Intervju: Jurica Malčić, pučki pravobranitelj

Prošlo je godinu dana od uvođenja Zakona o suzbijanju diskriminacije. Kako biste po tom pitanju ocijenili prošlu godinu i koje su antidiskriminacijske mjere poduzete?

– Zakon o suzbijanju diskriminacije predstavlja bolju osnovu od prethodnih zakona, jasno su definirani i propisani zaštitni mehanizmi, utvrđena mogućnost naknade štete, određena satisfakcija oštećeniku, unesen je pojam zabrane ponavljanja diskriminacije i donijeti su kriteriji utvrđivanja same diskriminacije. Tokom prošle godine poduzeli smo početne korake na polju prevencije i proaktivne djelatnosti, paralelno pružajući i pomoć žrtvama diskriminacije. U okviru proaktivne djelatnosti krajem godine proveli smo jednu široku kampanju zajedno s Uredom za ljudska prava i Centrom za mirovne studije. Cilj nam je bio ojačati svijest ljudi o pojavi diskriminacije. Građanima su dijeljeni posebni vodiči i leci u kojima su se mogli upoznati s time tko im i na koji način može pomoći ako im se dogodi diskriminacija. Održali smo i nekoliko edukacijskih radionica u koje smo uključili sve subjekte koji rade na antidiskriminacijskom programu, znači suce, novinare, državnu upravu, policiju, odvjetnike, djelatnike ureda pravobranitelja. Osim toga, tokom godine na našu adresu stiglo je 167 pritužbi i konkretnih prijava građana o diskriminaciji. Svima smo pomogli u okviru svojih ovlasti koje su jasno zadate, a to su davanje uputa, interveniranje i posredovanje u slučajevima u kojima smatramo da je to opravdano između tužitelja i tuženog. Mi građanima možemo sugerirati, ali ne možemo umjesto građana podnositi tužbu, tu naše ovlasti prestaju. Po zakonu imamo mogućnost postupanja do upućivanja u sudsku proceduru, uključujući i mirenje, a u sudskim sporovima možemo sudjelovati samo kao umješači.

Nije svaka nejednakost diskriminacija

Diskriminacija je vrlo suptilno područje i prvo mi moramo zauzeti neka svoja stajališta da bismo mogli pomoći građanima. Pri donošenju takvih odluka puno bi nam pomogla sudska praksa koje u Hrvatskoj, nažalost, nema dovoljno. S obzirom na to da su naši zakoni rađeni prema evropskim, u procjenama se koristimo praksom Europskog suda i Europskog suda za ljudska prava. Moramo biti svjesni da mora proći određeni period kako bi rezultati antidiskriminacijskog programa bili stvarno vidljivi.

Kako društvo percipira diskriminaciju i da li je dovoljno svjesno da se ona dešava skoro svakodnevno?

– Još je prerano govoriti o tome, jer se svijest građana postepeno razvija. Jedna od proaktivnih djelatnosti bilo je istraživanje o stavovima i percepciji građana o diskriminaciji, koje je radila agencija Puls. Zanimljivo je da 25 posto građana navodi da je jednom ili više puta bilo žrtva diskriminacije, nažalost 75 posto njih nije ništa poduzelo. Istraživanje je pokazalo da svijest o diskriminaciji treba razvijati. Ljudi smatraju da je bilo kakva nejednakost diskriminacija, što nije točno. Zakonski pojam diskriminacije predstavlja nezakonitost ili nejednakost u postupanju državnih tijela na temelju osobina koje su zakonom izričito zabranjene, kao što su nacionalna pripadnost, vjeroispovijest, dob, imovinsko stanje… Čak i u Ured pučkog pravobranitelja stižu pritužbe i prijave koje u velikoj mjeri nisu osnovane, jer se pozivaju na neke nepravilnosti u postupku, ne ukazujući na vjerojatnost osnova da je to zbog njihovog statusa. Iz mnogih pritužbi nemoguće je zaključiti na temelju koje osnove se neki građani pozivaju na diskriminaciju. Nastojimo posredovati i pomoći ljudima da ostvare svoje pravo, međutim oni moraju svoje tvrdnje potkrijepiti navodima i dokazima koji upućuju na diskriminaciju. Mnogi ljudi koriste ovaj zakon samo da bi reciklirali svoje pritužbe koje su prije podnosili. Takvim strankama ne možemo sugerirati da idu dalje u sudske procese jer bi ih to koštalo, a izgledi za uspjeh bili bi vrlo mali.

Koliko ste zadovoljni suradnjom sa pravosuđem, odnosno da li je možda došlo do prvih pravomoćnih presuda?

– Dosadašnji zakoni nisu doveli do značajnog broja sudskih odluka. O sudskoj praksi temeljem novog zakona, koji prvi put sadrži i mogućnost naknade štete, još je rano govoriti. Poznato nam je da je nekoliko građana pokrenulo sudske postupke, mnogi od njih su prethodno zatražili naš savjet ili ulogu umješača. Tu tek trebamo očekivati rezultate, ali poznavajući situaciju u našem pravosuđu, sumnjamo da će brzo doći do pravomoćnih presuda, iako su u pitanju hitni postupci. Ministarstvo pravosuđa dužno je svake godine proslijediti nam podatke o radu sudova na ovom području i na osnovu njihovog izvještaja dat ćemo ocjenu.

Teret dokazivanja na poslodavcu

Koje su grupe danas najčešće izložene diskriminaciji i pravnoj nesigurnosti?

– Najviše pritužbi dobivamo s područja rada i zapošljavanja, zatim zdravstvene zaštite, socijalne skrbi, postupanja policije, a kao osnove diskriminacije najčešće se navode nacionalna pripadnost, vjeroispovijest, invaliditet, imovinsko stanje, dob, spol. Srbi i Romi su još uvijek ranjivije skupine. Još i prije donošenja ovog zakona Uredu pučkog pravobranitelja najviše su se zbog diskriminacije obraćali Srbi, ne samo zbog povijesnog opterećenja, nego i zbog činjenice da velik broj njih još uvijek nije ostvario svoja prava u smislu povratka i obnove. Zbog loše organiziranosti unutar zajednice, Romi nam manje šalju svoje primjedbe. Svjesni smo njihovog položaja u društvu i njihovu problematiku redovno pratimo iz raznih izvještaja. Romskoj zajednici velik problem predstavlja neriješen status u Hrvatskoj, uključujući i državljanstvo, iz čega proizlazi i mnoštvo kulturnih i socioloških prepreka ka ostvarivanju potpune jednakosti. Invalidi su isto jedna kategorija koja je posebno zaštićena zakonom, ali za njih nisu učinjene radne prilagodbe sukladno njihovim potrebama, koje bi im omogućile rad i olakšale život.

Žrtve diskriminacije koje se javljaju Uredu većinom samo ukazuju na svoje probleme, rijetko se odlučuju za sudsku tužbu. A naše su ovlasti ograničene. Možemo pomoći i intervenirati, ali ne možemo zastupati stranku pred sudom. Žrtve diskriminacije moraju postati svjesne da je za njihov položaj neophodno tražiti ne samo zaštitu, nego se i boriti na sudu. Kako bi žrtve diskriminacije lakše ulazile u taj proces, i besplatna pravna pomoć mora bolje profunkcionirati.

Da li ima slučajeva diskriminacije Srba prilikom zapošljavanja, pogotovo u svjetlu njihovih prava koja proizlaze iz Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina?

– Imamo mnogo primjera gdje se pripadnici manjina smatraju diskriminiranima zbog toga što su druge nacionalnosti. Direktno ili indirektno možemo zaključiti da prilikom zapošljavanja postoje problemi, jer da nije tako, ne bi bila potrebna pozitivna diskriminacija. Međutim, vrlo teško je dokazati diskriminaciju prilikom zapošljavanja i zato se ljudi rijetko odlučuju za sudski spor. Poseban problem se javlja u privatnom sektoru gdje, za razliku od državne uprave, pripadnici manjina pod istim uvjetima nemaju prednost. U određenim situacijama možemo ocijeniti da pripadnik manjine ima bolje uvjete, a da ipak nije primljen na posao, ali to je teško dokazati. Prednost je Zakona o suzbijanju diskriminacije, mada je i do sada u Zakonu o radu bilo takvih odredbi, da je teret dokazivanja na poslodavcu, što ide u korist slabijeg. Da bi se ovakvo stanje promijenilo, potrebno je djelovati na kompletno društvo kako bi jednog dana zapošljavanje pripadnika nacionalnih manjina bilo manje izloženo diskriminaciji.

Sve se više govori o diskriminaciji žena i majki u društvu. Kakva su vaša iskustva po tom pitanju i da li se to dovoljno naglašava kao jedan ozbiljan problem?

– Mislim da se o tome dovoljno govori, ali problem je kao i inače kod zapošljavanja. Najčešće su primjedbe da se buduće majke nerado zapošljavaju, uglavnom kod privatnih poslodavaca, što se teško može dokazati, jedino ako poslodavac baš izričito ostaje kod svog diskriminirajućeg stava. Međutim, u nekim odnosima muškarci se smatraju diskriminiranima, kao kod dodjele skrbništva, jer podaci pokazuju da se 86 posto djece dodjeljuje majkama. Statistički podaci pokazuju da su žene slabije plaćene od muškaraca, ali je interesantno da po tom vidu diskriminacije na djelu nemamo prijavljen niti jedan konkretan slučaj, što samo dokazuje o nerazvijenoj svijesti u društvu.

Znamo da je svaka diskriminacija neprihvatljiva, ali da li biste ipak mogli izdvojiti neke primjere koji najviše govore o Hrvatskoj kakva ne bi smjela biti?

– Sasvim sigurno, to su direktni, fizički napadi i slaba zaštita osoba koje se pozivaju na to da su bile napadnute. To su divljački akti pojedinaca koji su sasvim sigurno za osudu. Poznat je niz takvih napada iz medija, posebno na homoseksualne zajednice. Po tom pitanju danas je pravno stanje bolje nego prije uvođenja zločina iz mržnje u naš Kazneni zakon. I ponašanje huligana na stadionima sasvim sigurno pogoduje diskriminaciji u društvu. Ne zaboravimo spomenuti i neke elemente ponašanja na javnim mjestima, kao što su Tompsonovi koncerti. Sve su to pojave koje ne pogađaju direktno jednu osobu, ali stvaraju jednu netolerantnu atmosferu u društvu. Spomenimo i primjer doktora Mujkanovića iz Otočca koji pacijentu nije pružio odgovarajuću medicinsku pomoć zbog njegove nacionalnosti. U svakom takvom slučaju je važno da se čuje oštra i jasna medijska osuda.

Znamo da je zadatak civilnih udruga borba za ravnopravnije društvo. Koliko ste zadovoljni njihovim angažmanom po tom pitanju?

– Dužnost Ureda pučkog pravobranitelja je suradnja s civilnim društvom i mi smo njome zadovoljni. Mnoge udruge, kao što su Centar za mirovne studije i B.a.b.e, uključene su u brojne programe i istraživanja. Mnoge nam se udruge obraćaju za pomoć, jer za razliku od njih imamo veće ovlasti. Velik broj udruga koje brane prava homoseksualaca i udruge srpske zajednice veoma su aktivne i sudjeluju sa svojim prijedlozima u društvenim raspravama. Po novom Zakonu o suzbijanju diskriminacije, udruge dobivaju mogućnost udružne tužbe, po kojoj svaka udruga koja štiti prava određene grupacije može krenuti u sudski postupak ako smatra da su povrijeđena prava njenih štićenika.