Nećemo u NATO, moj bato

Grupa od 200 javnih ličnosti Srbije otvorila je neočekivanim proglasom novu političku temu. Traže raspisivanje referenduma o pristupanju Srbije NATO-paktu. To ne bi bilo za prigovor kad bi Srbija bila zemlja koja se nalazi pred prijemom u NATO, da je pozvana u članstvo ili da aktuelna vlast vodi kampanju oko članstva.

Srbija čak ima rezoluciju donesenu u parlamentu prije dvije godine kojom definiše vojnu neutralnost, a u nedavno usvojenim strategijama bezbjednosti i odbrane nigdje se ne pominje NATO. Kad se uzmu u obzir pomenute činjenice, potpisnici proglasa mogli su tražiti i referendum o mogućnosti da Srbija gradi tramvaj kojim bi eventualno njeni građani u dalekoj budućnosti mogli ići na Mjesec.

No, nije u tome jadac, što bi se reklo u lokalnom žargonu. Potpisnici proglasa nisu nikako neupućeni ljudi, upravo suprotno. Nisu oni ni neracionalni, pogotovo kad gledaju svoj grupni ili pak lični interes. U grupi od tih 200 potpisnika nalaze se brojni akademici SANU-a, ima vladika SPC-a, političara, profesora univerziteta, književnika, penzionisanih generala, filmskih umjetnika, novinara. Dobrica Ćosić, mitopolit Amfilohije, Matija Bećković, Mihailo Marković, Vasilije Krestić, Momo Kapor, Emir Kusturica, Brana Crnčević i Milorad Vučelić samo su neka od imena potpisnika proglasa. Među njima je i bivši premijer Vojislav Koštunica, a proglas je intoniran tako da sadržajem i jezikom podsjeća na vrijeme njegovog mandata ili, preciznije, na čuveni miting za “Spas Kosova”, kad su gorjele ambasade stranih država u Beogradu.

Srbija je istok zapadu i zapad istoku?

“Mi dole potpisani zahtevamo blagovremeno raspisivanje referenduma kako građani Srbije ovo pitanje ne bi ostavili bez verodostojnog odgovora i tako nepozvanima i neovlašćenima omogućili da na njega odgovore po svojoj volji umesto građana Srbije. Rečju da je ‘Srbija istok zapadu i zapad istoku’ određen je i njen put i njen identitet i njen položaj među narodima. Srbija nikad nije bila član ni jednog, bilo istočnog bilo zapadnog vojnog saveza. A kad nije do sad, bilo bi nerazumno i pogubno da to učini baš sad ulaskom u jedini još preostali vojni savez”, kaže se u uvodu proglasa.

U ove četiri navedene rečenice je toliko netačnosti da to sebi nikako ne bi smjela dozvoliti navodna elita od 200 uglednika. Najprije, govori se o mogućnosti da Srbiju u NATO uvede neko “nepozvan i neovlašćen”, a misli se da je taj neko Vlada Srbije. Prema Ustavu Srbije, Vlada utvrđuje i vodi politiku, a prema Zakonu o spoljnim poslovima Vlada utvrđuje spoljnu politiku koju sprovodi ministarstvo kao i drugi organi državne uprave u skladu sa svojim ovlastima. Dakle, ne može biti riječi o tome da bi to mogao činiti neko “nepozvan i neovlašćen”, pa taman ne pitao potpisnike proglasa šta o svemu misle. Druga je stvar što bi možda referendum bio prikladniji način za donošenje ovako krupne državne odluke, ali odluke Vlade o tom pitanju su potpuno legitimne i u skladu sa pravnim sistemom Republike Srbije.

Proglas se poziva na rečenicu koja se pripisuje Svetom Savi da je “Srbija istok zapadu i zapad istoku”, čime je “određen njen put i njen identitet i njen položaj među narodima”. Možda je Sveti Sava i izgovorio ovu rečenicu, ali zamislite elitu koja bi danas, 800 godina kasnije, spoljnu politiku Srbije zasnivala na toj rečenici kao nepromjenjivom kanonu! Kao da se u svijetu ništa nije promijenilo kroz tolika stoljeća, kao da se Srbija nalazi usred srednjovjekovnoga poretka. Samo što potpisnici proglasa ipak ne jašu na magarcu nego voze “mercedese”, lete avionom, a neki od njih ljetuju u dijelovima svijeta nepoznatim Svetom Savi i njegovom vremenu. Na Karibima, na primjer.

Pogotovo je zapanjujuća netačnost koja se tako velikim poznavaocima srpske istorije, kakvi su potpisnici proglasa, nikako ne bi smjela potkrasti, a koja glasi “Srbija nije nikada bila član ni jednog, bilo istočnog bilo zapadnog vojnog saveza”. Kraljevina Srbija stupila je 1912. u Balkanski savez sa Bugarskom, Grčkom i Crnom Gorom. Ili se to ne računa? Isto tako, Kraljevina Jugoslavija imala je između 1920. i 1938. godine vojni savez sa Čehoslovačkom i Rumunijom poznat pod imenom Mala antanta. Nećemo s podacima o srednjovjekovnim savezima sa raznim partnerima protiv Vizantije, među kojima je bio i savez sa Svetim Rimskim Carstvom. Nećemo pominjati ni Titove saveze, jer veći dio potpisnika proglasa sada drži da to sa Srbijom veze nema, iako je najznačajniji od njih, Dobrica Ćosić, plovio Titovim “Galebom” i bio istaknuti državni funkcioner baš u vrijeme sklapanja tih saveza.

Motivi za borbu protiv NATO-a

Dolazimo do nečeg čega će se potpisnici u sljedećoj godini držati kao pijan plota, a što sadrži sam kraj proglasa. To je teza o “Kosovu, lažnoj NATO državi”, iskovana ranije u Koštuničinom kabinetu, a koja ih nagoni da se u samo četiri rečenice izblamiraju.

“Uz to, sa najvažnijih govornica sveta, Srbija je više puta objavila da nikada neće priznati nezavisnu državu Kosovo. A to znači i da nikada neće ući u NATO. ‘Nezavisno Kosovo’ je delo NATO alijanse koja je tu lažnu državu stvorila i u njoj sebi dodelila vrhovnu i neprikosnovenu vlast. Ulaskom u NATO Srbija bi zato jednovremeno priznala nezavisnost Kosova…”

Ovaj pasus bi se mogao naširoko analizirati, ali je za njegovu klimavost dovoljno pogledati zadnju rečenicu. U njoj se tvrdi da bi ulaskom u NATO Srbija jednovremeno priznala nezavisnost Kosova. Zanimljivo bi bilo pitati autore proglasa da objasne kako je onda moguće da su u NATO savezu Španija, Rumunija, Grčka i Slovačka, a da nisu još priznale Kosovo, kamoli “jednovremeno”? Neke od tih zemalja tvrde da neće nikada priznati Kosovo i ne vidimo da zbog toga u NATO-u imaju problema.

Daleko od toga da nije legitimno biti protiv članstva u NATO savezu. Mnogi misleći ljudi širom svijeta, pa i u Srbiji, to jesu i za to imaju razložnu argumentaciju. Pacifisti, antiglobalisti, anarhosindikalisti, ekolozi, mnogo je grupacija koje su protivnici i ne libe se o tome javno govoriti. Potpisnici ovoga proglasa su nešto drugo. Oni to rade najvećim dijelom iz politikantskih razloga i odbrane lošeg i naopakog u svome javnom djelovanju u proteklim sivim decenijama. Zato je i njihova argumentacija krajnje neuvjerljiva, a u nekim dijelovima i komična. No, ne treba sumnjati da će srpskim javnim mnijenjem vladati zaglušujuća buka od njihovih povika.

Ali ima nešto što im nikako ne ide u prilog. Prije svega, činjenica da ništa od onoga što su politički branili nisu odbranili.