Čemu profesori?

Zolino pismo “Optužujem”, u dnevniku “L ‘Aurore”, od 13. januara 1898. g. – da, da, dobro vidite datum, poštovani čitatelji, stvarno je to bilo prije 112 godina, malo bajata priča, ali vrlo poučna – to pismo “spomenik je gluposti, uobraženosti i apsurda. Ovaj romanopisac koji se miješa u pitanje vojne pravde, ne čini mi se manje drskim i bezumnim od nekog kapetana žandarmerije, koji bi se upletao u pitanja sintakse ili prozodije… I ta peticija koja kruži među ‘intelektualcima’ nedavno skovana, u svrhu da se u neku vrstu uzveličane društvene kategorije odvoje ljudi koji provode svoje živote u laboratorijima i knjižnicama, ukazuje na jednu od najapsurdnijih ekscentričnosti našega vremena, naime na zahtjeve da bi pisci, učenjaci, profesori, filozofi trebali biti uzdignuti na rang supermana. Ja sigurno ne prezirem intelektualne sposobnosti, ali njihova je vrijednost samo relativna. Moć volje, snagu karaktera, sigurnost prosuđivanja i praktično iskustvo ja smještam više na društvenoj ljestvici”.

Bajata priča, svojevremeno golemi evropski skandal, koja je ne samo iznjedrila intelektualce kao “društvenu kategoriju” (!), nego je još više pomogla da se napokon, ne samo u Francuskoj, konzervativni desničari (klerikalci, antisemiti, antirepublikanci…), u javnosti odijele i razlikuju od nefanatizirane i antinacionalističke idejnokulturnjačke struje (koja bi bila, shematično rečeno, “lijeva”). Uvodni i (pre)opsežni citat – paradoksalno, ispod pera jednog uglednog književnog kritičara i povjesničara, F. Brunetiérea – ovdje sam naveo jer mi je, sudbinskim suglasjem, odjeknuo kao da čujem nešto (naše) aktualno. Naime, “kult energije” (koji će propagirati jedan drugi “antidrajfusovac”, tj. M. Barrés), probija već u ovome citatu: “moć volje” i “praktično iskustvo” stoje više na društvenoj ljestvici od pukih “intelektualnih sposobnosti”! Zar to nije upravo ono što je ovih dana, dosta slično, bilo rečeno u predizbornoj kampanji za funkciju predsjednika RH: jedan je takmac (M. Bandić), na račun drugoga dobacio kako ovaj “nikad u životu ništa nije radio, osim što je bio profesor”!

Dakle, datumska koincidencija (13. I 1898. i datum objavljivanja ovih novina, 15. I 2010.) i suglasje nekih ideja isključivo su me naveli na ovo citiranje i tu svaka sličnost prestaje. Ne uspoređujem davnu Drajfusovu aferu s našim izborima, premda me intrigira današnji prizvuk antiintelektualizma koji ni kroz stotinjak godina nije iščilio! Biti – samo – profesor (pa makar i kao doktor pravnih znanosti i k tome, još i kompozitor “ozbiljne” glazbe i naučitelj iste) – što je to, uspoređeno s nekim koji radi kao konj? Kao da je (bilo) lako steći visoki akademski status, za koji je potrebno uprijeti snage barem kao par konja i onda se toga – odreći?” Antiintelektualizam nije, kako se popularno nazire, stara navada (našeg naroda i šire), jer “narod” je (ako pod njime razumijemo osrednje pismeno, ako ne i analfabetsko pučanstvo) oduvijek cijenio svoje “učene” ljude (učitelje, doktore, popove, aristokraciju, među kojima su neki tu učenost stekli, a drugi naslijedili!). Intelektualci su postali problem kada su postali “društvena kategorija”, a po tome možemo 20. stoljeće nazvati “stoljećem intelektualaca”. Tek otkako mudri(ji) pojedinci više nisu dvorske lude aristokracije, ukras dvorova i crkvenih kongregacija, otkako nisu raspršeni među narodom, tj. otkako su se grupirali i time osnažili (dakako i birokratizirali), oni su postali gnjavaža za većinu koja nikako ne može shvatiti, da je sve to nužna posljedica podjele rada Intelektualne elite osvojile su svoje pozicije u više društvenih kategorija, tako da se o njima ne može govoriti kao o zbirnome pojmu. Obrazovani kadrovi koji nisu “intelektualci” u smislu kako ih je odredio J. Benda – postali su moćni grozdovi na istom društvenom stablu, pa tako imamom recimo, znanstvenu inteligenciju; humanističku i akademsku inteligenciju; vojnu inteligenciju; “establishment” inteligenciju i na kraju, ni vrit ni mimo, nezavisnu inteligenciju… (ako sam neku propustio spomenuti, jako se izvinjavam i ispričavam vrlo).

No, dok će (naš) narod ničice padati pred liječnikom, koji mu je potreban i dok će ljubiti skute svećenicima, koji su mu na drukčiji način također potrebni, dotle će se zgražati uopće nad postojanjem nekih luftiguza-profesora, koji “nit su orali, nit su sijali” a još bi htjeli neku nagradu (plaću) za svoje “nevidljive” proizvode (“narod”, naime, ne čita knjige tih profesora, niti sluša njihove kompozicije, što je jednako nepostojanju). Stara opreka fizičkog naspram umnog rada, sada je prerasla umalo pa u ideološko-političku sukobljenost, koja prijeti da intelektualce proglasi društveno štetnima. Privremeni uspjeh jednog “profesora” koji se kao pripadnik “više srednje klase” (njegovo samoodređenje), popeo do maršalove vile na Pantovčaku, ne bi nas trebao smiriti!