Građanin predsjednik i građani proleteri

Nakon što su krajem prošle godine održana dva susreta Foruma otpora u našoj regiji, u Sarajevu i u Ljubljani, doneseni su i posebni zaključci u obliku rezolucija. U njima, između ostalog, stoji da pod izlikom borbe za samoopredjeljenje stanovnika na nacionalnom, etničkom, religijskom i društvenom nivou, oligarhijske klike i elite u post-Jugoslaviji sada ovjekovječuju svoju vlast. Iako do grla u korupciji, iako politički nekompetentne i besperspektivne, one su se razbaškarile u samozadovoljstvu. Na djelu je mediokracija, ne kao vladavina medija, već kao vladavina mediokriteta, u svakom ljudski relevantnom smislu. A to znači vladavina retrogradnih i antihumanističkih modela društvenog i državnog uređenja.

U takvoj situaciji Forum otpora je pokušaj da se nadiđu kako identitetske zajednice s jedne strane, tako i s druge rascjepkanost civilnih inicijativa (podijeljenih na mirovne, ekološke, ženske, ali i sindikalne te progresivne i lijeve ad hoc skupine i pokrete).

Od građanskih prema društvenim zahtjevima

No, što bi trebao biti minimalni zajednički nazivnik tog novog ujedinjenog fronta? Ili, drugim rječima, što bi trebale biti one zajedničke svrhe i vrijednosti, bez zalaganja za koje ovakva ujedinjavanja i umrežavanja nemaju smisla? Prvi stav, koji inicijativa definira negativno, glasi: ovaj Forum otpora suprotstavljat će se svakom obliku nepoštivanja interesa radničke klase. Naš Forum otpora obavezuje se boriti za dostojanstvo životnih uvjeta radništva.

Tako jednostavno za reći, tako teško makar i minimalno stvarno izboriti! Zbog toga nam valja poticati i razvijati nove oblike participativne demokracije, posebno u ekonomskoj sferi, kao i u drugim sferama života u kojima radnici i građani mogu ograničiti moć buržoazije i političkih elita. Jedan od sudionika oba skupa i naš nedavni sugovornik, belgijski sindikalist Lucien Perpette, to je formulirao pitanjem: Kako da se pomaknemo od demokratkih “građanskih” zahtjeva prema društvenim zahtjevima koji dovode u pitanje neoliberalnu kapitalističku logiku?

To je doista trenutno centralni problem, koji ponovno mora dovesti u pitanje liberalno razlikovanje buržoaskog društva i građanske države, te u njemu razlikovanje između apstraktnog građanina države – citoyena i konkretnog sudionika materijalnih društvenih procesa – bourgeoisa. Premostiti apsolutizaciju tog razlikovanja znači izlaziti iz građanskih koncepata političke države, izlaziti na način nekad dobro poznat u citatu iz Marxova “Kapitala I”, gdje se liberalizam kritizira na primjeru vladavine “slobode, jednakosti, vlasništva i Benthama”. Te se zaključuje kako liberalno oslobođenje vodi u najamno ropstvo, kako je apstraktna politička jednakost podloga za tisuće konkretnih nejednakosti i da bratstvo u toj i takvoj slobodi i jednakosti u stvarnosti znači osamljenost ljudi i rapad njihovih društvenih veza. O građanskom društvu, tom navodnom idealu naših oligarhijskih klika i elita s početka teksta, Marx piše: “Većina posjeduje jedino same sebe, i jedino sami sebe mogu prodavati; manjina posjeduje sve drugo i može kupiti sve druge. Većina iz radnog ugovora istrži samo odgodu smrti od gladi i bijede – manjini pripada višak vrijednosti. Manjina si može priuštiti da misli samo na sebe, većini ništa drugo ne preostaje.”

Možda smo prije nekoliko desetljeća mogli misliti da su ti reci zastarjeli. Da oslikavaju teške klasne prilike 19. stoljeća i da je danas klasnu eksploataciju zamijenilo ipak puno ugodnije otuđenje i postvarenje individualističkih pojedinaca u potrošačkom društvu. No, da se eksploatacija vratila na velika vrata, to znaju i oni koji se navodno ne zamaraju nikakvom teorijom.

S kim će predsjednik bolje surađivati?

Što učiniti u takvoj situaciji kad se sve žešće proletarizirana većina sama ne doživljava tako, već recimo ovih dana u Hrvatskoj kao homogeno građansko društvo koje bira svoga “građanina predsjednika” Ivu Josipovića? Koji da ima jedini problem u tome da osim “svoje” 60-postotne baze privoli i drugih 40 posto glasača (koji zajedno čine ipak samo polovicu odraslog stanovništva koja je izašla na izbore) da ga dožive kao svoga vođu? Naši politički analitičari onda dijele cijelo izborno tijelo po stranačkim ključevima, pa se pitaju glasači kojih stranaka su za, a kojih protiv novoizabranog predsjednika. Kao da je cijelo izborno tijelo upisano u parlamentarne stranke.

Pri analiziranju lika i djela našeg budućeg predsjednika svi analitičari naglašavaju kako je on jedna građanska osoba – osim novinara Ivice Đikića za kojeg je on jedan (malo)građanin, baš tako pisano – a to se onda dekodira pripadnošću i uspjehom u elitnim zanimanjima, koja spadaju u sferu djelatnosti bourgeoisa, a ne citoyena. No, što njegov izbor znači u klasnom smislu svake vladavine, je li to pitanje “prepametno” da bi se njime zamarale mase medijskih konzumenata? Jer, onda bi mogle uslijediti i ovakve rečenice: naši vajni građani, birači (oba spola) ustvari su građani buržuji i građani proleteri. Velika većina naših građana spada u proleterske građane. I interesantno, sklona je beziznimno birati svoje političke vođe iz one male grupe sebi suprotstavljenih buržoaskih građana.

Da bi se ovdje započeti diskurs mogao nastavljati i razvijati, potrebno je širiti sve više “obrazovanja uz rad”, npr. na način našeg Foruma otpora. A sada se zapitajte, s obzirom na minimalni kriterij ujedinjenog fronta u nastajanju, onaj o poštivanju interesa radničke klase, hoće li naš predsjednik bolje surađivati s vladom ili s civilnim inicijativama građana regije?