65 godina od savezne kolonizacije u Hrvatskoj (2)

Svaka je federalna jedinica dobila pravo naseljavanja određenog broja obitelji u Vojvodini. Najviše Bosna i Hercegovina – 12 hiljada! Odmah iza nje Hrvatska – devet hiljada, Crna Gora sedam, Srbija bez Vojvodine šest, Slovenija tri i Makedonija dvije hiljade obitelji. Unaprijed je bio utvrđen i ključ kojim se trebalo rukovoditi pri naseljavanju. Tako je, recimo, svih tri hiljade kolonističkih obitelji iz Slovenije trebalo biti naseljeno u Banat, kao i onih dvije hiljade iz Makedonije. Iz Srbije je to bilo tri hiljade, a iz Bosne i Hercegovine 8.500. Najveći teret trebala je podnijeti Bačka: u nju je trebalo doći čak 20 hiljada obitelji – iz Hrvatske 7.500, iz Crne Gore sedam hiljada, iz Bosne i Hercegovine tri hiljade i 2.500 iz Srbije. Hrvatska je dobila i hiljadu mjesta za naseljavanje u Baranji, te još 500 mjesta za hrvatski dio Srijema. Prema tom ključu kolonisti iz Hrvatske najviše su naseljavali Bačku.

Tko je imao pravo na preseljenje

Odredbe Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji, kao i Uredba o pravu prvenstva i Uredba o naseljavanju boraca u Vojvodinu propisivali su tko je imao pravo prvenstva u tom naseljavanju. To su uglavnom bili žitelji Like, Dalmacije, Korduna, Banije, Gorskog kotara i Hrvatskog primorja gdje je rat ostavio najteže posljedice i gdje se nalazilo najviše partizanskih prvoboraca. Osim ratnih razaranja i broja prvoboraca, postojali su još neki kriteriji kojima se rukovodilo u određivanju kvota za planiranu kolonizaciju. To su bili i agrarna prenapučenost, realne perspektive industrijskog razvoja, te kakvoća postojeće zemlje. Od prvotnih devet hiljada mjesta za obitelji iz Hrvatske prvim planom kolonizacije bilo je predviđeno da Lika dobije pravo preseljenja za tri hiljade, Dalmacija za 2.500, Kordun za 1.600, Gorski kotar za hiljadu, Hrvatsko primorje za 600 i Banija za 300 obitelji. Međutim, sve će se te brojke, zbog raznih, pa i neplaniranih okolnosti, na kraju prilično izmijeniti, tako da je, recimo, samo za Liku odobreno čak 4.668 molbi za preseljenje, za Kordun 3.722, Dalmaciju 2.837, Baniju 920, Hrvatsko zagorje 508 i Hrvatsko primorje 403. Većina obitelji se preselila u Vojvodinu, ali neke su odustale već na pola puta. Zabilježen je i svojevrsni paradoks: baš je s Korduna, iz Like i Dalmacije bilo najviše kolonista koji su iz raznoraznih razloga odustali od već dogovorenog preseljenja. Upravo zbog toga točni podaci o konačnom broju kolonista nikad se zapravo do kraja nisu mogli utvrditi.

Tko je imao pravo na preseljenje u Vojvodinu i prvenstvo u dodjeli zemlje? Sve je to regulirala uredba o kolonizaciji. Ona je na prvo mjesto stavljala borce Narodnooslobodilačkog rata, a to su bile “osobe koje su u vezi s partizanskim jedinicama, NOV-om, POJ-om i Jugoslavenskom armijom aktivno radile protiv neprijatelja u pozadini i na okupiranoj teritoriji, a također i osobe koje su na oslobođenoj teritoriji aktivno surađivale u borbi protiv okupatora i njihovih pomagača”. Postojala je naravno ljestvica prvenstva i među samim borcima. Prvi su na spisku za dobivanje zemlje i kuća bili dobrovoljci i stariji borci (po godinama kad su stupili u borbu), zatim porodice tih boraca, pa invalidi ratova od 1912. do 1918. i iz travnja 1941. Slijedile su žrtve i porodice žrtava fašističkog terora i obitelji tih žrtava. I, konačno, na dnu ljestvice su se nalazili borci iz 1944. i 1945. Spomenuta uredba utvrđivala je i redoslijed prednosti u dodjeli zemlje članovima obitelji poginulih boraca ili žrtava fašističkog terora: prvenstvo je imala supruga, pa djeca, onda roditelji, a tek na kraju braća i sestre i ostali članovi kućne zadruge. I još dvije zanimljivosti: borci-žene i muškarci bili su potpuno ravnopravni u dobivanju zemlje, a zemlju jedino nisu mogle dobiti osobe bez biračkog prava.

Besplatan prijevoz, jedno govedo i jedan konj

Svaka je obitelj trebala dobiti zemlju u nekoliko čestica – oranicu, pašnjak, vinograd, voćnjak i drugo. Kolonističkoj obitelji pripadala je u granicama dobivene zemlje i okućnica od najviše jedne četvrtine dobivenog zemljišta, ali nikad manje od jednog, niti više od dva jutra. Bilo je također previđeno da se kolonističke obitelji moraju naseliti na dobivenu zemlju u roku od godine dana od primitka odluke, inače su gubile pravo na kolonizaciju. Uredbe o kolonizaciji također su regulirale i druge pojedinosti: besplatan prijevoz željeznicom ili brodom do mjesta utovara u glavni vlak, besplatan prijevoz stoke i inventara do krajnjeg odredišta, te količinu osobnih stvari koje kolonisti mogu nositi sa sobom – ta količina nije mogla biti teža od hiljadu kilograma. Isto tako nitko nije mogao povesti više od jednog goveda ili konja. Međutim, mnoge te odredbe nisu poštovane već u samom početku naseljavanja, pa se događalo da kolonisti sa sobom povedu i cijela stada sitne i krupne stoke.

Kolonizacijom Vojvodine rukovodili su savezno Ministarstvo kolonizacije i Agrarni savjet DF Jugoslavije. U sklopu Agrarnog savjeta 8. je rujna 1945. – kako smo rekli – osnovana i Glavna komisija za naseljavanje boraca Jugoslavenske armije koja je – da bi naseljavanje bilo što organiziranije – donijela preporuku o osnivanju i lokalnih komisija koje bi imale ne samo organizacijski, već i savjetodavni karakter. S vremenom ta su tijela mijenjala nazive i administrativni ustroj, ali sve se na kraju svodilo na istu zadaću – izbor kolonista, raspored mjesta naseljavanja, organizaciju prijevoza i opskrbu prilikom prijevoza do Vojvodine, kao i poštivanje zakonitosti cijeloga postupka. Kolovoz 1945. bilo je i vrijeme kad su se pojavili i prvi proglasi koji su borce i siromašne seljake-bezemljaše pozivali da se prijave za kolonizaciju. Agitacija je bila sveobuhvatna, a u nju su se najviše uključili članovi kotarskih i mjesnih komisija za kolonizaciju, te brojni politički radnici na terenu. Svim je potencijalnim kolonistima obećan strogo zakonit postupak u razmatranju njihovih molbi i pravilan odabir, osobito onih koji su bili siromašni. Zato su konačne odluke najčešće donosili članovi tih lokalnih komisija ili odbora koji su i najbolje poznavali situaciju na terenu, odnosno znali stvarne životne prilike svakog podnositelja zahtjeva ponaosob.

Stroga selekcija i promjena planova

Do početka prosinca 1945. ukupno je u Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva Hrvatske pristiglo blizu 24 hiljade molbi, najviše iz Like – 6.815, s Korduna je stiglo 4.829, iz Dalmacije 4.533, s Banije 2.038, iz Hrvatskog zagorja 1.312, Gorskog kotara 1.021, Hrvatskog primorja 580… Zanimljivo je da su čak 903 molbe stigle iz Zagreba! Ipak, kad su sve molbe pregledane ispostavilo se da ih samo 12.500 odgovara propisanim uvjetima kolonizacije. Zato su morale biti učinjene određene promjene u već utvrđenim planovima preseljenja. Selekcija je bila najoštrija za Liku i Kordun, pa je tako Lika sada dobila pravo na preseljenje 2.900 obitelji, Kordun 2.200, Dalmacija dvije hiljade, Banija 600… I kasnije je dolazilo do manjih izmjena u ukupnim kvotama pojedinih regija, ali dogovorene brojke više se nisu bitno mijenjale.

Te su promjene dakako utjecale i na nacionalni sastav kolonističkih obitelji, iako nacionalnost nije bila kriterij za kolonizaciju. Ipak, neki planirani odnosi između hrvatskih i srpskih kolonističkih obitelji nisu – kad je bila riječ o nacionalnosti – mogli biti poštovani. Naime, ratne posljedice u pojedinim krajevima, privredne prilike i odaziv za kolonizaciju doveli su do toga da je u Vojvodinu kolonizirano više srpskih nego hrvatskih obitelji, iako je – kad je bila riječ o Hrvatskoj – u prvi mah bilo planirano da se od devet hiljada obitelji kolonizira 5.500 hrvatskih i 3.500 srpskih.

(Nastavlja se)

21 rubrika u molbi za kolonizaciju

Molba za kolonizaciju imala je ukupno 21 rubriku. Uz ime i prezime, starost, zanimanje, te bračno stanje podnosioca i broj članova obitelji s kojima živi u kućnoj zajednici, njihovoj starosti, sudjelovanju u Narodnooslobodilačkoj borbi, molba je morala sadržavati opis i vrijednost imovine, kao i kraj u koji se želi naseliti. Posebno su bile zanimljive rubrike broj 18 (“ima li molilac danas svoju kuću i zemlju, koliko i gdje”), 19 (“je li bio imovinski oštećen u ovome ratu i kada”) i 21 (“molilac može ukratko navesti sve što on sam još smatra da mu daje pravo da dobije zemlju”). Bilješke u ove tri rubrike bile su zapravo stvarna slika životnih prilika u kolonističkim obiteljima i bolje su od bilo čega drugog govorile o motivima kojima su se kolonisti rukovodili kad su tražili preseljenje u Vojvodinu. Put od podnošenja molbi do njihovog rješavanja trajao je nekoliko mjeseci. Najprije su predavane kotarskim komisijama koje su ih, sa svojim pozitivnim ili negativnim mišljenjem, preko okružnih komisija dostavljale Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva. Tu su one ponovno razmatrane, a potom upućivane Ministarstvu za kolonizaciju u Beogradu, odnosno Komisiji za agrarnu reformu i kolonizaciju na konačnu odluku. Inače, postupak podnošenja i odobravanja molbi trebalo je vrlo strogo poštovati. Jer, samo se tako moglo spriječiti nezadovoljstvo na terenu, a svojevoljna odlaženja u Vojvodinu svesti na najmanju moguću mjeru.

Na kraju svake molbe, koja je sastavljana u dva primjerka, stajalo i ovo upozorenje: “Ako odbor ne zna je li istina sve što molilac kaže u svojoj molbi, dužnost mu je to saznati. Ako ne može saznati, na primjer, u kojoj je jedinici služio, koji čin ima ili koje odlikovanje, mora s pouzdanjem saznati, da li je uopće služio i koliko. Ako ne može saznati gdje je netko bio strijeljan i kada, može saznati da li je uopće bio strijeljan od okupatora ili njegovih pomagača. Ako su u nekoj porodici stariji izginuli i izumrli, a preostalo je djece, molbu za njih može podnijeti najbliži srodnik ili netko drugi koga narodna vlast za to odredi. Molbu isto tako mogu podnijeti i rođaci, ako je pravi korisnik u vojsci. Molioci ne trebaju lično da dolaze u Ministarstvo s molbama, već će se sve molbe slati poštom preko narodnih vlasti… Molilac za svakog člana, koji ima uvjete da bude uvršten u biračke spiskove, mora priložiti potvrdu da su ili da nisu upisani u biračke spiskove…”

58 hiljada gladnih u Lici

Glad je, rekli smo, bila jedan od važnih razloga koji su novu vlast silili da kolonizaciju provede brzo i bezuvjetno. U izvještaju o političkim prilikama i o radu vlade u vremenu između III. i IV zasjedanja ZAVNOH-a tadašnji predsjednik vlade Hrvatske dr. Vladimir Bakarić će, uz ostalo, reći: “Pojavio se i niz teških problema. Naši pasivni krajevi su gladovali. Mi smo svojevremeno u Lici imali 58 hiljada gladnih ljudi. Imali smo potrebe za hranom u Primorju, gdje je samo prehrana Rijeke zahtijevala četiri vagona hrane dnevno, gdje je Primorje zahtijevalo dva vagona dnevno, gdje je Dalmacija gladovala, gdje je Kordun gladovao, gdje čitavi krajevi, čitavi kotarevi nisu imali ni jedne jedine ispravne kuće za stanovanje. Za snabdijevanje svega toga imali smo na raspoloženju 58 kamiona UNRRA-e, 35 kamiona našeg državnog poduzeća i još 50 kamiona izvan toga. S manje od 150 kamiona mi smo trebali taj zadatak svladati. Naravna stvar, da je to bilo nemoguće. Narod je gladovao, narod se snabdijevao kako je sam znao. Lokalni organi trebali su činiti čuda. U to vrijeme u našoj zemlji nitko nije umro od gladi. Situacija se poboljšavala iz dana u dan i ona danas stoji mnogo bolje, tako da ćemo te teškoće svladati.”

Nepotpuni, manjkavi i netočni izvještaji

Neke područne komisije koje su bile zadužene za agrarnu reformu i kolonizaciju nisu se baš mogle pohvaliti nekom osobitom predanošću u poslu. Ne samo da ih nije bilo briga za dodjelu zemlje seljacima i kolonizaciju, već se uopće nisu ni sastajale. O tome svjedoči i dopis okružne komisije u Karlovcu, upućen 22. siječnja 1947. Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva Hrvatske. U dopisu se, uz ostalo, upozorava “…da su i do sada područne komisije bile vrlo nemarne i netačne u slanju redovitih mjesečnih izvještaja… Skoro ni jedna komisija ne dostavlja svoje izvještaje do petog u mjesecu, kako bi to trebalo, a većina njih šalju nepotpuno sastavljene, manjkave, netočne i same sebi protuslovne izvještaje… Svaki mjesec se komisijama pošalju primjedbe na njihove mjesečne izvještaje i detaljne upute kako da se u idućem izvještaju izbjegnu te pogreške, ali sve ovo bez rezultata, jer se na upute ove komisije nitko ne osvrće… Tako, na primjer, kotarska komisija Vojnić za čitavo vrijeme od kako se vodi agrarna reforma nije poslala ni jedan mjesečni izvještaj… Ovaj mjesec je naročito neuredna kotarska komisija Ogulin, koja unatoč nekoliko pismenih i brzojavnih požurki nije ni do danas poslala izvještaj za prosinac 1946…”