65 godina od savezne kolonizacije u Hrvatskoj (3)

Propozicije i kriteriji za naseljavanje bili su, na razini cijele zemlje, jedinstveni i u nadleštvu Ministarstva kolonizacije. U isto su vrijeme na nivou nižih institucija organa vlasti stvarane istovjetne mreže. Početkom rujna 1945. u “Službenom listu” DF Jugoslavije utvrđen je sastav okružnih kotarskih komisija za kolonizaciju. Komisije su bile sastavljene od predsjednika i četiri člana. Administrativne poslove u komisijama obavljali su izvjestioci. Po ocjeni Skupštine DF Jugoslavije iz 1946. te su komisije u vrlo kratkom vremenu “obavile golemi posao”. Ne samo da su stvorile organizacijsku mrežu za kolonizaciju i utvrdile agrarne objekte na kojima su se kolonisti trebali naseliti, već su izvršile i selekciju svih zainteresiranih, naseljenima podijelile zemlju i uvele ih u posjed, kao i dostavile pravomoćne odluke zemljišno-knjižnim uredima, odnosno sudovima. Bio je to doista golem posao, a mogao je biti besprijekorno obavljen samo zahvaljujući dobroj organizaciji.

Putovalo se i pješice i na zapregama

Kako je tekla kolonizacija? Najprije su komisije iz mjesnih narodnih odbora provele anketu među zainteresiranima. Zatim su stvorene grupe kolonista u lokalnim središtima – selima, zaseocima i naseljima. Nakon što su bili obavljeni svi organizacijski poslovi i administrativne procedure, sve do ministarstava pri saveznoj vladi i federalnim vladama, odnosno do posebnih komisija, formirali bi se štabovi transporta.

U svojoj knjizi “Kordunski rekvijem”, objavljenoj 2008. godine, ugledni sociolog dr. Svetozar Livada vrlo zanimljivo opisuje detalje uoči polazaka kolonističkih transporta iz Hrvatske: “Sam polazak bio je određen mogućnostima osiguranja željezničkih vagona. U to vrijeme bio je to golemi problem. Istovremeno i sam dolazak do mjesta sabirališta (željeznička stanica) predstavljao je gotovo nepremostive poteškoće jer su neka naselja od mjesta sabirališta bila udaljena i do pedesetak kilometara. Nije bilo dobrih putova, kamiona, a vrlo malo konjskih i volovskih zaprega. Većinu kolonista činile su deficijentne porodice, porodice ostarjelih, invalidnih i s malom djecom. Dakle: desetkovana, izgladnjela, ogoljela i izmučena čeljad. Svako je od njih htio da ponese nešto od one ‘svoje spašene prtljage’ – pričaju danas. Pa ipak, uz nadljudski napor organizatora, organa vlasti, vojske i samih agrarnih interesenata-kolonista, ešaloni su kretali u pravcu formiranja ‘vlaka bez voznog reda’. Većina ih je išla pješice, zatim na volovskim i konjskim zapregama ili na kamionima u organizaciji pripadnika Jugoslavenske armije. Svako je nosio ili vodio ponešto, ili gonio neko ‘marvinče’. Iz udaljenih sela putovalo se i do pet dana…”

Livada objavljuje i sjećanje prvoborca Ilije Smiljanića, koji na vrlo osebujan način govori o svom tom košmaru i nevoljama ljudi na odlasku. “Stoka i živinčad se otimaju i bježe prema starim ognjištima, a omladina i skojevci, gdje god zastanemo, kolo zaigraju i zapjevaju… Babe iz sveg glasa kukaju na grobovima i ognjištima, a organizatori obećavaju brda i doline u dalekoj ravnici…”

Uporno odbijanje dezinsekcije

Od Direkcije državnih željeznica zatraženo je da osigura 2.275 vagona za prijevoz kolonista iz Hrvatske. U njima je na istok trebalo biti odvezeno više od devet hiljada kolonističkih obitelji, odnosno u svakom vagon najmanje četiri obitelji s predviđenom prtljagom i stokom. Sreća je bila u tome da svi kolonisti nisu krenuli u isto vrijeme, pa stoga nije ni trebalo odmah osigurati sve vagone. Međutim, teškoće s prijevozom ipak se nisu mogle izbjeći, jer i ono malo postojećih vagona trebalo je za svakodnevni prijevoz hrane, pošiljke UNRR-e, demobiliziranih boraca Jugoslavenske armije i drugo. Kolonistima su bile određene posebne stanice za ukrcavanje.

Iz svojih su sela, rekli smo, dolazili na razne načine, ali ponajviše uz pomoć Jugoslavenske armije. Kolonisti iz Dalmacije dijelom su se prevozili i brodovima, a željezničke stanice za ukrcavanje bile u Bakru, Plaškom, Josipdolu, Generalskom Stolu, Vrginmostu, Karlovcu, Ogulinu, Zagrebu i drugim mjestima, što je najviše ovisilo o osposobljenosti pojedinih dijelova željezničke pruge i blizine kolonista željezničkim stanicama. Stanica iskrcavanja za koloniste koji su dolazili vlakovima bila je uglavnom u Novom Sadu. Najčešće se putovalo magistralnom prugom Zagreb-Beograd, ali i podravskom prugom preko Koprivnice i Osijeka. Tu se putovalo do Dalja, a zatim su kolonisti skelom kod Bogojeva prebacivani preko Dunava u Vojvodinu, gdje ih je čekao novi prijevoz.

Putovanje je u pravilu trajalo tjedan dana, a željezničke kompozicije nikad nisu imale manje od 50 vagona. Da bi se koliko-toliko poboljšali uvjeti putovanja postojale su i specijalne službe koje su vodile brigu o kolonistima – njihovoj sigurnosti, prehrani i zdravstvenim potrebama. Te su službe djelovale u tzv. prihvatnim stanicama u Bakru, Splitu, Zagrebu, Osijeku i drugim mjestima uz željezničku prugu, odnosno u mjestima gdje su kolonisti prelazili iz jednog prijevoznog sredstva u drugo. U prihvatnim stanicama su kolonistima pripremana topla jela (juha i grah s rezancima, katkad djeci mlijeko i voće), pružana medicinska pomoć, a i provođena je dezinsekcija kako bi se spriječila pojava pjegavog tifusa i drugih zaraznih bolesti. Ovo posljednje izazivalo je, inače, brojna negodovanja neukih ljudi – dezinsekciju su uporno odbijali, jer su smatrali da uništava odjeću i obuću, a osim toga nisu se ni željeli svlačiti i kupati u grupama, smatrajući da je to nepristojno.

Prvih 285 obitelji

Prvi transport kolonista iz Hrvatske za Vojvodinu krenuo je 27. rujna 1945. Bili su to kolonisti iz Korenice (kasnije Titova Korenica) koji su se trebali naseliti u Bačkom Brestovcu i Filipovu (koje će kasnije promijeniti ime u Bački Gračac). U transportu se nalazilo 285 obitelji, koje su iz svojih sela s pokretnom imovinom na različite načine pristigle u Gospić, odakle su pak kamionima prevezene do željezničke stanice Josipdol i tu ukrcane u vagone, poznatije kao G-kola. O tom transportu postoji i jedno zanimljivo svjedočenje Steve Štikavca, člana Komisije za kolonizaciju. U njemu on Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva NR Hrvatske, piše: “Dana 26. IX. 1945. krenuo sam na put u Josipdol radi organiziranja transporta kolonista-boraca iz Like. U Josipdolu sam uredio pitanje otpremanja kolonista za prvi transport iz koreničkog kotara, kao i drugi i treći transport iz kotara Gračac. Cijelo vrijeme provedeno u Josipdolu posvetio sam za pravovremeno i pravilno transportiranje kolonista. Dočekivao sam koloniste, starao se za hranu i opskrbu, za prevoz, zatim provjeravanje molbi, izdavanje putnih objava itd. Iz Jospidola sam otpremio prvi i drugi transport s drugom Tomšićem, dok sam treći s familijama iz kotara Gračac dopratio u Zagreb. Prilikom organizacije transporta nailazio sam na poteškoće u prevozu, naročito u dopremi kolonista iz Gospića u Josipdol iz razloga nedostatka saobraćajnih sredstava i udaljenosti, pa su kolonisti stizali sa zakašnjenjem u Josipdol. Poteškoće su se sastojale u tome što prihvatna stanica nije bila opskrbljena sa hranom, pa smo morali iz magazina Okružnog NO tražiti brašna i peći kruh za koloniste…”

Kolonisti su u vagone ukrcavani po srodničkim lozama, susjedstvu, kumstvu ili prijateljstvu. Tako su se samo u jednom vagonu mogli odjednom naći članovi i šest različitih familija, ili između 30 i 35 osoba. Naravno, zajedno sa stokom i priručnom prtljagom koja najčešće nije bila mala! Uvjeti za putovanje bili su gotovo nemogući – ne samo zbog skučenog prostora, već i zbog dužine i trajanja puta. Teško su to izdržavali i oni najspremniji, a kamoli tek bolesni i nemoćni. Podovi vagona bili su prekriveni slamom ili su čak bili i goli, jer je stoka jela prostrtu slamu. U njima se i spavalo, i jelo, i svađalo, i zabavljalo. Svaki je transport imao svoga vođu puta, a svaki vagon svoga starješinu koji se brinuo o ishrani i osiguranju pitke vode ne samo za ljude, već i za stoku. Željezničke kompozicije često su se znale zaustavljati i na otvorenoj pruzi, jer su vagoni bili trošni, pa su se osovine pregrijavale, što je vrlo lako moglo izazvati nesreću nesagledivih posljedica.

(Nastavlja se)

 Molbu šaljem i u molbi pišem

Slijepi guslar Božo Ivančević iz Like obilazio je odmah iza onog rata Baniju i Kordun i pjevao o kolonizaciji. Nije bilo gradskog sajma od Siska do Karlovca ili crkvenog zbora od Zrinske do Petrove gore da Božo sa svojom životnom družicom Evicom nije zapjevao u desetercu:

Molbu šaljem i u molbi pišem

Komisiji i odboru višem

Sirotinja i seljaci vape:

“Dajte zemlju ako boga znate!”

Tako je, uz ostalo, pjevao Božo. A kako su kolonisti objašnjavali razloge koji su ih motivirali da napuste svoje domove i krenu u nepoznato? O tome je u molbama za kolonizaciju ostalo na hiljade različitih bilješki, od kojih bi mnoge, da nisu tragične, bile smiješne. Iz molbi smo ih prepisali doslovno, od riječi do riječi, kako biste stekli nepomućeni dojam o toj tegobnoj stvarnosti.

Prvoborac Rade Kukić iz Kordunskog Ljeskovca imao je u trenutku podnošenja molbe 31 godinu, 11-godišnjeg sina i još 20 članova obitelji u kućnoj zajednici – majku Mariju, petoro braće, te drugu rodbinu s kojima je tražio preseljenje u Vojvodinu. Troje svoje djece – Miloša, Iliju i Radojku – izgubio je u ratu, a iza rata svi su ukućani živjeli u ratnoj bajti. O tome u molbi navodi: “Imovinski sam oštećen i opljačkan, kuća spaljena i kućni namještaj i hrana; kukuruza 73 metra, pšenice i ostalog žita 37 metara, stoke razne – konja četiri, volova jedan par, krava 17, ovaca 76, koza 47, svinja što malih što velikih 15 komada, razne živine oko 100 komada. Smatram da imam pravo na sve ovo što potražujem radi toga što sam u toku ove četiri godine opljačkan, kako materijalno tako i ekonomski, a ujedno smatram da će mi se ovo dodijeliti kao zaslužnoj zajednici koja je dala iz svoje zajednice osam boraca JA, te stoga smatram da će mi se izaći ususret, dodijeliti mi po mogućnosti dvije ili tri kuće sa zemljom, da bi napaćena porodica mogla da živi onako kako je zaslužila…”

Ratni vojni invalid Miloš Maćešić (r. 1924.) iz Budačke Rijeke i pripadnik XIII. proleterske brigade “Rade Končar” traži da se u Vojvodinu preseli s još 12 članova kućne zajednice – strinom Milicom i stricem Simom, te stričevkama i drugima. I pritom navodi zbog čega smatra da ima pravo na preseljenje: “Po ozdravljenju namjeravam se oženiti i sa ženom i napred navedenim članovima zadruge, naseliti se na dodijeljenu zemlju. Ovo zato jer mi zadruga broji veliki broj članova, a zemljište uslijed neplodnosti i slabe kvalitete ne daje dovoljnu količinu prihoda, iz koga bi se mogli članovi zadruge prehranjivati i izdržavati. Pored zemlje, a obzirom da sam invalid, molim da mi se dodijeli i kuća za stanovanje sa svim nusprostorijama, poljoprivredni alat i drugo.”

Dane Maravić (r. 1919.) iz Drežnice naveo je u rubrici broj 12 – kada je poginuo, strijeljan ili umro u NOR-u netko iz njegove kućne zajednice – da mu je majka živa izgorjela 1944. u obiteljskoj kući zajedno sa sinovcem, a sestra Marija strijeljana od ustaša istog dana kad mu je ubijena i majka. “Sinovka Neda nestala po Talijanima”, navodi Maravić, “a otac Dane umro od straha.” Isto tako u molbi navodi da mu je “kuća paljena tri puta, a da je 12 puta totalno opljačkan”.

Dragić Petković (r. 1909.) iz Zbjega, otac šestoro djece – Danice, Mile, Milice, Zorke, Dragana i Milana – traži da mu se dodijeli kuća i zemlja, a razloge za odlazak u Vojvodinu, uz ostalo, ovako objašnjava: “Pošto sam oduvijek bio najsiromašniji u svom selu i ne mogu ondje živjeti, molim da me sa ženom Milijom, sinovcem Milanom i snajom Milkom uzmete u kolonizaciju.”

 Tragedija u Popovači

Putovanje vlakom za neke je koloniste, unatoč velikim mjerama sigurnosti, završilo tragično. Jedna takva nesreća, u kojoj je poginula Jeka Milić (r. 1901.) iz Visuća, sela nedaleko od Udbine, dogodila se 29. listopada 1945. na ulaznom signalu željezničke stanice u Popovači. Vođa ličkog transporta Dušan Rabotić opisao je taj slučaj ovako: “Kompozicija je zaustavljena, jer nije imala slobodan prolaz u stanicu. Kroz nekoliko sekundi voz je ponovno krenuo. U istom trenutku oni koji su bili sišli – među kojima je bila i jedna žena – potrčali su da se popnu, jer je voz već bio u pokretu. Uhvativši se za pomoćnu štangu za penjanje nije imala snage da se popne na stepenicu, već je pala pod voz gdje je – kako sam doznao u stanici – ostala mrtva. Ja nisam mogao da intervenišem iz više razloga. Prvo: bio je mrak, oko 20 časova. Drugo: kompozicija se zaustavila na rampi jer nije imala slobodan ulaz u stanicu. Treće: kompoziciju je sačinjavalo 55 vagona. Četvrto: kolonisti nisu htjeli da slušaju moje savjete. Peto: Milić Jeka se prvi put vozila željeznicom i nije bila u transportu kao kolonista, već se u njega uvukla navodno da posjeti svoju rodbinu…”