Odmetnute marionete

Krv je navalila u glavu Ivi Sanaderu kada je ustanovio da se na zakazanoj konferenciji za štampu nije pojavio nitko od saborskih zastupnika HDZ-a, premda im je – što pismenim, što telefonskim putem – naložio da neizostavno dođu. “Što se to ovdje događa?!” grozničavo je razmišljao, šarajući pogledom od jednoga do drugog ugla dvorane, kao da prati teniski meč. Novi šok uslijedio je nakon uvida da se na konferenciji za štampu nisu pojavili ni novinari, iako su uredno obaviješteni o terminu i važnosti njegova obraćanja javnosti. Pa to je nečuveno! Konferencija za novinare bez novinara, to je nešto sasvim nepodnošljivo, to je kao more bez ribe, odnosno riba bez vode, odnosno, što li je već, partija bez neprikosnovenoga vođe.

Crven u licu, sluteći zavjeru, Ivo Sanader panično je pogledavao prema dvojici čuvara koji su ukočeno stajali kraj ulaza u salu. “Što se to ovdje događa?!” oštro je upitao, a kada su i jedan i drugi indiferentno slegnuli ramenima, odlučio je taktički urliknuti: “Novinari?! Gdje su novinari?!” Nimalo uznemiren, čuvar s lijeve strane vrata uzvratio je pospanim glasom: “Žao mi je, gospodine, novinarima nije dopušten ulazak u Remetinec!” Njegov kolega se nadovezao: “Sačekajte vrijeme posjeta, gospodine, a i tada možete računati samo na užu rodbinu.”

Puč u povratku

Gornji prizori bili bi jedini respekta vrijedan ishod Sanaderova takozvanog puča u HDZ-u i njegova pokušaja rušenja takozvane Vlade, a kako ništa slično nije izgledno, nema tog poteza takozvane premijerke Jadranke Kosor i njezina dojučerašnjeg dresera koji bi mogao izazvati ushit ili poštovanje. Umjesto u Remetinec, histerijom načeti vođa bit će sklonjen na udobnije mjesto, a zatim povremeno glancan i izlagan na sajmovima rabljenih mesija, zajedno s Ivićem Pašalićem i požutjelim fotografijama Gojka Šuška. Ponajprije zato što bi – u “remetinečkom” scenariju – zatvorsku ćeliju morao dijeliti s onima koji su ga, u činu nužne samoobrane, izbrisali iz partije, uključujući i kočopernu šeficu parade.

Ovaj potpisnik, kao što ste mogli zapaziti, nije spreman pridružiti se sveopćim laudama “odlučnome” i “državničkom” ponašanju premijerke Jadranke Kosor, niti pridonijeti munjevitoj promociji dotične gospođe u nacionalnu heroinu samo zbog toga što je okačila novi broš u obliku mrtvačke glave. S jedne strane zato jer je njezin potez bio iznuđen, pa dakle i jedini moguć, a s druge – važnije – zbog iznova uspjele podvale da se spašavanje HDZ-a proglasi spasom za Hrvatsku.

Usudio bih se primijetiti da stvari stoje obratno: pad vlade Jadranke Kosor najbolje je što se ovoj zemlji početkom januara moglo dogoditi, a nije. “Sačuvana stabilnost države” samo je ljepši i mobilizirajući naziv za nastavak vladavine iste kriminalne strukture. “Sačuvana stabilnost države” tek je kodna parola za propuštenu priliku da se HDZ raskošno rasturi na proste faktore, isključivo vlastitim naporima, i tom implozijom dade prvi uistinu vrijedan doprinos boljitku voljene domovine.

Osveta drvenog lutka

Povijest se, međutim, ponavlja, pa umjesto realne društvene emancipacije dobivamo sapunicu sa stalnim “evolucijama” vladajuće desne partije, koje se svode na to da se novo vodstvo simbolički ispiša po grobu svoga prethodnika, a onda nastavlja marširati istim utabanim putem. Činjenica da se nakon cjelodnevnog zasjedanja stranačkoga vrha Jadranka Kosor sastala upravo s državnim odvjetnikom i ministrom policije svjedoči da se tu vodi ozbiljnog računa o kadrovskoj politici, uz pomoć tempiranih ucjena, obustavljenih istraga, storniranih dokaznih materijala i usmrđenih komada prljavoga veša. To je tek pokazatelj da je između politike i bezakonja, što se HDZ-a tiče, izbrisana svaka smislena razlika.

Iz Sanaderove perspektive, Hrvatskom vladaju odmetnute marionete. Precijenivši se, nije predvidio tako discipliniranu pobunu pijuna. Stari je Đepeto zamahnuo sjekirom pun dobrih namjera da raskoli Pinokija, jer mu je ovaj ukrao šou, smanjio profitne dotoke, te čak neoprezno doveo istražitelje pred kućna vrata, ali nestašni se lutak refleksno izmaknuo i hladno je oružje otfikarilo glavu bijesnome stolaru. No to ne znači da je drvena kreatura išta drugo od svoga tvorca.

Preuzevši vlast nakon Franje Tuđmana, Sanader je transformirao HDZ iz zločinačke u kriminalnu organizaciju. Više ne ubijamo Srbe, nikoga ne diskreditiramo po etničkoj osnovi, nego pelješimo sve odreda, s akcentom na većinskim Hrvatima. Hristos se rodi!

Puč u odlasku

Zalog koji ostaje je kardinalna zloupotreba demokratskog legitimiteta, vještina da se demokracija koristi kao formalni okvir unutar kojeg će se organizirano pljačkati društvena imovina, a vladajuća oligarhija neumjereno bogatiti. Sretna je zemlja kojom upravlja demokratski izabrana mafija, samo što nju ne tvori tek Ali Baba Sanader, nego je tu još četrdesetak hajduka i više stotina uspješnih menadžera, pa ima nečeg osobito bizarnog kada se između rashodovanoga čelnika i njegovih dugogodišnjih epigona – poput Jadranke Kosor ili Božidara Kalmete – uspostavlja “politička” distanca.

Nema te afere – od Hypo banke do one Poštanske – u koju nisu do grla umočeni današnji reformatori, oni koji “čuvaju stabilnost države” od dežurnoga zlotvora, a istrage koje se vode na nižim razinama samo su dimne bombe i pragmatični oblici sanacije štete. Kakvog ima smisla vjerovati u to da će kradljivci stati na kraj lopovima? Da će korumpirana bratija obračunati s korupcijom?

Sve drugo je dekor satkan od privatnih strahova, ljigavih karaktera i povrijeđenih taština. Saznanje da su ga napustili dojučerašnji adoranti za Sanadera je bolno poput operacije debeloga crijeva. “Što je ostalo, kirurže?” plačno pita pacijent nakon buđenja iz anestezije i suflira naslov knjige sjećanja nekom polupismenom biografu. A kirurg tugaljivo vrti glavom. Toliko njih se ovome patniku uvlačilo u guzicu da se čini posve neopravdanim ako stradaju samo oni koji su bili zaduženi za bojanje tunela.

Osim toga, kada se s dosta neumjerenosti govori o Sanaderovu “puču”, zaboravlja se na politički legitimitet aktualne vlade i njezine šefice, na robu krajnje sumnjiva porijekla: prije šest mjeseci Jadranka je Kosor praktički oktroirana na funkcije premijerke i predsjednice HDZ-a, nakon što je dotadašnji vođa proveo svojevrsni “puč” u odlasku, pa su se njegovi nalozi bespogovorno proveli, uz izbornu proceduru na saboru stranke koja je sasvim nalikovala onima kakvim se nominiraju centralni komiteti u Kini i Sjevernoj Koreji. Dosta je odurno kada moralnu paniku od “puča” širi tijelo s legitimitetom civilne hunte; zauzimanje strana u tom metežu nije ništa drugo nego izraz potpore neokrznutom sustavu manipulacije.

Marionete vuku konce

Što se ovog potpisnika tiče, bilo bi čak neke kozmičke pravde u tome da je oktroiranu predsjednicu Vlade uspio razvlastiti onaj tko ju je na to mjesto instalirao – zaobilazeći pritom sve demokratske običaje poput označenih nagaznih mina – a pogotovo što bi usput zapečatio i vlastiti sudbinu. Da je svrgnuo Jadranku Kosor, taj bi velikan dvaput pao za domovinu. Ovako, konačni uspjeh jedva da je polovičan.

Opozicija je u Sanaderovoj taštoj mahnitosti iznebuha dobila perfektno savezništvo, i umjesto da podupre tu divnu rušilačku energiju, pa svom snagom zagrize u mogućnost prijevremenih izbora, pridružila se slavljenju “mudrosti” odmetnutih marioneta, ne računajući da su se ove lišile svoga tvorca i mentora zato da bi sačuvale njegovo djelo. Naposljetku, Sanader je u svom “pučističkom” zanosu izrekao ordinarnu istinu: da je HDZ danas stranka koja ne vrijedi pišljiva boba, osposobljena jedino za proizvodnju katastrofa, uz prešućeni detalj da je on tome presudno kumovao. No opet je – više zbog komoditeta nego zbog naivnosti – progutan onaj mamac u vidu znaka jednakosti između partije i države.

Kada se već pojavio kvalitetni luđak s tipično despotskim filmom u glavi – “Poslije mene potop!” – valjalo je taj brodolom HDZ-a pospješiti i popratiti ovacijama, jer bi se – bez obzira na početni motiv – tek tada dogodilo nešto zbilja korisno za “stabilnost države”. Umjesto toga, dobili smo još jedan politički sprovod kao uzaludni nacionalni spektakl, limenu glazbu, masne novinske naslove, partijsko postrojavanje, rabljenoga mesiju i njegovu žalosno abortiranu parolu: Poslije mene – pokop!

Slab utržak, rekao bi jedan marginalni cinik: skromna humka umjesto masovne grobnice.