Paul Stubbs, naučni savjetnik u Ekonomskom institutu u Zagrebu

Prošla godina protekla je u znaku otkrivanje korupcijskih afera u koje su bile uključene velike kompanije i banke iz zemalja Evropske unije. O tome razgovaramo s dr. Paulom Stubbsom, naučnim savjetnikom u Ekonomskom institutu u Zagrebu. Iako osnovni predmet Stubbsovog naučnog zanimanja nije korupcija, njegovo mišljenje je značajno prije svega zbog činjenice da je živio i radio u Velikoj Britaniji i Hrvatskoj, gdje je od 2003. zaposlen na Ekonomskom institutu.

Koliko je korupcija prisutna u Evropskoj uniji?

– To nije jednostavno pitanje jer u značajnoj mjeri ovisi o korištenoj definiciji korupcije. Točno je da prema svim mjerilima korupcije i percepcije korupcije, članice EU-a velikim dijelom zauzimaju vrhove lista nekorumpiranih zemalja. Ali, ako definiramo korupciju kao zloupotrebu javne pozicije za osobnu korist, onda smatram da korupcija u EU-u itekako postoji. Iako korupcija nije toliko endemska i strukturno ugrađena u sustav kao u nekim državama koje su u susjedstvu Unije, ne bi trebalo biti mjesta samouvjerenosti. Ne možemo zaboraviti da je, primjerice, bivši njemački kancelar Gerhard Schröder prihvatio iznimno dobro plaćeno i utjecajno mjesto u “Gazpromu” nedugo nakon što se kao kancelar suglasio s dogovorom s tim poduzećem koji je bio izuzetno povoljan za “Gazprom”. Moja kolegica i prijateljica Janine Wedel u novoj knjizi “Shadow Elite” tvrdi da je to samo jedan primjer novog tipa utjecaja na Zapadu – s mrežama utjecajnih aktera koji djeluju na granici javnog i privatnog. Po mom mišljenju, ona je u pravu kad tvrdi da termin “korupcija” nije u potpunosti prikladan za opisivanje ovih novih oblika moći i utjecaja.

Linije odgovornosti sve se teže prate

U kojoj je mjeri “stara” Evropa, odnosno zemlje koje su osnivale EU i bile primljene u Uniju do 2000. godine manje korumpirane nego one koje su u EU primljene nakon te godine, izuzev Bugarske i Rumunjske?

– Suglasan sam s pretpostavkom da su Bugarska i Rumunjska na neki način drugačije, budući da su uspješno pristupile Uniji usprkos ograničenog ili čak umjetnog napretka protiv sustavne korupcije. Na neki način, nove članice EU-a još su uvijek države u tranziciji gdje su granice između ekonomske i političke moći nejasne. Istodobno držim da su evropski poslovni interesi toliko međusobno isprepleteni da je teško obilježiti te države kao sklone korupciji u usporedbi s, primjerice, državama južne Evrope, Italijom, Španjolskom, Portugalom i Grčkom, gdje su klijentelistički odnosi, prijateljstva, poznanstva i rodbinski odnosi izuzetno važan dio javnog života.

Da li poslovanje banke Hypo Alpe Adria u zemljama zapadnog Balkana pokazuje da se radi o uvozu “evropske korupcije” ili o prilagođavanju poslovanja evropskih banaka i poduzeća u uslovima, recimo to tako, balkanske korupcije?

– To bi mogao biti primjer simultanog djelovanja tih dvaju procesa, naravno. Detalji su još uvijek prilično nejasni, ali je prilično uobičajena praksa političara djelovanje u “proaktivnoj diplomaciji” u ime lokalnih ili nacionalnih poduzeća. U Hrvatskoj, kao i u mnogim tranzicijskim zemljama, bankarski sektor i telekomunikacije bili su segmenti s najvećim ulozima, tako da nije teško pretpostaviti da su povremeno legitimne lobističke aktivnosti ustuknule pred ilegalnim “poticajima”. S druge strane, interesantna je činjenica da postoji vremenski odmak između javnih sumnji i pojedinačnih optužbi usmjerenih protiv nekih političara. Mislim da ne postoji sustav provjera kojim bi se nadzirali poslovi između države i privatnog sektora, a postoji i značajan problem razumijevanja termina “sukob interesa”.

Možemo li u tom smislu očekivati da će velike evropske kompanije i njihovi politički zaštitnici u Evropi poticati korupciju u Hrvatskoj?

– Nisam siguran da postoje dokazi da se nešto slično desilo u, primjerice, Češkoj Republici ili Slovačkoj, tako da ne postoji a priori razlog da će se to desiti ovdje. Dakako, kao što globalizacija podiže uloge, isto čini i europeizacija, stvarajući potrebu za multinacionalnim korporacijama i konzorcijima, složenim partnerstvima itd. Tako da u gotovo svakom velikom investicijskom projektu linije odgovornosti postaju sve teže za praćenje.

Predsjednički kandidati i korupcija

Čemu Hrvatska može zahvaliti što iz predpristupnih fondova EU uzima mnogo manje nego što bi mogla – korupciji, neznanju ili nečem trećem?

– Europska komisija navodi da je zlouporaba u tim fondovima prilično niska, ali da je ključni problem nedostatak kapaciteta administracije i partnerskih organizacija da iskoriste raspoloživa sredstva. Nemojmo zaboraviti da je kontrola tih programa prilično opsežna. Istodobno, velik broj velikih transevropskih projekata ima političku podršku i u njima je sustav kontrole značajno manji. Nije prošlo dugo otkako je Komisija morala istražiti i objaviti svoje korupcijske skandale, poput slučaja Eurostat.

Koliko se uspješno Evropska unija bori protiv korupcije?

– Ne postoji magično rješenje tog problema, i dakako, moramo zapamtiti da je EU složena “životinja”, kao tehnička birokracija (Komisija) i politički klub. Točno je da je politički konsenzus da niti jedna država neće ući u EU prije nego što je navodno spremna. To znači da Komisija traži odlučne poteze protiv korupcije, ne samo akcijske planove na papiru. Ali, kao što je jasno iz nekih postupaka, naglasak je ponekad na dramatičnim akcijama koje vode prema malom broju konkretnih rezultata.

Predsjednička kampanja u Hrvatskoj bila je prilično posvećena temi borbe protiv korupcije. Koliko se u tom smislu izjave kandidata razlikuju od kandidata za funkcije u EU i da li bi neki naši kandidati u Uniji bili ismijani zbog svojih stavova?

– Mislim da je u EU općenito priznato da je korupcija problem s kojim se Hrvatska teško suočava. Istodobno, nisam siguran da su stavovi pojedinih kandidata dovoljno jasni građanima. Vjerojatno postoji sumnja da su oni koji su najglasniji u borbi protiv korupcije bliski kolege s drugima koji su pod sumnjom za korupciju. Vjerujem da je gradonačelnička kandidatura Josipa Kregara protiv Milana Bandića puno razvidniji primjer kandidata koji pokušava napraviti temu od sustavne korupcije. U predsjedničkoj utrci, čini se da su optužbe samo dio općenite personalizacije politike.

S obzirom na vaš dosadašnji život i rad u Hrvatskoj, kakve su za vas kao građanina razlike u poimanju korupcije u Hrvatskoj i Velikoj Britaniji?

– Nisam siguran da mogu ponuditi jednostavan odgovor na to pitanje. Često koristim šalu da je u ovoj zemlji na snazi kombinacija austrijskih zakona i grčke birokracije. Anglosaksonski model društva na mnogo je načina različit od onoga u Hrvatskoj, tako da kad se vratim u Veliku Britaniju primjećujem velik napredak u smislu odgovornosti javnih usluga građanima. Međutim, kao što naglašavaju moji prijatelji, napredak je omogućen povećanim korištenjem tržišnih principa u javnom sektoru. Ponekad je potrebno živjeti u drugoj državi da biste primijetili neke stvari u vašoj domovini koje niste nikada primjećivali. U tom smislu, rekao bih da postoji stvarni problem financijskog sektora u Velikoj Britaniji, slično kao i u SAD-u, gdje nije riječ o korupciji, već o stvarnoj moći bez odgovornosti i mogućnosti zarađivanja značajnih iznosa neovisno o učinku. U Hrvatskoj, osim vidljivo prisutnih novih bogataša koji ipak čine mali dio društva, problem vjerojatno leži u napasti u koju upadaju državni službenici zbog plaća koje nisu dostatne za prikladan život.