Kolumnist “Novosti” odgovara vlasniku “Novog lista”
Gospodin Robert Ježić, vlasnik riječkoga “Novog lista”, ima ozbiljnih primjedbi na moj novinarski rad. S obzirom na ranije iskustvo, mogu pretpostaviti da gospodina Ježića najviše iritira činjenica što je moj novinarski rad povezan s objavljivanjem novinskih tekstova. Njemu je to bizarno i neshvatljivo. Jer najkvalitetniji i najkorisniji novinarski rad, osobito ako je riječ o kritički raspoloženim autorima, takav je da se podrazumijeva kako tekstovi ne smiju biti objavljeni u novinama, smatra gospodin Ježić. On je za tu vrstu radne discipline i lojalnosti prema izdavaču uvijek spreman odriješiti kesu, platiti lijepe parice, ali, eto, ima na svijetu nezahvalnih gadova – poput ovog amoralnog potpisnika – koji bi svoj izdašno plaćeni novinarski posao obavljali na način da štogod i objave, te tako gospodinu Ježiću, tajkunu humanitarnog usmjerenja, poremete nakladničko-političke koncepcije. Što fali mojim novcima? – zlovoljno cvili gospodin Ježić: Ako sam pošteno platio, nije li normalno da novinar s minimumom profesionalne i ljudske savjesti prestane pisati i začepi gubicu?
Reagirajući na moj članak “Pošto svetac zaštitnik?” (“Novosti”, 25. prosinca 2009.), gdje sam se sprdao s činjenicom da vlasnik “Novog lista” – inače dugogodišnji član HDZ-a, te intimni prijatelj i poslovni suradnik bivšeg premijera Ive Sanadera – uplaćuje 200.000 kuna za predsjedničku kampanju SDP-ova kandidata Ive Josipovića, gospodin Ježić (“Novosti” br. 525 od 8. siječnja 2010.) pokušao me moralno diskreditirati i prikazati nevjerodostojnim, s argumentom da je, kako veli, svojedobno i mene plaćao kao i svoga predsjedničkog favorita, pa u tu svrhu čak izdvojio dvostruko veći iznos: “Dok je godinu dana bio zaposlen u jednoj tvrtki u kojoj imam vlasnički udio isplaćen mu je najmanje dvostruko veći iznos nego predsjedničkom kandidatu Ivi Josipoviću.” I ja taj “dug”, zahvaljujući svojem izvitoperenom karakteru, sada “vraćam onako kako vraćam”, blateći nekadašnjeg mecenu po novinama, što nije ni “moralno”, ni “pošteno”, ni “ljudski”, a to će reći da je gospodin Ježić, inače osposobljen za najveće poslovne pothvate, sunuo novac u jednu promašenu investiciju, sve zato jer je moralan, pošten, a prema nekim svjedočenjima i čovjek.
Specifična poslovna etika
“Jedna tvrtka” u kojoj gospodin Ježić “ima vlasnički udio” zove se “Novi list”, i ja sam tamo doista bio uposlen godinu dana, uz strogi nalog većinskoga vlasnika – kojeg je poslušno uredništvo provelo – da na stranicama matične tiskovine ne smijem objaviti ni retka. Ne znam kako je moj bivši poslodavac došao do sume kojom me “zadužio”; pretpostavljam da bi to trebao biti zbroj brutto iznosa moje godišnje plaće i otpremnine s kojom sam otpravljen iz poduzeća, no kojom god matematičkom operacijom da se poslužimo, uključujući i množenje, konačni saldo znatno je manji od onoga koji gospodin Ježić navodi u svom reagiranju. Ipak, ne bi bilo dobro tek na osnovu jedne šugave laži rastvoriti truplo medijsko-naftnog tajkuna, pa tu “moralnu”, “ljudsku” i nadasve “poštenu” smjesu izložiti pred nezaštićenim čitateljima. Iznos, naposljetku, nije ni važan. Mnogo je važnija ukupna “ulagačka” filozofija, specifična poslovna etika prema kojoj mudar i spretan biznismen izjednačava zaposlenika svojeg poduzeća s kandidatom za predsjednika države.
Tu je gospodin Ježić očito nešto krivo shvatio. Ja sam se, naime, u “Novom listu” bio kandidirao samo za posao, tj. za pisanje, i nije mi padalo na pamet da to uključuje osebujne političke aranžmane. S druge strane, izgleda da gospodin Ježić predsjedničkog kandidata Josipovića, a sada već predsjednika države, doživljava kao zaposlenika svoje firme, i tako – obogaćen prethodnim iskustvima – ostvaruje skladan spoj politike i gospodarstva, demokracije i tržišta. Štoviše, može biti da gospodin Ježić od svog zaposlenika, predsjednika Ive Josipovića, kao i u mome slučaju, očekuje da ne radi posao za koji je plaćen, barem ne u predviđenom obimu, te mu je baš zato unaprijed transferirao velikodušan iznos od više mjesečnih dohodaka.
Na primjer da Ivo Josipović ne ispuni obećanja o neumoljivoj borbi protiv korupcije s kojima je zadnjih dana vatreno vitlao, to bi za gospodina Ježića bilo više nego povoljno, jer bi time osigurao svoj poduzetnički status i sačuvao svoju poslovnu biografiju netaknutom. A možda su, s treće strane, na stvari i konkretniji pothvati. Tek, sigurno je da se gospodin Ježić ne razbacuje kunama zbog puke ljubavi prema demokraciji, slobodi i sličnim budalaštinama, o čemu mogu svjedočiti iz prve ruke.
Tzv. slobodno medijsko tržište
U “Novom listu” zaposlio sam se u ljeto pretprošle godine, na poziv uredništva, a taj čin pompozno je oglašen na stranicama dnevnika (NL, 12. kolovoza 2007.), gdje je moj dolazak najavljen kao “veliko novinarsko pojačanje”, jerbo ću sa svojim kolumnama “pomoći da naš list bude još kvalitetniji i prepoznatljiviji na hrvatskom medijskom prostoru”. Navedeno je također da ja “sigurno spada(m) u red naših najboljih novinara srednje generacije”, da su moji tekstovi “nezaobilazno štivo”, gdje “na poseban način komentira(m) najvažnije događaje u Hrvatskoj”, da sam “autor nekoliko knjiga”, da sam za svoj rad “dobio brojna prestižna međunarodna priznanja”…
Vijest je, međutim, pročitana u uredu tadašnjega premijera Ive Sanadera, pa je vlastodržac osobno nazvao vlasnika većinskoga paketa dionica “Novog lista”, inače njegova kompanjona, poslovnog partnera i stranačkog druga, pa su utanačili sastanak i uz topli se obrok dogovorili da moje pisanje ima biti stornirano. Možda bi gospodin Ježić, kao učesnik tog operativnog dogovora, u svom novom reagiranju htio štogod dodati glede “morala”, “poštenja” i sličnih ukazanja čovjekolikosti? Uredništvo, koje me vabilo da se zaposlim, bespogovorno je provelo gazdinu direktivu, odnosno direktivu gazdinoga gazde, uz svesrdnu pomoć direktorice Nataše Mijačike, gospođe s mentalitetom dobro odgojene dobermanke, zadužene za ucjene i terenska maltretiranja.
Sličan tretman prošao je i moj kolega Marinko Čulić, a nakon što je urednička pokornost ovjerena, nakon što je pravo izdavača na najrigidniju političku cenzuru i zloupotrebu lista da bi se provodile tajne akcije vlasti usvojeno kao svakodnevna radna praksa, nakon što je protunovinarska inicijativa prihvaćena zdravo za gotovo, uz tupu izliku da bi princip (korisnika) kapitala imao biti važniji od principa (korisnika) slobode, mogao se proširiti prostor čistki, moglo se s ušutkavanja opasnih prijeći na micanje isluženih.
Svoje poslušnike i izvršne komesare, glavnoga urednika Gorana Kukića i njegovu zamjenicu Nelu Vlašić, gospodin Ježić malo je zatim odbacio kao umašćene krpe, onako kako zaslužuju, reklo bi se, ali ih je usput uklonio iz profesije, uskratio im mogućnost da se na bilo koji način bave novinarstvom. Nemam razloga biti sentimentalan prema tim profesionalnim i moralnim patuljcima, no prilično je tužno kada netko gori od njih, rukovođen partijskim misijama i koruptivnim motivima, obavlja sezonska čišćenja i određuje cjelokupne gabarite struke. Tako, poslije dvadeset i nešto godina, tekstove gospođe Vlašić – koliko god oni bili plitki i stilski siromašni – čitatelji “Novog lista” više ne mogu naći u novinama. Ne sumnjam da joj svakoga mjeseca administrativni aparat gospodina Ježića isplaćuje plaću i zbraja ukupan iznos, zbog čega bi mu ona, valjda, trebala biti zahvalna. (Bilo bi tek pristojno da kao alibi ne koristi “slobodno medijsko tržište”, naime mogućnost da novinari ležerno mijenjaju radnu sredinu, jer cjelokupno “slobodno tržište” kontrolira šačica bahatih moćnika sasvim nalik njemu.)
Poslujem, dakle potkupljujem
Ja takvu zahvalnost, zbog već spomenutog izopačenog karaktera, nisam osjećao ni sekunde. Oblik humanitarnog postupanja gospodina Ježića smatrao sam vrijednim najdubljega prezira, što sam mu otvoreno i rekao. Čim mi je ispostavljena zabrana pisanja, počeo sam objavljivati u drugim medijima – gdje se to moglo, uglavnom u sarajevskim “Danima”, beogradskim e-novinama i zagrebačkim “Novostima” – a kada me bijesna direktorica “Novog lista”, ustobočivši se na sve četiri noge, u više navrata upozoravala da time kršim potpisani ugovor i radnu disciplinu, svaki put sam je uputio na to da mi dade otkaz, pošto ne kanim pristajati na varijantu da bilo koji poslodavac kupuje moju šutnju. I gospodinu Ježiću uputio sam jedno zgodno pisamce u tome smislu, pa ću ga – odluči li nastaviti ovu poučnu prepisku – rado publicirati.
Mojoj nezahvalnosti nije bilo kraja. Čitav sam slučaj – ne vodeći računa o njegovoj prihodovnoj strani – tada učinio javnim, obznanio sam sve njegove važne detalje, smatrajući ga paradigmatskim za stanje u hrvatskome novinarstvu: do karikature ogoljenim primjerom “nezavisnoga medija” gdje vlasnik nastupa kao produžena ruka vlasti, ukazuje se kao klasičan politički cenzor i manipulant, računajući na neupitnu poslušnost onih koje, dakako, “plaća”. Zbog nekih razloga, gospodin Ježić i odgovorne njuške iz njegova administrativnog legla nisu se odvažili da mi daju otkaz. Cijela je stvar, u skladu sa svojim sadržajem, imala primjereno ljigavi epilog: nakon što je politički nalogodavac gospodina Ježića, gospodin Sanader, gazdin gazda, prošloga ljeta neslavno abdicirao, ja sam iz vrha ugledne riječke novinske kuće dobio poruku da napokon počnem pisati, jer više ne postoje prepreke koje bi ometale takvu rizičnu djelatnost, ali sam tu ponudu s indignacijom odbio i otišao.
U takvu vrstu biznismena, elem, spada gospodin Ježić. Investira na bazi milodara, a zauzvrat očekuje tek mrvu “ljudskosti”, izraženu u vidu klanjanja kod podređenih i nemoralnih usluga kod pripadnika vladajuće oligarhije. Demokrat i filantrop u polju krupnog kapitala. Tajkun koji vreba unosna politička ulaganja. Poslujem, dakle potkupljujem!
Hoće li pokušati kupiti “Novosti”?
Operacija s predsjedničkim kandidatom Ivom Josipovićem, osim što je donijela spektakularni prizor političkog kameleonstva, mirisala je na dvostruki utržak. S jedne strane, donirajući SDP-ova izbornog takmaca sa 200.000 kuna, gospodin Ježić je dao značajan doprinos Sanaderovu pokušaju podrivanja HDZ-a, pa je taj iznos vrjedniji u svjetlu činjenice da ga nije isporučio Andriji Hebrangu. S druge pak strane, tipujući na izglednoga pobjednika, tajkun je dobrotvornim angažmanom osigurao sutrašnje političko zaleđe, tim potrebnije ako Sanaderov udar omane. Ne bih se čudio da je u izbornoj noći migoljio među okupljenim statistima u Novinarskom domu, s čašom šampanjca u ruci i nadom da će se što hitnije prikrpati sretnom dobitniku vlasti kao mahovina uz stablo. Indiferentnima ostaje krhka nada da će predsjedničku zakletvu položiti okorjeli nezahvalnik.
Neobično je što se gospodin Ježić u svom reagiranju ne osvrće na onaj dio moga članka gdje sam ukazao na njegovu izravnu koruptivnu vezu s bivšim premijerom, nego me tek objeđuje da sam od njega primao pare, veće nego Ivo Josipović: naš je poduzetnik, da ponovimo gradivo, i kupio “Novi list” s obavezom da ga vremenom privede interesima vladajuće politike, a zauzvrat je Vlada trebala donijeti odluku da se terminal za ukapljeni plin gradi baš na njegovim terenima kod Omišlja na otoku Krku, čime će vrijednost toga zemljišta biti ustostručena. Pa je Sanader tu odluku i donio, na zatvorenoj sjednici Vlade, dan nakon što je obznanio vlastitu abdikaciju!
Na blogu Domagoja Margetića mogu se pročitati mnogo uzbudljiviji podaci – da je kupovina dionica “Diokija”, druge firme gospodina Ježića, preko koje je uplaćena potpora novoizabranom predsjedniku države, najuže povezana s “aferom Hypo banka”, da je u tom poslu posredovao nekadašnji ministar Miomir Žužul, i to kao izaslanik Ive Sanadera, da je po postignutom dogovoru HDZ-u uplaćena provizija od milijun eura… Istinabog, pitanje je koliko se Margetiću može vjerovati – je li gospodin Ježić za proviziju dao baš milijunčić, nešto manje ili nešto više – s tim podacima valja baratati uz dužnu nonšalanciju, baš kao što vlasnik “Novog lista” umnožava iznos moje godišnje plaće.
Ne bi li bilo slatko da on sam razjasni te nepoznanice u svome sljedećem reagiranju? Ili je vjerojatnije da će to učiniti netko umjesto njega, pa će i moja ništavnost dobiti zasluženu porciju medijske pažnje nakon što prominentni komentatori i novinski istraživači budu pušteni s lanca? Ili će se gospodin Ježić držati oprobane taktike, zagrabiti u džep i pokušati kupiti “Novosti”?
Lokalni medijski mogul u principu bi radije skrbio nad nezavisnim novinarstvom. On je za skrupulozan pristup, za to da njegove novine decentno prate njegove političke mijene i kalkulacije. Nepristrano, suho, profesionalno. Saslušati obje strane. Voditi računa o potrebama maloga čovjeka. Kloniti se ideoloških isključivosti. Zagovarati ljudska prava i demokratske slobode. Pružiti ruku drugima i drugačijima. Poštovati autorsku slobodu i integritet. Inzistirati na nepotkupljivosti i borbi protiv korupcije. To naročito. Ima nečeg silno egzotičnog kad protiv korupcije pišu novine čiji je vlasnik prvoborac korupcijskoga sustava.
On je, kao što sam ističe, uposlenim novinarima donator, a ne poslodavac, pa oni imaju biti zahvalni što ih – zbog svoje dobrote, a ne njihova rada (ili u mom slučaju nerada) – svakoga mjeseca opskrbljuje novcem i brižno tefteri koliko je kome dosad dao. Ponašati se, dakle, “moralno”, “pošteno” i “ljudski”. Uzvratiti ljubavlju. Držati jezik za zubima. Donator ne podnosi seratore.
Treći čovjek
Gospodin Ježić je, ukratko, primjerak iz reda štetočina. Jedan od agilnijih članova skupine koja udarnički radi na devastaciji hrvatskoga novinarstva. Tu se utvrđuju kriteriji novih podobnosti, dnevna produkcija upreže se u službu viših interesa, u blagotvornu mješavinu ekonomske i političke moći, sponzorira se i uskraćuje, potkupljuje se i odstranjuje, uspostavlja se opća medijska ravnoteža, maršira se prema sigurnoj budućnosti, stabilnosti koju će angažirani žurnalizam već znati predstaviti najboljom za svih, nakon što eutanaziramo preostale uljeze, sve će leći na svoje mjesto, profit će bez ometanja biti oplođivan uz pomoć politike, a politika uz pomoć profita.
U osvit prvih demokratskih izbora gospodin Ježić šetao je u društvu prijatelja preko riječkoga korza, pa su obojica odlučili da se iz istih stopa odu učlaniti u HNS. Tada je iz suprotnoga smjera naišao treći poznanik, a kada je saznao što ova dvojica namjeravaju, oštro ih je prekorio: “Jeste li vi ludi? HDZ sigurno dobiva!” I tako su se sva trojica iz istih stopa otišli učlaniti u HDZ.
Bio bih pomislio da se radi o izmišljotini s prenaglašenom porukom, o tipičnome zlobnom traču kakvi uobičajeno prate bogate i moćne, o jeftinom klišeju s kojim se želi istaknuti nezdrava ambicija, kreativni manjak uvjerenja, kalkulantstvo, pohlepa i spremnost da se čovjek upusti u politiku kako bi se od nje okoristio – da mi tu priču nije ispovjedio gospodin Ježić osobno.
Ostaje enigma tko je treći čovjek. Tko je taj koji je naišao riječkim korzom i kazao da Josipović sigurno dobiva?