Sabor il’ zatvor

Milan Bandć na početku kampanje.

Aktualna predsjednička kampanja u Hrvatskoj opterećena je

, među ostalim, jednim nametljivim suviškom koji se povlači kroz dvotjedni intermezzo što dijeli dva kruga glasanja: nikako da posustane uporno Bandićevo zazivanje referenduma umjesto izbora. Zagrebački gradonačelnik pritom ne traži sistemsku promjenu samog načina biranja predsjednika Republike, nego izbor što je glasačkom voljom sveden na njega i SDP-ovog kandidata Ivu Josipovića identificira kao određivanje između dviju opcija svedenih na jednostavne, dvojne opreke: s jedne je strane, po njemu, “jednoumlje”, i to stranačko te partitokratsko, dok je s druge pluralizam mišljenja i nezavisnog a ravnopravnog participiranja sviju nas u vlasti, dakle sve ono lijepo i dobro što sam zastupa.

Potonja računska operacija pokraćivanja, ako barem načas zanemarimo njezin temeljno falsifikatorski sadržaj, ipak raspolaže jednom politički-tržišno unosnom kvalitetom. Jer, ona eksploatira posvemašnji osjećaj demokratskog deficita i udara nam u najtanju žicu kolektivne traume od tranzicije naovamo. Premda vlada dojam kako u demokraciji svi građani smiju sve reći, naime, činjenica je da se ovdje od samoga građanstva nitko ništa ne pita i da je vlast odrođena u toj mjeri kao da egzistira u paralelnom svemiru.

Tko je, a tko nije populist

Milan Bandić stoga poručuje da izaberemo njega, pa ćemo kroz njegova usta, a na svoje uši, pouzdano začuti vlastiti nam glas, autentični vox populi, no gdje sam referendum funkcionira tek kao simbol nešto izravnijeg demokratskog odlučivanja kojem Bandić ustvari ni najmanje nije sklon. U biti nije posrijedi neka posebna novost, on to isto čini već najmanje deset godina, otkako naručuje kamere da ga snime kako gazi blato između periferijskih udžerica, kako stupa uz prezrene na svijetu, dariva ih povremeno komadićem asfalta, naznakom komunalne sreće, mrvom infrastrukture, sve uz pompu što marketinški sugerira socijalnost njegova političkog hoda kroz glavni grad. Pa kako ne bi, koliko sutra, kroz čitavu zemlju.

A kad nas netko uvjerava da je to, ako govori on sam, isto kao da govorimo svi mi, riječ je o pojavi koju nazivamo populizam. U vrijeme dok se tek pretpostavljalo, mada uvelike, i s doista izuzetnom sigurnošću, da će se Bandić upustiti u kampanju, profesor Nenad Zakošek s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu popisao je – vodeći se upravo po njegovu primjeru – načela politike koju nazivamo populističkom: potpuno razdvajanje političke retorike i prakse, krajnja sadržajna neodređenost, radikalno simplificirane poruke i slike stvarnosti, personalizacija vlasti i osobna lojalnost prema vođi, koncentracija moći u osobi političkog lidera koji odlučuje o svemu, stvaranje klijentelističke mreže prema partikularnim interesima i pod političkim pokroviteljstvom. Tuđman, nalazi Zakošek, nije bio populist; on je bio veoma autoritaran i svakako nacionalist, ali je volju naroda čak prezirao, te je vjerovao jedino svojoj vlastitoj projekciji toga istog naroda u određenom povijesnom kontekstu. Mesić je već unio nešto populističkog duha u svoje predsjedničke mandate, i sva je sreća da taj potencijal nije drastično zloupotrijebio, no s Bandićem bi nastupila apsolutna promjena paradigme, gdje demokracija preostaje isključivo u svom usavršenom prividu.

Utoliko je čak zabavan slučaj s njegovom reklamom koja se služi znakovitim izborom muzike, naime, one iz filmskog SF-serijala “Ratovi zvijezda”. Iako su iz Bandićeva stožera ustvrdili kako je sve u redu s pravima na korištenje soundtracka, ubrzo se ispostavilo da vlasnik prava, američka kompanija “Warner Bros.”, uopće ne misli tako. Ali, poruka je uspješno odaslana, i mi smo utvrdili gradivo o tome što je zvjezdano nebo nad nama, ako i ne znamo za moralni zakon u sebi, u svom društvu. Milanu Bandiću u tom castingu zacijelo pripada uloga Lukea Skywalkera, dakle, prezimenom “onoga koji hoda po nebu”. Na stranu sad što, kako rekoše u jednoj satiričkoj emisiji zagrebačkog Radija 101, Hrvatskoj treba predsjednik koji hoda po vodi, a Bandić je nedavno pokazao da ne umije ni po ledu. On je svom protukandidatu Ivi Josipoviću očito namijenio rolu Dartha Vadera, glavnog antagonista; Josipović, međutim, pokazao je da ne snalazi u tim i takvim dihotomijama, i to čim se uznastojao okušati na istom polju.

Izvrtanje demokracije naglavce

Populistički kapacitet Ive Josipovića ispao je prilično mucav, on je nakon vodstva u prvom krugu pokazao da ne uspijeva efektno iznijeti ni retorički sklop o narodnom izboru između svjetla i tame. Ali, tako je bolje i za njega kao eventualno dobronamjernog političara, i za nas kojima želi postati predsjednik. Ukoliko dospije na tu poziciju, te nas poželi varati i potkradati, već znamo barem to da je manjkav što se tiče jednoga klasičnog instrumentarija za izvrtanje demokracije naglavce.

Bandić, naravno, pritom nipošto nije usamljen kao uspješan populist u Hrvatskoj, nego je sad već riječ o čitavom arhipelagu sličnih lokalnih nepogoda, od kojih se u novije vrijeme svakako izdvaja splitski gradonačelnik Željko Kerum. E, za njega je i Milan Bandić premija, reklo bi se, u smislu civilizacijskom i političkom, no ustvari je posrijedi suštinski toliko srodan materijal da nikoga nije iznenadila najava kako namjeravaju zajedno osnovati stranku. Kerum, pokazalo se odmah po njegovu dolasku na čelo gradske vlasti, impresioniran je upravo Bandićevim modelom politike, a što ga opisuje navedena posljednja točka Nenada Zakošeka. Radi se o potkupljivanju najširih razmjera, zbog kojeg je više nego nakaradno ispalo toliko poziranje raznih domaćih vedeta iz raznih djelatnosti, ponajviše sportskih i estradnih, uz Milana Bandića u kampanji – svaki od njih, pokazat će se u medijima, koštao je Zagrepčane makar jednog stana, ili poslovnog prostora, ili namještenja, ili povlaštenog poslovnog ugovora.

A propos te stranke, prisiljeni smo Bandića uloviti u još jednoj laži, onoj koju zastupa njegov slogan “Čovjek, a ne stranka”. Iako taj predsjednički kandidat tvrdi kako ne kani osnivati nikakvu novu partiju, iz njemu vrlo bliskih krugova doznajemo da je prije nekoliko dana imao krajnje ozbiljnu namjeru osnivanja stranke uoči samog drugog kruga, i da je pritom računao na odvlačenje, za početak, triju saborskih zastupnika iz krila svog dojučerašnjeg SDP-a. Ali, uslijed paušalne, ad hoc naravi njegova politikantstva, očito je presudila procjena da od toga u ovom času nema dovoljno efekta ni koristi.

Krivica HDZ-a i SDP-a

Toj procjeni možda je pridonio šok izazvan komplotističkim pokušajem Ive Sanadera da opet uzurpira HDZ i vlast u državi. O motivima Sanaderovim za taj desperatni čin najbolje je progovorio jedan svježi grafit na zidu splitske gimnazije koju je sam nekoć pohađao: “Sabor il’ zatvor”. Svi razlozi populista za preuzimanje vlasti, a kojima svjedočimo, tiču se upravo obrnutog interesa od onog što ga zagovaraju, javnog. Oni tako dolaze na vlast da bi zadovoljili svoje privatne potrebe, a trude se ostati na njoj kako zbog načina njihova zadovoljenja ne bi skončali iz rešetaka.

Ali, Sanader ipak nije populist, prigovorit će netko, baš kao što to nije bio ni Tuđman. Točno, i on je jednako umišljen te distanciran od puka, no populistička je u svojoj srži sama njihova stranka, i sve to mahanje zastavama koje služi hipnozi dok traje džeparenje, i sva ta licemjerna izmjena vječne ljubavi. To samo pokazuje da ni populizam nije ništa drugo doli puka stilizacija borbe za vlast i samo jedan od vidova narcizma onoga koji joj pribjegava.

Svejedno, nisu za takvo stanje krivi samo pojedinci, pa čak ni ovi što se zovu Sanader i Bandić. Krive su njihove stranke, dvije najjače tokom dva desetljeća pluralizma u Hrvatskoj, premda HDZ-u treba priznati da je izbacivanjem Sanadera uspio u onome za što SDP u vezi Bandića nije imao snage ni volje. Kriva je sama predstavnička demokracija koju one opslužuju, demokracija u kojoj izbačeni stranački zavjerenici imaju mogućnost kalkulirati s privatiziranim saborskim mandatima, otkrivajući tako drastičnu udaljenost formalno postavljene vladavine naroda od naroda samog, od njegove dobrobiti, od interesa javnog i socijalnog.