Bilaterala ovnova na brvnu

Kako sada stvari stoje, Boris Tadić sigurno neće doći na inauguraciju novog hrvatskog predsjednika Ive Josipovića 18. februara, a to znači da odnosi Hrvatske i Srbije više ne stoje ni na staklenim nogama. Sada skakuću u mjestu na batrljcima, a za to invalidno stanje svaka je strana našla objašnjenje koje je mesarskom satarom odredilo da je sva pravica na njenoj, a sva krivica na drugoj strani.

Tadić poručuje da se neće pojaviti u Zagrebu ako tamo dođe i provokativno pozvani kosovski predsjednik Fatmir Sejdiu, a Josipović odgovara da razumije osjetljivost Beograda u vezi neovisnosti Kosova, ali da su pozivi poslani svim zemljama s kojima Hrvatska održava diplomatske odnose, pa bi neprilično bilo praviti iznimke, i zato se nada da Tadićev nedolazak neće dalje pokvariti odnose dviju zemalja. Teško da će se te nade ostvariti, ali s obzirom na to da je naslijedio stanje kakvo je naslijedio, novi hrvatski predsjednik odgovorio je kako je jedino mogao odgovoriti.

Mesićevo forsiranje Kosova

On za sadašnje stanje ne snosi nikakvu krivicu. Štoviše, čak je u izbornoj kampanji, kada ogromna većina ex-yu političara navlači kožuh ovnova predvodnika napujdanih nacionalnih stada, smogao snage najaviti, doduše s vidljivim oprezom, da bi Hrvatska pod određenim uvjetima mogla povući tužbu za genocid protiv Srbije. A to je već nešto. Prvi put se, naime, dogodilo da je s hrpe poput rovova otvorenih pitanja, koju je posljednjih godinu-dvije gomilao s jedne strane Mesić a s druge Tadić, jedno pitanje ako ne baš skinuto, a ono dobrohotno označeno kao nešto što bi u dogledno vrijeme moglo biti stavljeno ad acta. Tako je Josipović jedan od sasvim rijetkih s obje strane uz čije ime treba staviti znak plusa. Barem zasad.

No, taj plus ne može prekriti veliki minus uz Mesićevo ime, jer je on proteklih godina bio glavni moderator hrvatske politike prema Kosovu, a to znači i glavni krivac za loše i štetne strane te politike. Istinabog, samo priznanje Kosova teško da se može ubrojiti u to, jer bez toga hrvatski državni vrh teško, vjerojatno i nikako, ne bi ostvario dva strateška cilja koja si je postavio – ulazak u NATO (ostvareno) i Evropsku uniju (još na čekanju). Ali, iza priznanja slijedio je cijeli niz poteza službenog Zagreba koji ipak nisu bili u toj mjeri iznuđeni. Točnije, određeni pritisak je i tu postojao, ali je bilo više nego dobrih razloga da ga se odbije (recimo, svjedočenje pred Međunarodnim sudom pravde u korist Kosova, što nije palo na pamet nijednoj drugoj zemlji u regiji). Jer, poslije toga više nije trebalo puno da se stvori ova sadašnja bilaterala ovnova na brvnu koja šteti svima – dvjema zemljama, cijeloj regiji, čak i Washingtonu i Bruxellesu, ma koliko ovim zadnjima to nikako da dopre iz stražnjice u glavu.

Prva greška, koja je onda po sistemu vezanih marama dovela i do drugih, bila je što se nakon odluke da se prizna Kosovo s tim toliko požurilo da se preteklo i neke zemlje NATO-a i EU-a koje to ni do danas nisu napravile. A odmah zatim i što se isto toliko žurilo s uspostavom diplomatskih odnosa da se preteklo neke zemlje u ex-yu regiji koje su to tek nedavno ili uopće još nisu učinile. Poslije toga, ovaj loš ringišpil više se nije dao zaustaviti, iako je mrva nade još ostala, jer se vidjelo da i sam Beograd shvaća da Zagreb ne povlači spomenute poteze autonomno, ili sasvim autonomno.

Stvar se do kraja iskomplicirala tek kada je postalo jasno da hrvatski državni vrh, a najviše Mesić, forsiraju neke poteze koje nemaju baš nikakve veze s obavezama prema moćnim svjetskim tutorima. To se odnosi prije svega na nedavni Mesićev posjet Prištini (što je bio prvi službeni posjet nekog stranog državnika Kosovu uopće, ne računajući albanskog predsjednika). I drugo, na njegovo pomilovanje Siniše Rimca, jednog od sudionika u monstruoznom smaknuću obitelji Zec, koje je zbog ubojstva maloljetne Aleksandre ušlo u najcrnje simbole rata u Hrvatskoj.

Odjednom poslušnik NATO-a

Zanimljivo je da je prema novinaru “Novog lista” Borisu Paveliću, Mesić otišao u Prištinu unatoč protivljenju jednog utjecajnog člana svog savjetničkog tima, što njegovu grešku čini još gorom i težom. S druge strane, sramotu s pomilovanjem Rimca može, ironično govoreći, barem podijeliti s Komisijom za pomilovanja koja mu je to predložila. Pokušao ju je podijeliti i s Borisom Tadićem, uzvraćajući na njegove oštre kritike (“s onu stranu razuma”) da se nije bunio kada je pomilovao desetak Srba osuđenih pred hrvatskim sudovima. Usto, Tadić je, prema spomenutom novinaru, pomilovao srpskog policajca kojeg su međunarodni suci na Kosovu osudili zbog ubojstva jednog Albanca i pokušaja ubojstva još dvojice. Dakle, ispalo bi da su kvit. E, ali ta folirancija ne prolazi.

Skandal s Mesićevim pomilovanjem Rimca (koji je dovoljno milosti dobio već time što uopće nije suđen za sudjelovanje u ubojstvu obitelji Zec) ne može se izbrisati istim ili sličnim skandalima srbijanskog predsjednika. Kao što se, naravno, ne može ni obratno. A sada gledamo upravo to. Dvojica nekadašnjih bliskih političkih prijatelja, koji su se u boljim danima dopunjavali i podupirali u dobrim gestama (razmjena isprika za ratne zločine), danas su spali na to da jedan drugoga koriste kao invalidsku štaku nakon što su, svaki na svoj način, pali na kosovskom pitanju. Indikativno je da se obojici to dogodilo kada su prestali biti svoji i kada su bitno promijenili svoja izvorna vanjskopolitička uvjerenja. Mesić je od umjerenog antiatlantista, bez čijeg bi prkošenja NATO-u Hrvatska vojska zasigurno već dulje bila u Iraku, postao neka vrsta poslušnog nadzornika Sjevernoatlantskog saveza u regiji. Tadić je, pak, prošao obratan put, od uvjerenog evropskog atlantista približio se poziciji srbijanskog neutralista, dakle pomalo nalik prijašnjem Mesiću. Ali, to je u srbijanskom slučaju malo drukčija priča nego u hrvatskom.

U Srbiji to nije skopčano s mesićevskim zadnjim treptajima nostalgije prema ideji nesvrstanosti, nego s mogućim novim-starim izolacionizmom, pothranjivanim kosovskim pitanjem kao centralnom osi oko koje se opsesivno vrti sva politika Srbije prema svijetu. Pri tome se zaboravlja da je Milošević oružanom intervencijom na Kosovu, slično kao poslije Sakašvili u Južnoj Osetiji, pridonio nezavisnosti Kosova možda čak više od pobunjenih Albanaca. I da je to uz još neke činjenice, prvenstveno ogromnu etničku prevlast Albanaca na Kosovu, stvorilo silu novih okolnosti. Izbiti tu silu drugom, većom silom, nije uspjelo ni 1999. godine, a još manje se može danas.

Kivan na Miloševića

No, Srbija je, međunarodno-pravno gledano, očito u pravu i zato je vrlo racionalno postupila kada je kosovsko pitanje prenijela na pravni teren gdje je i najjača (bio je to ujedno moralni šamar međunarodnim snagama na Kosovu, gdje su se poslije povlačenja srbijanske vojske i policije događala ritualna smaknuća mnogih samo zato što su progovorili srpski, ili su albanski ekstremisti mislili da je to srpski pa je, ako se dobro sjećam, u Prištini ustrijeljen i jedan Bugarin). Pozdravio je taj potez službenog Beograda svojedobno i Mesić, i da je na tome stao, to bi bilo još uvijek u duhu nekadašnjih prijateljskih i partnerskih odnosa s Tadićem. Ali, on je zatim počeo praktički prejudicirati odluku Međunarodnog suda, izvlačeći kosovsko pravo na neovisnost iz Ustava SFRJ, iako je otprve jasno da se ono odande može iščupati samo kliještima krajnje voluntarističkog tumačenja tog Ustava.

Naravno da se onda postavlja pitanje zašto mu je, kvragu, sve to trebalo? Zašto se toliko upleo u usijano kosovsko pitanje da se od njega morao nedavno ograditi i Žarko Korać, iako u osnovi dijeli njegove osnovne postavke, jer način na koji ih Mesić iznosi evidentno ne pomaže nego šteti najglasnijim zagovornicima proevropske Srbije?

Odgovor ostaje u zraku, iako mi se nekako najbližim čini da je Mesić ostao toliko kivan na Miloševića da do današnjih dana nije u stanju gledati na događaje u Srbiji drukčije nego kroz miloševićevske naočale. Kao da se od odlaska Miloševića ondje pod milim bogom ništa nije promijenilo. I kada bi bilo samo do toga, što srećom nije, čovjek bi mogao samo pozdraviti njegov skori odlazak u mirovinu.