Život damo, Trst ne damo

Sjećate li se onih šoping putovanja u Trst? Ta riječ “Trst” zvučala je čarobno, kao neko Sezame, otvori se! Tamo ste mogli kupiti sve – dijelove za bicikl, mirišljavi sapun, boju za kosu, parfem za žene, bukle šalove za zimu, šuškavce za kišu… – sve ono što je kod nas bila deficitarna roba. U izlozima naših trgovina mogli ste naći divne žute ribaće četke i metle, kao i čitave kace kiselog kupusa, da, tu su bile i fotografije slavnih rukovodilaca i obećanja za široke narodne mase: “Za pet godina udvostručit ćemo proizvodnju kukuruza, vagona i svinjskog mesa!”

Kod nas je još bio prosinac i bilo je hladno, a u Trstu je grijalo sunce i kričali su galebovi, Talijani kao da su se držali nekog drugog kalendara, nekog drugog rasporeda vremena. Pomorandža je bila pojam, nikad je dotad nisam vidio uživo, nego samo na slici u udžbeniku geografije, a u Trstu, u izlozima, čitave gomile, i vidjevši ih, učinilo mi se da je tog jutra sunce nešto ranije ustalo.

Kolega koji je tad putovao sa mnom i bio kandidat za prijem u Partiju, upozorio me je da ne nasjedam, da je sve to laž, da je sve to kapitalistička propaganda. Ma otkud sve to, a u ratu su poraženi, čudio sam se.

Venecija tone, u Milanu ljudi gladuju

– Budalo jedna – baš tako mi je rekao – što se čudiš bogatstvu Trsta? To ti je propaganda, jer Trst je na samoj granici, a da je bilo pravde, trebao je biti naš. To su sve proizvodi kapitalizma koji na taj način poručuje, da se kod njih lijepo živi, a kad bolje pogledaš… Njihovo cvijeće nema mirisa, njihovo voće nema okusa…

Kandidat za Partiju okreće glavu od punih, šarenih izloga, od košulja sa širokim kragnama koje su tad bile u modi, cipela koje ne prave žuljeve, šlofijanki koje odbijaju sve nalete vjetra, šuškavaca koji ne zauzimaju više mjesta od obične džepne maramice.

– Trst je naš, ali su nam ga Talijani uzeli.

– Kako uzeli?

– Duga je to priča, a mi se kratko znamo.

I ja sam bio organiziran i derao se iz petnih žila “Trst je naš”, a dok šećem ulicama i zastajem pred svakim izlogom i blenem kao tele u šarena vrata, mislim kako je dobro što Trst nije pripao nama, inače bismo po željenu robu morali putovati čak u Veneciju.

Kandidat za Partiju kao da mi čita misli, pa kaže: “Ti ni ne znaš da Venecija tone”, a tonem i sam, sve sam nešto bio Venecija tih dana.

– U Milanu ljudi gladuju, u Napulju je još gore.

– Znači, nije istinita ona vidi Napulj, pa umri?

– Ma kakvi, to su priče za malu djecu – kaže on s visine svoje kandidature za Partiju.

Pa mislim, dobro je da nisam sam, znam sebe, nasjeo bih kapitalističkim izlozima punim robe i floskulama, kandidat mi je otvorio oči. Trst pun pokreta, žena i topline, a oni izgubili rat. Što bi tek bilo da su ga dobili? A kod nas, pobjednika, ribaće četke, kace s kupusom, parole, što bi tek bilo da smo mi izgubili?

Nešto rata prelazi i u mir

Susjeda mi je naručila da joj kupim dvije kreme, jednu za dan, drugu za noć.

– Nikad nisam znao da postoji krema i za noć – kaže kandidat.

– Da budem pošten, nisam znao ni ja. Pobjeda nas je tako zajebala, da smo rat izgubili u miru.

– Mali narod nikad, niti jedan rat ne dobiva do kraja… Nešto rata prelazi i u mir.

Zastao sam pred kioskom za novine, jer sam uočio žurnale s golim mačkama, i odmah kupio dva, ne baš jeftina, komada. Te robe tada kod nas nije bilo. Mi smo slikali samo heroine rada, kakve gole mačke! Došao sam kući i raspakirao torbu, a kad tamo – ništa od žurnala! K’o psu mi je bilo žao. Da sam izgubio bilo što drugo, šuškavac, čak i kremu za noć, jer to je za mene tada bio najprovokativniji film i najslobodnija televizija, a zaboravio sam ih u jeftinom kafiću, gdje sam prvi put popio kratki espreso, koji mi je, eto, prisjeo.

Mnogo se kod nas pisalo i pričalo o tome, kako sve zarađene devize idu u Beograd, što je možda i bilo istina, ali ja sam svoje devize redovito nosio u Italiju, kad sam se zaposlio. Nije bilo ni vrijeme ni mjesto za moje takvo ponašanje, ali Bog je milostiv (a tek Partija). Što da radim, takav sam čovjek, a i on je takav, Bog, nadam se…

U Trstu sam sretao više Zagrepčana nego u Ilici. A bilo je i Beograđana, Somboraca, Riječana, jednom sam vidio čak dva autobusa iz Kumanova, sad zamislite koliki su put oni prošli da bi u Trstu kupili nekoliko krpica i proveli nekoliko sati. To se zvalo šopingovanje. Bili smo ludi za onim najlon vrećicama, a one su bile izdajničke jer su ukazivale carinicima, da smo nešto pazarili i sakrili. Cipele bismo obavezno obuli, a tralje u kojima smo došli ostavljali smo u kantama za smeće.

Ma kakve crkve, spomenici, muzeji, izložbe, najprivlačniji je bio Ponte Rosso i one trgovine oko njega. To je bila najveća robna kuća za prodaju bofla pod vedrim nebom. Sve što se nije moglo prodati u drugim krajevima Italije, lifrano je ovdje našim kupcima. Parkovi oko Ponte Rosa bili su prebukirani, u njima su se žvakali sendviči, koje smo ponijeli od kuće radi uštede. Da, i termos-boce s običnom vodom bile su tu, jer koliko sam vidio naš svijet se ničeg tako ne boji kao žeđi. Neki su donosili i kavu i papirne čaše, pa su čistači imali pune ruke posla: oni su nas zbog toga najviše mrzili.

Uzalud vam trud, svirači

O, naročito subotom je vršena prava invazija na Trst. I glavna destinacija prvomajskih ili novogodišnjih izleta bio je Trst: život damo – Trst ne damo. Kišobran na sklapanje doživljavali smo kao malo tehničko čudo, a on je imao kratki vijek trajanja, ali i nisku cijenu. Englezi nisu uzalud izmislili onu “nisam toliko bogat da kupujem jeftine stvari”. To vam je ono: koliko para, toliko muzike.

Na povratku pred granicom bile su kolone kilometrima duge, i satima smo čekali da pređemo tu “demarkacionu liniju”. Carinici su bili strogi, rovarili su po našim prtljagama, pretraživali, propuštali ili kažnjavali. Jednom je neki savjestan carinik okretao moj “spaček”, zavlačio se pod njega i već sam htio da mu priznam za bunker sa 20 kilograma kave, tri puške, četiri-pet revolvera ispod zadnjeg sjedišta, ali sam odustao fućkajući u sebi onu “Uzalud vam trud, svirači”…

* * *

Prije nekoliko mjeseci s jednim prijateljem otišao sam u Italiju, da nam dupe vidi put. Još uvijek je bilo sve na mjestu, pa sam pomislio da ja nisam na svom. Vrag nam je sjedio na ramenu, pa smo se obreli u salonu za igre. Malo gubili, malo dobivali, više gubili nego dobivali, i na kraju naša je banka bankrotirala. Na sreću, imali smo plaćeno prenoćište i pun rezervoar, a kad me poslije nekoliko dana njegova supruga srela u Zagrebu, rekla mi je diskretno:

– Znaš li ti, da su mog muža nedavno u Trstu opljačkale Crvene brigade?

– Znam – odgovorio sam – bili smo zajedno.