65 godina od savezne kolonizacije u Hrvatskoj (4)

Roditelji su mi iz Kobiljaka, iz zaseoka Prosinja. Otac mi je bio sudionik NOB-a. Demobilisao se u jesen 1945. i podneo molbu za kolonizaciju u Vojvodinu. S Aleksom Čugljom otputovao je u Prigrevicu, odabrao kuću i vratio se po porodicu. Krenuo je s majkom i četvoro dece u novi zavičaj drugim transportom, Banovaca, krajem januara 1946. godine jer su prvim stigli lički kolonisti u oktobru 1945. godine – 466 porodica sa 2.599 lica. S njim je u stočnom vagonu krenula i porodica Dmitra Čuglja, prvog komšije u Kobiljaku. Pošto su imali pravo da povedu i nešto stoke, otac je poveo i dve kobile – Riđu i Vidu – dve krave, pet ovaca, šest svinja i jednog psa (ćenu Bjelova)… Putovali su šest dana od Gline, preko Karlovca, do Zagreba, a odavde na Viroviticu i Osijek do Vinkovaca, te na Staru Pazovu. Novi Sad, Odžake i Sontu do Prigrevice. Sa sobom su poneli i nešto posuđa, “robe” i posteljinu. Na usputnim stanicama porodice su snabdevane hranom, vodom, stočnom hranom, a kolonisti su i zaprašivani radi sprečavanja zaraznih bolesti. U Zagrebu ih je dočekao i ispratio najstariji sin Branko koji se tu nalazio na odsluženju vojnog roka. Neke porodice Ličana i Banovaca – Miše Šaše i drugih – došle su u Vojvodinu same, zaprežnim kolima i konjima, a putovali su preko Bosne i Srema dvanaest dana…

To je priča koju nam je ispričao Savo Vladetić, umirovljeni profesor književnosti iz Prigrevice, čiji su roditelji među prvim kolonistima stigli s Banije u Vojvodinu. Ustupio nam je i svoje originalne zabilješke o tome vremenu, nazvane “Seobama nikad kraja”, koje na svoj način govore o kolonistima-Banovcima, naseljenim u apatinskom kotaru. Vladetić je sačinio i detaljan spisak banijskih obitelji koje su se kolonizirale u Prigrevici, a i napisao je vrlo zanimljiv lingvistički rad o govoru kolonista u novom zavičaju, dajući tako još jedan prilog izučavanju fenomena kolonizacije na ovim prostorima, posebno vezanih za Baniju i njezine ljude.

Razlozi slabog početnog zanimanja

A kolonizacija na Baniji nije, mogli bismo slobodno reći, započela kao u drugim krajevima Hrvatske. Prvo, zanimanje za nju već je u samom početku bilo vrlo slabo. Zašto? Odgovor na to pitanje pokušao je 13. kolovoza 1945. dati “Vjesnik”, u članku “Pitanje kolonizacije naroda Banije ne postoji”. U članku je pisalo: “Prema podacima Okružnog NO-a Banije dolazi danas na jednu dušu u okrugu Banije tri jutra zemlje, što s obzirom na kvalitetu i plodnost potpuno zadovoljava potrebe naroda. Do ovakvog posjedovnog odnosa došlo je s razloga što je okupator u toku oslobodilačkog rata uništio mnogo naroda. Nije rijedak slučaj da su uništene čitave obitelji, pa je takva zemlja prešla u ruke narodnog fonda. U fond je ušla i zaplijenjena zemlja narodnih neprijatelja, te stanoviti dio crkvene zemlje, jer su crkve uništene, a svećenike okupatori pobili. Zemlju su iz narodnooslobodilačkog fonda narodu dijelili Narodni odbori. Tokom 1944. do danas je podijeljeno narodu 4.188 jutara zemlje. Osim toga u okrugu Banije ima i veleposjeda, kao napr. Državno dobro Topolovac sa 13.000 jutara zemlje, a i crkvena imanja prelaze brojku od 2.200 jutara. Provedbom agrarne reforme došla bi na jednu osobu još veća površina tako da pitanje kolonizacije naroda Banije u druge krajeve uopće ne postoji.” Drugo, Banijci su otvoreno zatražili da se ne naseljavaju u druge krajeve Jugoslavije, već da im se na samoj Baniji dodijeli konfiscirana i izvlaštena zemlja. I treće, neke obitelji, uglavnom one bez odraslih muških članova, smatrale su da im je lakše u matičnim mjestima ostvarivati socijalna i razna druga prava, pa su i nakon već podnesenih molbi odustajale od kolonizacije.

Prvotni slab interes za kolonizaciju rezultirao je, razumljivo, i skromnom kvotom koju su Banijci dobili na nivou Hrvatske – samo 300 obitelji moglo se preseliti u Vojvodinu. Tek kasnije, kako je interes rastao, i kvota se povećavala. Najprije na 500, zatim na 550, pa na 600, dok konačno nije dosegla brojku od 920. Zanimljivo je da su odlazili čak i oni koji su imali dobru zemlju i neoštećene kuće, ali su u kolonizaciji vidjeli mogućnost da za kratko vrijeme zbrinu ne samo sebe, već i svoju djecu i unuke. Jer, kako inače objasniti podatak da je u nekim molbama ostalo zabilježeno i ovo: “Imam zemlju i kuću, ali nemam poljoprivredne strojeve s kojim bih to obrađivao.” Pa onda: “Raspolažem s pet jutara zemlje, koju nisam u stanju obrađivati jer sam invalid.” Ili: “Imam zemlju u brdu, a bolja je ona koja je na ravnom.” Zatim: “Svi dobivaju zemlju od države, pa krenuo i ja.”

Prvi, od ukupno četiri organizirana kolonistička transporta s Banije, krenuo je u veljači 1946. godine. U ožujku je u Vojvodini već bilo 377 obitelji, a na kraju godine 454 sa 2.178 članova.

Prigrevica – najveća kolonija Banijaca

Kako se moglo dogoditi da početno slabo zanimanje za kolonizaciju odjednom poraste? Odgovor je bio vrlo jednostavan: naime, i prije organiziranog preseljenja u Vojvodini je bilo kolonista s Banije. Riječ je bila uglavnom o tzv. autokolonistima, to jest obiteljima koje su se, u potrazi za boljim životom, ne čekajući provedbu postojeće procedure, samostalno preseljavale. Najviše ih je bilo u jesen 1945. godine, pa se ponekad događalo da došljaci uzurpiraju i onu imovinu koja je bila namijenjena drugima. O tome svjedoči i “Važno upozorenje i upute kolonistima”, objavljeno u “Vjesniku” od 10. listopada 1945, u kojem se, uz ostalo, kaže: “U posljednje vrijeme primijećeno je, da pojedinci i manje grupe kolonista naročito iz Like, Banije i Korduna samovoljno i na svoju ruku sele u Vojvodinu… Upozoravaju se stoga svi kolonisti na području Federalne Države Hrvatske, koji žele da se presele u Vojvodinu, da imaju molbe podnašati svojim kotarskim narodnim odborima…” Ipak, ti autokolonisti zapravo su bili najbolji agitatori – u pismima koja su slali na Baniju, pišući o “velikim kućama s lektrikom i vodom u izadu“, nesvjesno su pokrenuli val zanimanja za kolonizaciju.

Najviše banijskih kolonista u Vojvodini bilo je iz tadašnjih kotara Dvor na Uni i Glina. S područja Gline je, recimo, otišlo 138 obitelji. Ostavili su 64 kuće, od kojih je samo 28 bilo za stanovanje. Ipak, najveći ih je broj bio bez ikakve imovine. Prema prvotnom planu kolonističke obitelji s Banije trebale su se najprije naseliti u mjestu Kruševlje. No, to se iz raznoraznih razloga nije dogodilo, pa ih je najveći broj završio u Prigrevici, a manji dio u hrvatskom dijelu Srijema. Oko 160 banijskih obitelji, najviše onih s područja Dvora na Uni, preseljeno je i u tzv. unutrašnjoj kolonizaciji, tj. kolonizaciji koja je organizirana samo u Hrvatskoj. Bilo je nekoliko obitelji i s područja Kostajnice i Petrinje, a sve su se one naselile na područjima oko Slavonskog Broda i Osijeka.

Kao i u drugim krajevima Hrvatske, u Vojvodinu su s Banije najprije trebali krenuti borci NOR-a, i to od jeseni 1945. do proljeća 1946. godine, dok je od početka 1946. pa sve do jeseni iste godine i siromašnim seljačkim obiteljima trebalo biti omogućeno preseljenje, i to ne samo u Vojvodinu, već i na područja unutar Hrvatske, u Baranju i Srijem.

(Nastavlja se)

Želim sve, ništa drugo nema smisla

Kad je podnio molbu (25. rujna 1945.) Glišo Manojlović (r. 1906.), zemljoradnik iz Gornjeg Sjeničaka, živio je u kućnoj zajednici s još 19 članova – ženom Micom, petoro djece i ostalom bližom rodbinom. U ratu je mijenjao zanimanje, pa je uz ostalo bio, kako navodi, bolesnik u bolnicama, tehničar, intendant, knjigovođa i na kraju – režiser! Želi da se naseli na baš određenom području – u okolini Inđije, Iriga ili Rume. “Imam bajtu i 16 rali zemlje treće klase”, piše u svojoj molbi Manojlović. “A jesam li bio imovinski oštećen u ovom ratu? Jesam. Spaljeno mi je i opljačkano sve do temelja u više navrata od ustaša, Talijana i Nijemaca. I to koncem 1941, pa u 1942. i 1943. godini. Smatram da mi slijedeće daje pravo da dobijem zemlju. Prvo: borac sam Jugoslavenske armije. Drugo: zemlja mi je jako slaba i nije sva obradiva, jer je jedna trećina neplodna…”

Jovan Mraović (r. 1912.) iz Kozarca, kod Vrginmosta, podnio je molbu za kolonizaciju iz više razloga. Navodi ih ovim redom: bio je borac IV. banijske brigade, u ratu su mu ubijeni otac Damjan, majka Julika, brat Mile i sinovac Branko, invalid je od 15. VII. 1943. kad su mu amputirana tri prsta na lijevoj ruci i kad je ranjen u stomak i na kraju – zato što mu je kuća spaljena, a sva imovina odnesena. U rubrici 19 još kaže: “Oni su pali za ovu slobodu, a mi na ovoj zemlji koju imamo i koja je dosta neplodna, ne možemo da se izdržavamo na njoj, pa zamoljavam da mi se po mogućnosti zemlja dodeli.” Mraović je molbu podnio 18. rujna 1945. i to u Subotici, gdje je već kraće vrijeme živio.

I Čedomir Vorkapić (r. 1922.), trgovački pomoćnik iz Topuskog, podnio je molbu za kolonizaciju 27. rujna 1945. u Petrinji. Traži da se naseli u Vojvodini ili Srijemu, a uz ostale razloge navodi i to što mu je brat Ljuban 1941. zaklan u Glini, a baba Mila živa izgorjela u Starom Selu 1942. “30. VIII. 1941. opljačkano mi je sve do kraja, a 1942. kuća sa stanjem razvaljena do temelja. Želim zato da dobijem zemlju, pošto se ja i moja sestra Nada još nalazimo u Jugoslavenskoj armiji kao stari borci, a obadvoje smo ranjavani i nesposobni da ostanemo živiti na istom posjedu, jer je zemlja jako slaba, a i malo je ima…”, kaže Vorkapić na kraju.

U svojoj molbi za kolonizaciju, podnesenoj 27. rujna 1945. pod brojem 8261, kovač iz Široke Rijeke Miloš Pajić (r. 1926.) uz ostalo navodi da ima još pet članova obitelji s kojima bi se želio preseliti u Vojvodinu – oca Nikolu, majku Evicu, sestru Zorku, strinu Sofiju i ženu koju – još nema! Zatim nastavlja: “Četiri člana bliže porodice ubijena su mi u ratu, 1941. godine zapaljena mi je i opljačkana kuća i odvedena sva stoka. Sve što sam naveo – zemlja, kuća, stoka, lične stvari i krevetnina – molio bih da dobijem, inače ništa drugo nema smisla…”

“Budući da mi je čitava familija, a naročito muški članovi, bili svi u NOB, a brat mi je kao borac umro od tifusa, a uz to sam jako siromašan i sav spaljen u V. neprijateljskoj ofanzivi, imam pravo dobiti zemlju”, kaže u molbi Dragan Stanić (r. 1904.) iz Latina i navodi kako bi se u Vojvodinu preselio s još osam članova porodične zadruge – bratom Petrom, svojom ženom Marijom i šestoro djece, od tri do 19 godina starosti – Draginjom, Milkom, Milom, Đurom, Gojkom i Radom.

Udovica Đuka Brdar (r. 1905.) iz Zbjega navela je u molbi da bi se u Vojvodinu ili bilo gdje tamo naselila sa svoje šestoro djece – Sofijom, Danicom, Milkom, Milanom, Jovanom i Brankom – te muževim bratom i njegovom ženom. “Muž mi Mihajlo poginuo je u Čemernici 1944. a ja imam mušku djecu koji zemlju trebaju za budućnost, za bolji život”, kaže na kraju molbe Đuka Brdar.

Zemlja nestalih vlasnika i kolonista u zemljišni fond

Zemljišni fond agrarne reforme na Baniji stvarao se, kao i u drugim dijelovima zemlje, od izvlaštenog i konfisciranog zemljišta. Izvlašteni su svi veliki posjedi, zatim posjedi banaka, poduzeća, dioničarskih društava, crkava, samostana, zaklada i drugih pravnih osoba privatnog prava. Konfiscirani su i svi posjedi domaćih izdajnika i suradnika okupatora, kao i oni koji su pripadali državljanima Trećeg Reicha. U zemljišni fond ušli su i posjedi nestalih vlasnika, ali i imanja koja su kolonisti ostavili, nakon što su se preselili u Vojvodinu. To je inače bila i brojčano najveća skupina posjeda – čak 46 posto! Prema podacima koje su svojim radovima iznosi Marijan Maticka, zemljišni fond agrarne reforme na Baniji pretežno se sastojao od šuma (5.481 ha), oranica (2.867 ha) i ostalih vrsta zemljišta (1.874 ha).

Okružna komisija, a zatim i kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju, počele su na Baniji intenzivnije djelovati početkom proljeća 1946., navodi Maticka i dodaje da je to, u odnosu na neka druga područja Hrvatske, bilo stanovito zakašnjenje. Službenik Ministarstva poljoprivrede i šumarstva NR Hrvatske Sinan Sijerčić obišao je tim povodom Baniju i u svom izvještaju od 2. veljače 1946. objasnio razloge tog zakašnjenja: “Okružna agrarna komisija nije se bila ni sastala, iako je bila izabrana. I sve druge pripreme nisu bile ni započete. Pročelnik poljoprivrednog odjela smatra da je to zato što Ministarstvo poljoprivrede još nije poslalo izvjestitelja na okrug Banija.”