije glasovala, već je izašla na ulice Teherana i pridružila se masi koja je prosvjedovala zbog načina na koji je Ahmadinedžad izabran za vođu države. “Smrt diktatoru!” uzvikivalo je mnoštvo među kojima je bila i nesretna 26-godišnja studentica glazbe. Nedugo nakon toga pala je pogođena mecima koji su u nju ispalili pripadnici vladine milicije. Njezina je obitelj ispričala da su je toga dana molili neka ostane kod kuće, no ona im je kazala da ide makar je ubili.

– Nitko ne treba odustati od toga da vratimo svoja prava. Svi ostavljamo trag na ovome svijetu – poručila je roditeljima.

Svjetska javnost njezinu je smrt doživjela kao simbol borbe Iranaca protiv nepravde, a protivnici iranskog predsjednika prozvali su je “glasom Irana”. Hrabrost Nede Soltan postala je simbolom borbe protiv vladavine Mahmuda Ahmadinedžada, čiji se režim čak morao pobrinuti da umanji smrt mlade djevojke. Naime, obitelji je zabranjena ceremonija žalovanja, a s njezine kuće je skinuta crna zastava.

Mnoge je pak smrt Nede Soltan inspirirala do te mjere da su tiskane majice s njezinim imenom Neda – Nothing Except Democracy Acceptable (ništa ne prihvaćamo osim demokracije). Za sada je, čini se, žrtva Nede Soltan uzaludna jer revolucija na mahove jede svoju djecu, a demokracija i ravnopravnost i dalje ostaju daleki san tog dijela Bliskog istoka. D. Grozdanić

U Novom Sadu i bilo kojem tranzicijskom gradu

Najčešći uzori srednjoškolcima Novog Sada su Milorad Ulemek Legija, Ceca Ražnatović, Jelena Karleuša i Kristijan Golubović, otkriveno je u anketi internetskog portala e-novine.

Ispitano je 357 novosadskih đaka iz ekonomske, medicinske i mašinske škole, a prvi komentari sociologa govore o “općem poremećaju kulturnih vrijednosti”. Kako bi odgovori bili što vjerodostojniji, učenici su anketirani izvan škole, u obližnjim kafićima u kojima se okupljaju.

– To što su deci omiljene ličnosti pevačice ili osobe sa kriminalnim dosijeima koje su olako stekle novac, pokazatelj je da je etika rada gurnuta u stranu i da većina njih ne želi da se trudi i da radi. To je ujedno pokazatelj da su mladima retko uzori sportisti. Ako želiš da se aktivno baviš nekim sportom, moraš da se odrekneš nekih stvari zarad uspeha i da vodiš asketski način života – izjavio je e-novinama sociolog kulture Dragan Koković.

Sedamdeset posto učenika slobodno vrijeme koristi isključivo za zabavu, od sjedenja u kafićima, ispred trgovina i u parkovima do odlazaka u noćne klubove, pri čemu uvjerljivo prevladavaju oni “narodnjačkog” profila. Jedan anketirani učenik odgovorio je da radi kako bi uštedio novac za koncert grupe AC/DC. Oko 84 posto đaka konzumira alkohol triput tjedno, 42 posto ih uči strane jezike, dok se sportom redovito bavi njih 11 posto. Samo 1,4 posto njih čita knjige izvan programa školske lektire, koja ionako predstavlja nužno zlo. Na internet mladi troše 26 posto slobodnog vremena, pretežno na Facebook ili druge društvene mreže.

– Ni kod mlađih ni kod starijih generacija nema kulturnih vrednosti, one su se izgubile jer se bavimo strategijama preživljavanja, a država ništa ne čini da se ovo opšte stanje promeni. Ukoliko želimo da uvedemo red u svoje živote moramo uvesti kulturu, jer je ona način i stil života ljudi – rekao je Koković. Po njegovim riječima, suradnja škole s roditeljima je loša, dok majke i očevi nemaju neophodan kritički odnos prema djeci, te ih štite na potpuno pogrešan način. Iz toga se može zaključiti da mnogi adolescenti mijenjaju stvarni svijet za onaj virtualni, pri čemu dodatno gube dodir s realnošću i mogućnost neposrednog kontakta. P. G.