Ljudi za sve bandiere

Milan Bandić za dva je mjeseca prešao put za koji je Benitu Mussoliniju trebalo dvadeset godina: čovjek “dijamantne volje” za samo nekoliko mjeseci od metropolitanske socijalističke vedete postao je jedina uzdanica dezorijentirane nacionalne desnice. Pametan kakvim ga je bog dao, gradonačelnik je u pretrčavanju shvatio svu bijedu hrvatske partitokracije.

“Lišen stranačkih okova”, rekao je na Sljemenu, “slobodan kao feniks, ovim se kandidiram za predsjednika cijele Hrvatske. Želim Hrvatsku uzorati, raditi kao konj za Hrvatsku. To je moj program.” Otprilike kao Mussolini oko 1919. kada je, odbacivši Marxov medaljon koji je kao uvjereni socijalist dva desetljeća nosio na srcu, počeo zagovarati radikalni individualizam Maxa Stirnera. “Ostavite slobodan put za elementarne snage individue jer izvan individue ne postoji druga ljudska realnost. Zbog čega Stirner ne bi ponovno postao aktualan?”, rekao je Duce, misleći, poput Bandića: “Čovjek a ne stranka!”

Vidimo se u čitulji

Bandićeva munjevita transsupstancija razotkrila je strašnu trulež hrvatske političke scene. U prvom redu desnice. Milan Bandić kao desna ikona? Ako može on, može i Titov papagaj Koki! Pa u njegovom habitusu nema ništa specifično desničarsko. Još do jučer bio je crven poput “ferrarija”. Bandićev izborni stožer mogao bi – prema kadrovskom sastavu – već sutradan prijeći u kakav centralni komitet neke zamišljene jugokomunističke partije. U njemu je šareno društvo sastavljeno od lumpenproletera, kozmopolita, živopisnih dendija, odreda konjunkturista. Masa je likova koji bi bez problema legli u ambijent srpskog dokumentarnog filma “Vidimo se u čitulji”. To je prava mala armija tipova sette bandiere, tu i tamo i pokoji ljuti desničar u užem smislu riječi. Poneki kvalitetan Hrvat, tuđmanist, ali oni ne daju temeljnu boju toj škvadri.

Bandić obilazi crkve, istina, ali samo po sebi to nipošto nije dovoljno za desnu atribuciju. I Tito je sa sobom imao imao dva, ne baš beznačajna, popa, Rittiga i Zečevića. Geografsko podrijetlo? Ono ništa ne znači. Tko god je u minulih dvadeset godina čuo Milana Bandića u bilo kakvom izljevu nacionalizma, šovinizma ili čega sličnog, neka to odmah kaže ili zauvijek šuti. Jer on tako nije govorio. Uhljebljuje desničare? To je istina, ali još na lokalnim izborima Bandić je i pripadnicima srpske manjine slao pismo u kojemu ih je podsjećao na zasluge kojima ih je zadužio u Zagrebu. On ne daje samo onima koji ne pitaju.  

Milan Bandić, to je studij općenarodne obrane i društvene samozaštite – prometni fakultet komunizma, koji su završavali onodobni rojsovi i ćukovi, tetrijebi i šljuke. Nadalje, to je široka gama klijenata u punom krugu političke (dez)orijentacije, ali je Milan Bandić, u smislu neke političke ideje i sadržaja, najobičnija – truba! A te se trube, nakon neslavnog dezertiranja prve violine, kako vidimo, zdušno prihvatila naša “desnica” – vidjevši u njemu nadu u spas.

U potrazi za poštenom desnicom

Milan Bandić nema pojma što se događa u Kopenhagenu i uvjeren je da se američka državna tajnica zove Condoleezza Rice. On, dakle, uopće ne čita novine – barem ne napreduje dalje od sportskih, unutarnjih i gradskih stranica. Živeći život kao cjelodnevni egzercir, taj zacijelo nikada nije ispunio nijednu križaljku ili sudoku. I tako neupućen Bandić je njihova intelektualna perjanica – takva da su mu spin doktori šutnju preporučili kao put spasa! Možda baš zato jer, kao s Milanovićem nekad, na praznu tablu svatko može upisati ono značenje koje poželi.

Hrvatska desnica očito je kadrovski devastirana. To je tragično za ovu zemlju. Desni centar – kojemu Hrvatska, čini se nakon svakih izbora, većinski inklinira – mnogim je zemljama u Evropi nakon Drugoga svjetskoga rata podario važne i dugoročno spasonosne reforme, konsolidirao nacionalističke naboje, omogućio privredni procvat. Konrad Adenauer i Robert Schumann stvorili su Evropsku uniju, a bili su predstavnici desnog centra. Margaret Thatcher, De Gaulle, Konstantin Karamanlis, Helmut Kohl, Vaclav Havel – ti su ljudi omogućili svojim nacijama izgradnju liberalnog sustava koji još uvijek iz desne perspektive ne znači “izdaju” nacionalnih vrijednosti. Gdje su naši adenaueri?

Nakon Drugoga svjetskoga rata intelektualna desnica u Hrvatskoj je zatrta. Crkva u ilegali, javna scena uglavnom u okvirima Partije ili Socijalističkog saveza, građanske liberalne opcije, naročito one s nacionalnim predznakom, u offsideu – sve je to dovelo do stanja u kojemu je, nakon 1990., sva naša desna inteligencija skoro nužno primitivna. Ona je ognjištarska, krezuba – mada s oštrim očnjacima – nepismena, polupismena ili u najboljem slučaju tričetvrtpismena, a što je najgore, potkupljiva i korumpirana do bola. Sanader, njena perjanica  koju je s poštovanjem dočekao veći dio nacije, pobjegao je kao zadnja hulja, ostavivši teže nasljeđe korupcije od Tuđmanova režima, što se činilo skoro nemogućim. Jedan je glasoviti novinar “Poleta”, kasnije “Globusa” i “Nacionala” – danas u emigraciji – negdje oko 1993. s dosta očaja procijedio: “Nadao sam se da će nacionalisti biti jedna vrsta desnog Stipe Šuvara – plemeniti asketi, koji žive samo za ideju, ali nacionalnu ideju, za hrvatstvo. Nažalost, nisu bili…” Naprotiv, ovdašnji je “domoljubni” i “nacionalni” pokret bio i ostao tako korumpiran da su čak i “ekstremni” emigranti poput Borisa Marune, po povratku u zemlju, pisali pjesme “Ivica Račan je imao pravo” i prilazili Partiji, koja im se iz emigracije činila nepatvoreno zlotvorskom… Oni nisu imali – i očito neće ubrzo ni dobiti – poštenu i inteligentnu desnu stranku.

Parazitsko dvostranačje

Jakša Kušan, Drago Pilsel, Tihomil Rađa – svi su oni brzo uočili da je staljinističko, desnije, Špiljakovo krilo hrvatske komunističke partije masovno transferirano u HDZ, izvorište neusporedivih zala koja do danas nisu prestala trovati hrvatsku političku scenu. Danas se čini da nije manje zlo ni to što je SDP 1990. preživio razdoblje promjena. Ta je stranka izvela “transformaciju”, ali su njena materijalna baza i njen ljudski sastav osigurali desnici trajnu ofenzivu zbog njihovih “veza” s komunizmom. Žalibože to što je više komunista u HDZ-u, žalibože što je SDP danas stranka mladih, ona se na svakim izborima prepoznaje kao crvena, komunistička i time dovodi do barem dvije katastrofalno loše posljedice. S jedne strane, trajno osigurava mobilizaciju desnice u borbi protiv sablasti komunizma (koje očito ne postoje, a najmanje u SDP-u), dok s druge strane onemogućuje formiranje bilo kakve istinski lijeve stranke koja bi štitila radno ovisno stanovništvo. To što su Jugoslavija i pripadajući Savez komunista bili liberalniji od staljinističkih pandana vratilo nam se kao bumerang! Da se SDP ne prepoznaje kao nasljednik Saveza komunista, u Hrvatskoj ne bi bio moguć ni trajni građanski rat, koji se neprestano vodi između dvaju izbornih ciklusa, a najizrazitije u vrijeme izbora. Od opstanka SDP-a nismo imali nikakve koristi kao društvo, ali smo bogami baštinili grdnu štetu – u ovoj se zemlji cementiralo jezivo parazitsko dvostranačje, koje bi je moglo pokopati. Hrvatska nema građane, nema političke skupine, nego dva navijačka plemena koja s vremena na vrijeme privuku ponekog neodlučnog iz centra, pa se stvara iluzija političke dinamike. Prema analizi Nenada Zakošeka, samo su Hrvatska i Crna Gora zacementirale takvo stanje. Sve su druge tranzicijske države porodile nove, vitalne i fleksibilne stranke; samo smo mi zarobljenici ustaša i partizana koji nas, baš kao u Kovačević-Kusturičinu “Undergroundu”, drže u podrumu, u ropstvu, ne želeći nam otkriti da je rat gotov. Jer bi inače nestao temelj njihova gospodstva nad nama.

Vajmarska Hrvatska

Bezizlaznost te situacije zakonomjerno vodi prema Milanu Bandiću. On, dakako, nije Benito Mussolini. No ako izgubi izbore, on će se morati povezati s Kerumom, Bubalom, Primorcem, a to je onda već jedan prilično opasan pokret čija “ideologija” – oko koje opasno titra bauk batinaštva – prijeti ne samo trulom dvostranačkom sustavu u zemlji (koji bi bilo korisno temeljito redefinirati, najbolje tako da dvije vodeće stranke oslabe jer su dokazale da sve potencijale koriste uglavnom za malverzacije), nego i krhkom građanskom poretku kao takvom. Iza tog pokreta stoji krupni kapital. Hobotnica. I Bandića i Keruma podržava kartel moćnih oligarha, izraslih na humusu korupcije. Neće se oni dati tek tako. Riječ je o predatorskim carstvima. Snažna stranka lumpenproletarijata, iza koje stoji tajna ali velika moć, u zemlji zaduženoj 40 milijardi eura – ne zvoni li zvono na uzbunu? Ne vodi li nas osovina Bandić-Kerum-Todorić-Kutle-Sanader u predvorje vajmarske Hrvatske?

“Dolje s državom u svim njenim vidovima i otjelotvorenjima. S državom od jučer, danas, sutra. S građanskom državom i sa socijalističkom. Nama, na smrt osuđenim pristalicama individualizma, preostaje samo današnji mrak i sumorna sutrašnjica, samo apsurdna, ali ipak utješna religija anarhije”, rekao je Mussolini već spomenute 1919. godine. Nije li to sjajan opis države kojom bi vladao suveren Bandić?

Ako tu sudbinu i izbjegnemo, bit će to samo zato jer smo maloljetni pa će nam tako često proklinjani tutori iz Europe zabraniti da do kraja razvijemo sve svoje talente, a oni su, zna se, takvi da nam uz njih nikakvi neprijatelji i nisu potrebni.