Kad fazani slete

Kažu da je novi predsjednik “kuhana noga”. Prikupio je solidnu kolekciju nadimaka – on je “smrznuta lignja” “Casper”, “bljedoliki”, “čovjek od papira”, “ameba”, “bjeloglavi”… Ali, najteže od svega – novi šef države nema karizmu!

Ana Benačić s portala Net vodila je, u noći kad su proglašeni izborni rezultati, zanimljivu debatu s pjevačicom Alkom Vuicom.

“Upitali smo pjevačicu Alku Vuicu, koja je za vrijeme Bandićevog nastupa, dok je govorio da se nada da Josipović neće dijeliti ljude, doviknula: ‘I da neće bit peder!’, što je time mislila”, piše novinarka Neta. “Pa ponaša se kao peder”, odgovorila je pjevačica. “Ako biramo između primitivca koji ima karizmu vođe i intelektualca koji nema karizmu vođe, onda uvijek trebamo izabrati primitivca s karizmom vođe zato što će on napraviti manje štete. Pogotovo na ovim prostorima”, kazala je Vuica. No, što su Hrvati danas izabrali po njenom mišljenju?

“Mi danas nismo birali između lijevog i desnog, nego Hrvatske i Europe. Izabrali ste Europu! Predali ste se u ruke Habsburgovcima! Besplatno!”, kaže pjevačica.

Lumenproleterska revolucija

“Želim Josipoviću puno uspjeha i da mu Bog prosvijetli pamet”, poručio je u kampanji Milan Bandić. “Kad čovjek govori o drugom onda najviše govori o sebi. A on zagovara pravdu iz 400 kvadrata svoga stana. A nikad u životu nije radio ništa osim što je bio profesor”, dodao je Bandić. To je zacijelo najstrašnija izjava minulih predsjedničkih izbora – posve u skladu s reputacijom, kako bi rekla Alka Vuica, “primitivca s karizmom vođe”.

Ništa nije radio osim što je bio profesor?! U toj rečenici koncentriran je sav tragizam lumenproleterske revolucije koju je Hrvatska proživjela u minula dva desetljeća. Njeni su akteri bili lumeni s dna društvene ljestvice. Poniženi i uvrijeđeni, koji su bili ništa pa su postali sve.

“Kilo mozga dvi marke”, govorio je u ta vremena Ivan Milas, čuvar državnog pečata, roštiljdžija s bečkog kolodvora. Gram lakta vrijedio je, fakat, više od tone mozga. Legija šofera – od Ćuka do Rojsa – sjedila je za volanom države. Na Pantovčaku. Armija konobara, od Gojka Šuška do Mirka Norca Keve, nije pisala račune nego povijest. Da su jamili, jamili su. Imaju oni, dakako, pravo na socijalnu promociju, ali okviri u kojima se njihov munjeviti uspon odvijao uništili su svaki zdravi kriterij. Mogućnost meritokracije. Poštenje.

Ivo Josipović završio je dvije srednje škole, diplomirao s odličnim uspjehom na dva fakulteta, pa na oba pobrao rektorove nagrade, a onda i doktorirao na pravu. Sve u roku. Skladao je desetke kompozicija, napisao brojne zakone, dobio dva “Porina”, desetke nagrada – da bi od jednog posvemašnjeg ignoranta, diplomanta općenarodne obrane i društvene samozaštite, bio dočekan epitetom “neradnika”.

Bandića je možda opisao Džoni Štulić u pjesmi “Kad fazani lete”:

Zašto tražiš karizmu punjena ptico

mogućnost prosvjećenosti

razdvaja te u beskraj od žudnje za misijom

miris zemlje

koncentrični krugovi gluposti i neznanja

kao prstenje ono dalje ne razumijem

izgleda mi da je mrtva straža

rekoh sebi

moj bože koliko demagogije sustavno poredane u artiljerijske salve

koliko pokradenih misli iza koji ne stoji ništa osim

mržnje

sujete

vlasti

i koliko pokvarenosti treba da se izlije pred naše noge

i kako je do neprepoznavanja dovedena suština prevare…

Mrtva straža

Skoro sav dramski luk naše tragedije sadržan je u rječniku Štulićeve pjesme: “demagogija sustavno poredana u artiljerijske salve”, “koncentrični krugovi gluposti i neznanja”, “mrtva straža”, “pokvarenost koja se izlila pred naše noge”, “karizma punjene ptice” – on daje skoro sve što je potrebno za opis “suštine prevare”.

To je očito Bandićeva karizma, i bogu hvala da na ovim izborima nije pobijedio karizmatik, ni takav, ni autentičniji. Još jednoga ne bismo preživjeli!

Divno je, upravo razveseljavajuće, što je karizma kao koncept poražena, a ništa lošije nije ni to što je u ovoj priči pobijedio bljedunjavi majstor paragrafa. Njihovo poznavanje nije, kako bi rekao Štulić, “mala zajebancija”. Naprotiv. Teže je to od gacanja po lokvama Kozari puteva. Puno teže. Alka Vuica bulazni o Habsburgovcima, premda je baš dvoje Habsburgovaca u olovna vremena 90-ih kotiralo kao dvoje najvećih prijatelja naše mlade države. Otmjena Francesca i suhonjavi Otto von Habsburg, “osvjedočeni prijatelji naše zemlje”, što je naročit institut još od Titovih vremena, bili su karizmatičniji i domoljubniji od Alke – to dvoje zacijelo nikad ne bi plesali po stolovima princa Crne Gore, za čije se poslove raspituje Interpol, za šaku dolara! “Prodali ste se u ruke Habsburgovcima, besplatno”, ocijenila je Alka Vuica, pri čemu joj je vjerojatno najteže pala procjena prema kojoj je to učinjeno besplatno. Sućut. Možda u tome nađe plemenito nadahnuće za kakvu elegiju.

Izađemo li načas iz minskog polja pohvala budućem vladaru, koje se na ovim prostorima najčešće pokažu kompromitirajućim, pa zakoračimo na teren kvalitetne sociološke misli, doći ćemo do gromade Maxa Webera. Taj njemački genij paragrafa, neusporedivi erudit, tiringijska “smrznuta lignja”, opisivao je prodorno tradicionalnu, karizmatsku i racionalnu ili legalnu legitimaciju vlasti. Karizmatska vlast je nestabilna i počiva na uvjerenju prema kojemu je bog podario posebnu milost vođi. Hvala lijepa! Tradicionalna vlast? Ne treba nam ni tradicija kućne zadruge. Iz njenog se autoriteta porodilo mnogo zlo. Racionalna vlast? Legalna vlast? Bolje ne možemo: neki je bog naciji očito prosvijetlio pamet kada joj je došapnuo da biraju onu “lignju” čiji bi se tihi glas mogao daleko čuti. No o tom potom.

A i onaj karizmatik nije karizmatik, on je vjerojatno tek lažni prorok, iako se Alki Vuici i milijunu ljudi nakratko pričinilo da je “primitivac koji ima karizmu vođe”. No jednu stvar je pjevačica sigurno pogriješila. Da je taj izabran, napravio bi grdan kvar u državi.