Remetinec, domovine sin

Hrvatski političari dosad su iz zatvora odlazili na najviše državne funkcije. Smjer se bogami dramatično promijenio! Remetinec je, kažu novinari koji su ga obišli za vrijeme božićnih blagdana, bio prepun otmjenijeg svijeta. Od adventa naovamo tamo su sve neki ljudi s kravatama, fini, školovani, pristojni, nježnih rukica koje nikada nisu držale ništa teže od virmana i mjenice. Nedostaju im laptopi i gadgeti, cvile jer “sviraju klavir” umjesto da sviraju klavir – hm, znate na što mislimo? – sve neka vrlo štovana gospoda, birano društvo, predsjednici uprava i nadzornih odbora, tek tu i tamo pokoji napirlitani paun poput onoga smiješnog, nauljenog Protege koji je, govoreći o Hrvatskoj poštanskoj banci, navodno rekao: “Da je to nešto valjalo, ne bi meni dali…”

Eto, s njim je i zanosna ideja o banci na čijem je krovu visoko nazubljena nacionalna baklja doživjela groteskan pokop. Čovjeku nalik na Shreka, bonvivanu koji je sjednice uprave znao držati i u Monte Carlu, ozbiljnija država ne bi dala ni kasicu prasicu, ali naša mu je, na nesreću, povjerila cijelu jednu banku, i to jednu jedinu koja je još hrvatska (drugu, na sreću vaskolikog inozemstva, ne bi ni mogli). I tko će sad nakon Protege imati snage da još brani našu takozvanu bankovnu suverenost?

 Tužitelj strvinar

Dok je remetinečki pretis-lonac puštao paru, Hrvatska je konačno dobila i prvog predsjednika koji nikad nije “disao prosejani vazduh”, kako je zatvaranje opisivao stari dobri Wyatt Earp.

A kako stoje stvari, ne bi bilo čudno ni ako u dogledno vrijeme dobijemo i prvog bivšeg premijera koji će taj zrak iskusiti. Naš je državni tužitelj staromodni ničeanac, natčovjek, koji se usrdno drži maksime prema kojoj “ono što pada treba još i gurnuti”. Dakako, ako se ono što pada ne rita, tako da bismo mogli uskoro doživjeti još jedno spektakularno hapšenje. Tim prije što bi teške lisičine na nepopularnim rukama bivšeg premijera bile još jedan dokaz da država, eto, napokon radi nešto zbilja povijesno. Državni tužitelj čiji je senzibilitet strvinarski a ne lovačko-predatorski nije, dakako, osobito ohrabrujuća stvar, ali na razvalinama jedne epohe koja umire od zadaha vlastite truleži, od svesrdno proizvođene entropije, gdje se i dojučerašnji bengalski tigrovi raspadaju od gnjilosti, puno je tih nekoć moćnih polulešina koje su nam krv pile. Zato bi hapšenja još dugo mogla biti glavni repromaterijal za proizvodnju društvenog optimizma. Uopće, sva nada u Hrvatskoj leži, filozofijski rečeno, u sferi negativiteta! Mi nemamo na vidiku političara s vizijom, reformatora širokog zahvata, snažnih ličnosti koje mogu poremetiti uhodani poredak. Kako se ne možemo uzdati u Ljude koji će nam nešto popraviti, ostaje nam samo uzdati se u to da će odlazak Neljudi koji su nam sve pokvarili dati bar neku šansu.

Tri čiste

Ljubo Jurčić ima, u tom smislu, zanimljivu ideju kako uništiti korupciju u Hrvatskoj. Prema njegovom mišljenju, nužan preduvjet za to je da tri prva čovjeka u državi imaju čiste ruke.

Prvi je tu. Ivi Josipoviću možda nedostaje strasti (“A što će mu strast? Ostrašćeni su nas ovdje i doveli”, kaže kolega Igor Lasić), ali je čovjek očito savršeno čist. Nije to danas mala zajebancija! Jadranka Kosor, izuzev spornog stana u kojemu živi, nije sudjelovala u korupcijskoj priči, a stvari koje je “marljivo zapisivala” možda i nisu bile problematične: Sanader je zacijelo nije vodio po Veronama. No, zamijeni li je Zoran Milanović, imat ćemo i drugog čovjeka države koji će biti posve čist. Ako i nema viziju – a viziju ekonomskog preporoda Milanović sigurno nema – šef SDP-a nema niti hipoteku korupcije. Tko je “treći čovjek”? Ako je to državni tužitelj, a u ovom kontekstu mogao bi biti baš on, njegove su ruke – prema svemu što smo mogli čuti – čiste. Njegov je grijeh, grijeh nečinjenja i oportunizma, pregolem, ali Mladen Bajić vjerojatno nije sudjelovao u pljački stoljeća.

No, recimo da dođe do smjene vlasti u zemlji i da umjesto Jadranke Kosor dođe Zoran Milanović, a umjesto Mladena Bajića neki blistav i hrabar državni odvjetnik, po mogućnosti još i predatorski raspoložen… Tada bismo imali “tri čiste”! I bez ikakve pozitivne vizije razvoja zemlje, tri čovjeka na ključnim mjestima u zemlji prekinula bi niz korupcijskih lanaca. Zaustavila bi curenje novca iz državne blagajne na podmazivanja raznih aktivnosti koje se – bile obavljane s kravatom ili pajserom – mogu jednakopravno označiti kriminalom. To je preduvjet oporavka ove zemlje. Nedovoljan, ali nužan.

Nova lica u politici, Igor Rađenović na mjestu Milana Bandića (zasad u stranačkoj formaciji), Darinko Kosor na mjestu Đurđe Adlešič, Danijel Srb na mjestu Ante Đapića, smjene na vrhu HTV-a, indikativan su i dobrodošao signal odumiranja jedne epohe kojom su doista vladali majmuni, heroji i gangsteri. Generacije koje dolaze morat će raščistiti talog koji su oni navukli. Neće to biti lak posao, trajat će desetljećima, ali lijepo je znati da je pokret u tom pravcu barem započeo.