Aktualno

U krizi kapitalistima rastu zazubice

Radi se o najobičnijoj logici kapitala: kupuje se kada je kriza i kada su cijene niske. Zato je trenutno investitorima toliko interesantna “Podravka”, zanimljivi su državni udjeli u “Đuri Đakoviću” i “Končaru”, “Poštanska” i “Kroacija banka”…

Država je u posljednjih dvadeset godina rasprodala gotovo sve obiteljsko srebro i pritom se zadužila sa ondašnje tri na sadašnje 43 milijarde eura, a onaj “loš i nehuman” sustav, socijalizam, stvorio je toliko bogatstva da se ono još i dan-danas može rasprodavati kako bi se zakrpale budžetske rupe.

Za preostalo blago interesa i dalje ima. Tako je Todorićev “Agrokor” nedavno kupio posrnule PIK “Belje” i “Vupik”, a iskazuje interes i za kupnju slovenskog “Merkatora”. Po tko zna koji put u igri za kupnju nekih hrvatskih firmi je i srbijanska Miškovićeva “Delta grupa”. “Atlantik grupa” zainteresirana je za što hitniju kupnju koprivničke “Podravke”, a kupili bi i Košarkaški klub Cibonu.

Kupuj dok je jeftino

To ne znači da je država na izlasku iz krize pa da se stječu bolje polazne pozicije u vremenu dolazeće konjunkture. Radi se o najobičnijoj logici kapitala: kupuje se kada je kriza i kada su cijene niske, pa se tako kompanije zaokružuju u neku cjelinu. Tako se rješavaju buduće konkurencije i grade imidž spasioca proizvodnje, radnih mjesta i ljudi u vremenu krize.

Što bi moglo biti sljedeće, što bi se još moglo rasprodati? Država i dalje ima veće ili manje udjele u vlasništvu niza zanimljivih poduzeća. Tu je najprije INA na koju će i dalje atakirati mađarski MOL, ali nije beznačajno da iza MOL-a zapravo stoji ruski kapital. Bit će zanimljiv i “Plinakro”, tvrtka koja Hrvatsku opskrbljuje plinom. “Podravka” je trenutno interesantna jer je u krizi, premda to nije loša kompanija – nasuprot percepciji u javnosti u posljednje vrijeme. Cijene njenih dionica gotovo svakodnevno rastu pa se potencijalni investitor trudi pod hitno i što jeftinije kupiti koprivničku kompaniju. Njena cijena svakim danom raste pošto Nadzorni odbor s Ljubom Jurčićem na čelu uspješno rješava probleme i dubioze, istovremeno poboljšavajući imidž “Podravke”, unatoč svim aferama koje trenutno tresu koprivničkog giganta.

U metalurškoj i metaloprerađivačkoj industriji zanimljivi su slavonskobrodski “Đuro Đaković” i zagrebački “Končar”, odnosno državni udjeli u tim firmama. Čini se da u Hrvatskoj nema firme koja bi ih mogla kupiti pa bi oni mogli biti interesantni za inostrane investitore. Slastan zalogaj, samo je isto pitanje da li za domaćeg ili inostranog investitora, bit će i državni udio u “Kroacija osiguranju”, najvećoj osiguravajućoj kući na ovim prostorima.

Kada je financijski sektor u pitanju, u igru ulaze “Poštanska banka” i “Kroacija banka”. One su u posljednje vrijeme također opterećene brojnim aferama pa im samim tim cijena pada. No, da bi uistinu bile interesantne za kupnju, najprije bi ih trebalo sanirati sredstvima poreznih obveznika, kao što je država svojevremeno učinila sa “Zagrebačkom bankom”, “Privrednom bankom” i ostalima, a onda ih prodala strancima za manje iznose – premda i danas domaći stručnjaci i ministri tvrde da su to “hrvatske banke”.

HEP distribucija i PIK-ovi

“Hrvatske šume” i “Hrvatske vode” isto su vrlo zanimljive, ali za sada tu još postoje određene zakonske zapreke. Tu je i “Hrvatska elektroprivreda”, ne toliko proizvodnja koliko distribucija tj. kanali prodaje. Ako nema domaće, struja se uvijek može uvesti, a tu je distribucija najvažnija. Na stranu to što smo svi u bivšoj državi izgrađivali visoko i niskonaponsku mrežu. Kada se ona privatizira i proda, priča je gotova.

Kada se govori o tvrtkama lokalnog ili regionalnog značaja, onda treba navesti primjer “Đakovštine” odnosno bivšeg PIK-a Đakovo, koja je ovih dana na zahtjev samih radnika otišla u stečaj. Gubitak je gotovo pola milijarde kuna, a 537 zaposlenih i gotovo hiljadu obiteljskih gospodarstava nisu vidjeli drugog rješenja do stečaja. Govori se da će taj kombinat kupiti osječko “Žito”.

Kada je u pitanju Karlovačka županija, na redu je po tko zna koji put dugoreška “Pamučna industrija”. Naime, bila je prodana Željku Martiškoviću za 19,7 miliona kuna, ali su bile sporne dvije zemljišne čestice. Kako se novi vlasnik nije mogao upisati na njih i nakon što mu žalba višem sudu nije uspjela, odustao je od kupnje. Potencijalna akvizicija mogla bi biti i bivša “Jugoturbina”, tvornica dizel-motora odnosno sadašnji “Adriadizel” sa 250 radnika. U njihovo vlasništvo, kako neslužbeno saznajemo, ušao je bivši jugoturbinaš Danko Končar, koji nije uspio kupiti brodogradilište u Kraljevici. Na lokalnoj razini bit će još cijeli niz poduzeća iz raznih oblasti koja će biti predmet određenih transakcija.

Milan Cimeša

Pevec duguje više od milijardu kuna

Ukoliko se ni danas (29. siječnja) supružnici Pevec ne pojave na sudu i ne zatraže odgodu ročišta na kojem se odlučuje o stečaju “Peveca” Zagreb, mi ćemo se automatski naći u stečaju – najavio je Nikola Šuman iz Sindikata radnika trgovine Hrvatske. Rekao je to nakon prvog ovotjednog ročišta na kojem se Pevecovi, kao vlasnici poduzeća, nisu pojavili, jer je utvrđeno da im pozivi nisu pravovaljano dostavljeni. Preuzeo ih je, kako je navela Branka Pleskalt, predsjednica bjelovarskog Trgovačkog suda, opunomoćenik za kojeg se utvrdilo da nema ovlasti zastupati Pevecove.

Tom rupom u zakonu vlasnici su samo privremeno odgodili izvjesnu budućnost svojih zagrebačkih centara. Istim pravnim manevrom, kako je naveo Šuman, Pevec se poslužio i kod ročišta za “Pevec” Bjelovar, kada ih je odgađao ne pojavljujući se na sudu. To da je poziv umjesto Peveca preuzeo neovlašteni opunomoćenik Šuman smatra nemogućim i dodaje kako će i taj problem ubrzo biti riješen na sudu.

Stotinu dana blokiran je žiro-račun tvrtke “Pevec” zbog 225 milijuna kuna duga, čime je ispunjen uvjet za pokretanje stečaja. Po navodima stečajnog upravitelja Darka Šketa, ukupna dugovanja “Peveca” zapravo su viša od 1,1 milijarde kuna. Iako knjigovodstvena vrijednost tvrtke nadmašuje iznos dugovanja, problem predstavljaju i pozajmice unutar tvrtki “Grupe Pevec”, koje iznose tristotinjak milijuna kuna.

– Kad uđemo u stečaj, prvo ćemo od države tražiti tri minimalne plaće i pola otpremnine. Zatim se nadamo da ćemo što prije početi raditi, jer to je u interesu svih nas radnika. No, sve ćemo znati kad stečajni upravitelj, najvjerojatnije Darko Šket, koji je sad stečajni upravitelj bjelovarskog dijela “Peveca”, bude pregledao knjige i napravio proceduru za dalje. Prema saznanjima, nade za nastavak rada ima – kaže sindikalist Šuman dok zajedno s kolegama u “Pevecu” na Jankomiru čeka rješenje situacije. Dodaje da su ljudi na rubu živaca, a zbog isključene struje griju se i provode dežurstva pod agregatima.

U “Pevecu” Zagreb zaposleno je 726 radnika kojima plaća nije isplaćena već pet mjeseci. Poslodavac im duguje dvanaestak milijuna kuna. Nakon službenog proglašenja stečaja bit će im uručeni otkazi, a dio će biti zaposlen na određeno vrijeme. M. Jasić

Rukomet i biznis u Hrvatskoj i Austriji

Za razliku od izuzetno rastrošne i ujedno siromašne Hrvatske, koja je prije godinu dana bila domaćin Svjetskog rukometnog prvenstva, mnogo bogatija Austrija, koja je ovih dana domaćin Evropske rukometne smotre, ponaša se mnogo racionalnije, skromnije i pametnije. Za potrebe Svjetskog prvenstva Hrvatska je, podsjećamo, izgradila potpuno nove i velike sportske dvorane u Zagrebu, Splitu, Varaždinu, Osijeku, Puli, Zadru i Poreču. Postojeće dvorane u tim mjestima navodno nisu bile dobre za tu manifestaciju. Sve je to porezne obveznike koštalo šest milijardi kuna ili nepunu milijardu eura. U nekim mjestima izgrađene su toliko velike dvorane da bi u njih mogli stati svi stanovnici grada i turisti koji se u najvećoj špici sezone tamo nađu. Velikim sportskim takmičenjima pokušavaju se riješiti brojni razvojni problemi pojedinih mjesta, i to na račun cijele države. Sjetimo se samo da je zbog bivšeg osječkog gradonačelnika Ante Đapića, koji je htio oprati nekoliko milijuna kuna na račun izgradnje osječke dvorane, pala i lokalna gradska vlast.

Dakle, za razliku od “bogatih” građana Hrvatske, “siromašni” Austrijanci nisu ništa novo gradili. Koriste renovirane dvorane izgrađene mnogo prije, prilagođavali su velesajamske prostore, postavljali nove parkete, montažne tribine i to sve nekoliko dana prije početka rukometne smotre, kao što će sve vratiti u prvobitno stanje odmah nakon završetka prvenstva. Dvorana u Bečkom Novom Mjestu prima “samo” pet hiljada ljudi i izgrađena je 1995. Ona u Lincu izgrađena je 2003. i kapaciteta je šest hiljada ljudi. Velesajamska hala u Gracu izgrađena je 2004, sada je privremeno prilagođena za sportska natjecanja i prima pet hiljada gledatelja. U Inzbruku je dvorana izgrađena još 1963, a obnovljena 2005. i prima 16 hiljada navijača. Dvorana u Beču prima 11 hiljada ljudi. Izgrađena je također za potrebe velesajma 1953. Dakle, bogata Austrija za razliku od siromašne Hrvatske zna kako treba raditi. Uostalom, oni samo na zimskom turizmu uzimaju tri puta više novca nego Hrvatska od svih oblika turizma zajedno. M. Cimeša