Razgovor s režiserom Srđanom Dragojevićem

Sveti Georgije pojavljuje se u tmurnim vremenima, a najčešće ga vide oni kojima su sati odbrojeni. Međutim, ukoliko ovog sveca netko ugleda obasjanog sunčevim zrakom, to znači da će biti spašen. Malo njih je ikada vidjelo ovu sliku, pa tako nisu bili spašeni ni junaci filma “Sveti Georgije ubiva aždahu” srpskog režisera Srđana Dragojevića, koji je prošle godine završio djelo koje se smatra jednim od najvećih srpskih filmskih projekata.

Da nije lako snimiti film o svetom Georgiju zna i sam Dragojević, koji predstavu Dušana Kovačevića pokušava ekranizirati još od 1998. godine. Na kraju, film je snimljen u devedeset dana, a od toga se pedeset puta radilo noću. Sniman je u Srbiji, Bugarskoj i Bosni i Hercegovini, a glavnu žensku ulogu igra hrvatska glumica Nataša Janjić. Film je bio i srpski kandidat za nagradu Oskar. U Zagrebu, u kinu “Evropa”, ovog je tjedna “Sveti Georgije” napokon doživio hrvatsku premijeru.

Kakve reakcije publike očekujete u Hrvatskoj?

– Nikada nisam imao problema s publikom. Probleme sam u karijeri imao s kritikom, ako to uopšte mogu da nazovem problemima. Jedino je moj prvi film “Mi nismo anđeli” dočekan s entuzijazmom. Moji su filmovi takvi kakvi jesu, a naša kritika je takva kakva jeste, tako da sam uvijek spreman na to.

Ima korumpiranih kritičara

Kritika vaš baš nije mazila ni kada je riječ o ovom djelu. Srpski kritičari su rekli da se radi o “nedorečenom, prosječnom i nemuštom filmu”.

– Postoji jedna tužna i obeshrabrujuća činjenica da u određenim srpskim novinama možete kupiti dobru kritiku za nekoliko stotina eura. Nikada im ne bih dao taj novac, jer više volim da ih potrošim na svoju djecu ili u kafani. S nekorumpiranom kritikom stvar je jasna i prema njima imam čak blagonaklon stav. Sadašnja mlađa kritika je takva da podržava svoje “klasiće” ili ljude koji pripadaju toj generaciji. Na moju žalost ili sreću, pripadam srednjoj generaciji i odmah sam netko tko je oponent “novom srpskom filmu”. Ja bih volio da taj film postoji, ali ne postoji, i to je mnogo veći problem nego da li će me neki mladi kritičar oplesti preko novina koje nitko ne čita. Kritike kod nas u principu nisu relevantne. Imam gledalaca koliko i svi srpski filmovi zajedno prošle godine, a to je činjenica koja je relevantna i koja govori o mojoj poetici, koja je spoj populizma i elitizma. Pokušavam da ispričam što bolje jednu priču koja će da zadovolji normalnog i nepretencioznog gledaoca, a metafore i značenja su skriveni ispod priče. Upravo zbog toga nemam spektakularan uspjeh na stranim festivalima.

Očekujete li da će “Sveti Georgije” biti distribuiran na teritoriji bivše Jugoslavije, s obzirom na to da su “Lepa sela” bila žestoko kritizirana, recimo u Bosni i Hercegovini, a i ovaj se film bavi srpskim ratovima?

– “Lepa sela lepo gore” proizvode kod gledalaca grešku u čitanju koja mi je sasvim jasna. Filmski stvaraoci u Bosni i Hercegovini prave filmove koji su jednostavni i direktni, pa metaforu srpskog voda u tunelu doživljavaju kao globalnu metaforu rata u Bosni. Potpuno je teško nekome tamo objasniti da je film nastao prema istinitom događaju i da me je to privuklo. I jedan i drugi narod su u tunelu. Gledajući s pozicije globalne metafore, naravno da je bošnjački narod onaj koji je trpio tri godine opsadu Sarajeva i da je zapravo on u tunelu. Ipak, ohrabruje me da me ljudi u Sarajevu hvale. Neki su mi kritičari čak zamjerali da je taj film glorifikacija rata. Ni protiv takvog čitanja filma nemam ništa, jer poslije 14 godina mnogi od ljudi koji su bili u tom ratu, na bilo kojoj strani, više žele da ponovno uzmu puške nego da plaćaju kredite za stanove, automobile i namještaj.

Distribuciju smo imali u Republici Srpskoj, koja je bila koproducent filma. To je bio prvi film iz ovog entiteta koji je dobio novac od Euroimagesa, jer i sami znate da sav novac ide u Sarajevo. Ljudi iz Sarajeva nisu bili sretni zbog toga, ali u tome i jeste kvaka 22 – ukoliko želite jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, morate da pomažete i filmove iz drugog entiteta. Mislim da na kraju s filmom nisu sasvim bili sretni ni ljudi iz Republike Srpske, jer su vjerojatno očekivali srpski herojski film. To je još jedan aspekt nerazumijevanja, jer nikada nisam tvrdio da ću takav film režirati. Mislim da nakon devedesetih nitko nema pravo da napravi herojski film, bilo hrvatski, bošnjački ili srpski. Od toga su ruke digli i Hrvati i Srbi. Takav koncept postoji u bosanskoj kinematografiji, ali mislim da neće još dugo.

Od heroja do manijaka

 U financijsko-produkcijskom smislu “Sveti Georgije” je drugi po veličini srpski film. U njegovu proizvodnju uloženo je 4,5 milijuna eura. Što je bio razlog da se tek sada takav projekt prepozna kao film od nacionalne važnosti i financira, za produkcije u našoj regiji, veoma velikim iznosom?

– Država Srbija je uložila jedan milion eura, dok su tri miliona došla iz Euroimagesa, što je najveći iznos koji je ikada dobio jedan film s prostora bivše Jugoslavije. Jako puno novca ušlo je u Srbiju. Što se mog redateljskog posla tiče, meni je sasvim svejedno da li je to film od pet miliona ili pet stotina hiljada eura. Uvijek postoje kamera i glumci. Praviti film gdje imate pirotehniku, specijalne efekte i kaskadere, dovodi vas do toga da ma koliko god para imali, to opet nije dovoljno da napravite nešto na svjetskom nivou. Te profesije su kod nas izumrle, pa to možete da napravite uz pomoć štapa i kanapa ili možete da zovete ljude iz zapadne Evrope i Amerike za koje opet nemate dovoljno novca. Na snimanju u Bosni imali smo tri kaskadera, od koji se jedan povrijedio pri prvom padu. Onda smo ja i moj asistent režije morali na ličnom primjeru da pokažemo statistima kako da padaju po blatu.

Scenarij je napisao Dušan Kovačević, a istoimena pozorišna predstava igra još od 1986. godine i mnogo je puta proglašavana nacionalističkom. Kako je bilo s njim surađivati?

– Bio je relativno tolerantan prema promjenama koje sam radio i nije se previše miješao. Imao je određene zahtjeve i ograde, ali meni je bilo zanimljivo da uradim djelomičnu dekonstrukciju njegovog djela, koje se smatralo dijelom buđenja srpskog nacionalizma. Ako se posmatra u kontekstu ondašnjeg vremena, to je možda i tačno, mada time nemam namjeru da smanjim njegovu kvalitetu. Bio sam duboko uvjeren da je neka dekonstrukcija mitova bila neminovna. Kapetan Tasić u filmu ili poručnik Tasić u drami dva su oprečna lika. U drami je srpski heroj koji svojim govorom vodi u slavnu pogibiju, dok u filmu može da bude samo manijak koji ljude vodi u bezrazložnu smrt. Mnoge stvari doživjele su tu vrstu transformacije.

Film se bavi jednim dijelom srpske historije koji do sada nije bio često ekraniziran. Iako ste odaslali i neke antiratne poruke, na kraju junaci umjesto života biraju smrt. Je li to film o ljubavnom trokutu ili povijesni spektakl ili i jedno i drugo?

– Pokušavam da u srpskim medijima ispravim predrasudu koju su stvorili hrvatski mediji govoreći kako to nije film o srpskom junaštvu. S druge strane, bili smo suočeni s ozbiljnim kritikama srpske desnice, nakon čega su uslijedile negativne kritike i gnjevni komentari. Imao sam određenu privilegiju da pravim film kakav želim da pravim. Ne zanima me kostimirani film ni selo, tako da je moja ideja bila da pravim film koji se događa 1914. godine i priča priču o današnjem vremenu i Srbiji. Mislim da su gledaoci to osjetili i da ih to nervira. Sva ta doušnička pisma koja pišu invalidi žandaru nalik su na Srbiju danas. Isti su to invalidi koji su danas u Hrvatskoj i u Republici Srpskoj ostavljeni bez ruku, nogu i bez egzistencije. Naši ljudi su očekivali film koji glorifikuje Prvi svjetski rat. Mislim da taj rat zaslužuje da bude tretiran s mnogo više uvažavanja i kao odbrambeni rat, ali nisam pravio film o tome. Imao sam istu situaciju kada sam u Čikagu prikazao “Rane” i kada je jedna žena, pripadnica srpske dijaspore, ustala i pitala me koliko sam novca dobio od CIA-e da napravim film koji nije njena Srbija. Isto to sam doživio i u Beču prošle godine.

Večeras ste se u Zagrebu pozdravili s Lordanom Zafranovićem koji radi na filmu o Titu. Možda i vi spremate neki sličan veliki projekt?

– Imam suprotan pristup. Nakon ovoga radim jedan mali film kojem se veoma radujem. Zove se “Parada” i bavi se ljudskim pravima homoseksualne populacije u Srbiji. Ukratko, radi se o tome da organizatori Gej prajda moraju da se obrate jednom kriminalcu, koji se za pomoć mora obratiti svojim bivšim protivnicima, jednom Albancu i Hrvatu, ali i Bošnjaku i Makedoncu. Nakon svih ovih filmova mene zanima rad za ljude, jer vjerujem da lijepa umjetnost može da mijenja stvarnost.