Zamijenimo kapitalizam nečim ugodnijim

U Ljubljani je od 10. do 12. decembra održan drugi Forum otpora, skup raznorodnih inicijativa, pokreta, organizacija i pojedinca, čiji je zajednički nazivnik otpor neoliberalnoj globalizaciji. Samo mjesec dana nakon što je prvi Forum rođen u Sarajevu, zahvaljujući ponajviše domaćinstvu pokreta Dosta!, koji tamo djeluje, ovaj je ugošćen u socijalističko-modernističkim prostorima najvećeg slovenskog sindikata ZSSS-a, koji je bio glavni koordinator cijelog događanja. Prigovor da su takvi skupovi putujući cirkusi grupica osporavatelja svega postojećeg, koji se sele iz zemlje u zemlju, iz grada u grad, svugdje gdje misle da se nešto bitno već događa ili tek može dešavati, treba otkloniti protupitanjem: nije li glavni kandidat za putujuće cirkuse danas tzv. visoka politika i njezine svjetske organizacije, sa svojim svećenicima i lažnim prorocima te njihovim mondenim skupovima, koji da spašavaju Zemlju, privrede, živote i zdravlje ljudi, na način od kojeg nam je većini uglavnom zlo?

I radnici su ljudi

Slučaj je htio da prvi dan skupa bude i svjetski Dan ljudskih prava, koji je u Sloveniji, pogođenoj recesijom i rastućom nezaposlenošću, dominantno shvaćen kao povratak svijesti o ugroženosti tzv. prve generacije ljudskih prava. One koja govori o pravu na život, rad i ljudsko dostojanstvo. Posvuda se moglo čuti, a ne samo među sudionicima skupa, da su danas ugrožena radnička prava također ljudska prava.

Mogla se čuti i teza da je neoliberalizam ekonomski totalitarizam, da smo svjedoci događaja, npr. u Grčkoj i BiH, da ljudi više ne mogu podnijeti svoj život u toj kutiji, pa iz nje izlaze, u akcijama koje su najčešće kombinacija organiziranja i spontaniteta pobune masa. Podsjetili smo se da su takve akcije već višedesetljetna svakodnevnica u Francuskoj i Belgiji, tim “uređenim” uzorima naše EU-budućnosti, u kojima ima više ljudi koji žive ispod praga siromaštva no što je npr. svih Slovenaca i Hrvata zajedno. To se može pesimistički iščitati i na način da ako većina stanovništva u našim zemljicama i ode u otpis tranzicijski neuspjelog “ljudskog materijala”, to za EU neće biti neki veliki događaj, koji tamo već nisu vidjeli, a vladajuće strukture podnijele bez da daju kolektivnu ostavku na takvo svoje mudro vodstvo. Ono što je u prevladavajuće crnoj slici optimistično jest da neke grupe i pojedinci i u Hrvatskoj sada imaju svijest o tome i ne mire se s postojećim stanjem, pasivno čekajući na bolju kapitalističku budućnost. Zato su u radu ljubljanskog skupa sudjelovali i predstavnici Nezavisne studentske inicijative, točnije plenuma FF-a, grupe Radnička borba i Regionalni industrijski sindikat, svi iz Zagreba.

Antikapitalistički savez

Ono što je bilo i teorijski intrigantno na ovome skupu jest upravo prisustvovanje i sudjelovanje u rađanju do jučer nezamislivih sinergija između naoko potpuno raznorodnih subjekata civilnog društva. Aktivisti koje brinu neoliberalno uništavanje krajolika i efekt na prirodno i socijalno okruženje, ali i takve stvari kao što su penziono osiguranje, radikaliziranje socijalnog rada, radničke kooperative, važnost radničke i društvene kontrole, studentski i omladinski otpor, uključivanje u rad antikapitalističke stranke, te na kraju, ali ne najmanje važno, snaga sindikalnog udruživanja, zajedno debatiraju o svojoj daljnjoj strategiji i taktici.

Ono što se do jučer pogrešno zvalo antiglobalizacijskim pokretom za drugačiji svijet, koji da je moguć, danas sve više dobiva konture jednog heterogenog i šarenog antikapitalističkog pokreta (Vidi Alex Callinicos: “An Anticapitalist Manifesto”, 2003.). Ni to naravno nije bez svojih kontroverzi. One su lijepo pobrojane u spomenutoj Callinicosovoj knjizi, koja ustvari nije nikakav manifest (mi manifest, naravno komunistički, već imamo), već jedan pregled današnje situacije osporavanja neoliberalne globalizacije i obnove društvene kritike. Shematski sažeto, načela i strategije otpora kapitalizmu možemo podijeliti na buržoaski antikapitalizam, lokalistički antikapitalizam, reformistički antikapitalizam, autonomistički antikapitalizam i na kraju, ali najvažnije, socijalistički antikapitalizam.

Reforma ili revolucija

Da bi svaki opor današnjem kapitalizmu morao sadržavati načela pravednosti, efikasnosti, demokracije i – to danas nije samorazumljivo – preživljavanja, složila se većina na Forumu. Isto tako, postaje jasno da parole o drugačijem svijetu, koji je moguć, sve više djeluju ne toliko pogrešno koliko nedovršeno. Pred nama su konkretni odgovori na pitanje kako do drugačijeg svijeta. Jer, neće nam biti dovoljan sarkastični transparent s prvomajskih skupova diljem Zapadne Evrope na kojem piše: “Zamijenimo kapitalizam nečim ugodnijim!” Očito je, prednost u borbi treba dati pitanjima ekonomskog sistema želimo li se uopće djelatno umiješati u borbu za goli život posvuda ugroženog mnoštva. Jer, govoreći sa stanovišta demokracije, živimo u svijetu ekonomske diktature, koju su zajedno uspostavile multinacionalne kompanije, financijska tržišta, međunarodne novčane ustanove i vodeće kapitalističke države. Samo bi budala mogla negirati činjenicu da su neke verzije kapitalizma humanije i poštenije od drugih.

No, u obnovi jedine prave tranzicijske dileme, one sadržane u pitanju reforma ili revolucija, bez obzira na to koji put preferirali, oba vode prema demokratskom socijalizmu. S time da je, obrnuto od opće predrasude, reformistički put, put onih koji bi da prave revoluciju do pola, posut većim neuspjesima i žrtvama od onog revolucionarnog. Predstavljajući na Forumu socijalne projekte svoje općine Velenja, njegov gradonačelnik Srečko Meh zaključio je: “Nalazimo se pred izazovima koji su za nas objektivno ipak lakši od onih pred kojima su stajali borci našeg NOB-a. Pa ako su mogli oni, možemo i mi!”