Seobe stoljeća: 65 godina od savezne kolonizacije u Hrvatskoj (1)

Bila je to najveća mirnodopska seoba srpskog naroda u novijoj povijesti i na ovim prostorima. Više desetaka hiljada Banijaca, Kordunaša, Ličana i Dalmatinaca, ali i stanovnika drugih dijelova Hrvatske i drugih narodnosti, tjerano borbom za goli opstanak, napustilo je 1945. i u godinama koje su slijedile svoja vjekovna ognjišta i u potrazi za novim domom “vlakovima bez voznog reda” krenulo na istok – najviše u Vojvodinu. Tu su započeli i novi život. Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji bio je pravni i materijalni okvir za ovo preseljenje. U četiri godine, koliko je trajala savezna kolonizacija, iz ratom opustošenih krajeva Banije, Korduna, Like, Dalmacije, Gorskog kotara i Hrvatskog primorja u Vojvodinu se preselilo blizu deset hiljada porodica ili preko 52 hiljade osoba, među kojima je bilo najviše Srba.

Tom poratnom kolonizacijom, koja inače spada u najveće organizirane i planske kolonizacije u Evropi, naša se znanost, pa i publicistika, bavila gotovo samo usputno ili uglavnom prigodničarski. Objavljeno je tek nekoliko zapaženih knjiga i znanstvenih radova – Branka Ćupurdije, Vladimira Đurića, Nikole I. Gaćeše, Darinke Kostić, Svetozara Livade, Marijana Maticke, Ante Mihletića, Branka Petranovića i Vladimira Stipetića – kao i publicistička djela čiji su autori Obrad Berić, Branko Ćulibrk, Ilija J. Ilić, Bogdan Lekić, Stevo Radanović, Savo Vladetić i drugi. No, ni to što je objavljeno nije zanemarivo, pogotovo ako se ima na umu činjenica da je uvijek dobro došao svaki novi i nepoznati ili manje poznati podatak o kolonizaciji i brojnim teškoćama koje su je pratile.

I naš je feljton isto tako, da kažemo, otišao još jedan korak dalje: njegov je autor u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, uz ostalo, pregledao i više hiljada molbi koje su kolonisti uputili Ministarstvu kolonizacije Jugoslavije, nadležnom za naseljavanje Bačke, Banata, Baranje i Srijema. Te molbe, sastavljane uz pomoć stotina članova okružnih i kotarskih komisija za kolonizaciju, možda najbolje – više od bilo čega drugog – oslikavaju stvarne motive kojima su se ljude rukovodili kad su napuštali svoj zavičaj i kretali u nepoznato, tamo gdje će im – kako su s pravom očekivali – biti mnogo bolje i ljepše. Ovo je, dakle, priča o kolonizaciji prije 65 godina, ali i kolonistima i njihovim neobičnim sudbinama.

* * *

Kolonizacija? Što je ona zapravo bila? Simo Todorović, jedan od prvih poratnih ministara u vladi NR Hrvatske, a danas 103-godišnji umirovljenik u Domu za starije i nemoćne osobe na zagrebačkoj Trešnjevci – još mi je davne 1978. u kratkom i nevezanom novinarskom razgovoru kolonizaciju – kojom se bavilo i njegovo Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva – opisao kao tada najpogodnije rješenje, kao nešto ekonomski nužno i neizbježno, rekavši uz ostalo: “Što da vam kažem? To je bila jedina mogućnost, neka vrsta utopljeničke slamke, spas ne samo za pustu i napuštenu zemlju, već i za gladnu sirotinju! Jer, ne smijete zaboraviti da se glad tih prvih dana poslije rata širila kao kuga. Kordun, Lika, Banija, Dalmacija, Hrvatsko primorje, veliki gradovi – sve je to gladovalo. Jedini spas smo vidjeli u preseljenju ljudi iz pasivnih krajeva u vojvođansku žitnicu kojoj je, zbog odlaska njemačkih vlasnika zemlje, također prijetila propast. A sve je trebalo obaviti u vrlo kratkom vremenu i u okolnostima koje su bile daleko od normalnih. Sve je, kažem, bilo porušeno i spaljeno, narod gol i bos, još uvijek pod strašnim dojmovima ratnih zbjegova. A sad ga je opet trebalo privoljeti na nove odlaske koji su svima teško padali…”

Crna bijeda bezemljaša

I tako je sve počelo, prvih dana ožujka 1945. Tko je slučajno imao radio-prijemnik taj je već tog 9. ožujka 1945. godine na valovima Radio Beograda mogao čuti potpuni tekst Deklaracije jedinstvene vlade DF Jugoslavije koja je, samo dva dana ranije, bila preuzela upravljanje zemljom, odnosno vođenje svih državnih poslova. Deklaraciju, koja je bila i prva programska izjava nove privremene vlade, osobno je pročitao Josip Broz Tito. U njoj se, uz dijelove o konačnom oslobođenju, demokratskim tekovinama Narodnooslobodilačke borbe, kažnjavanju ratnih zločinaca, obnovi porušene zemlje, izgradnji narodne vlasti i prijateljstvu sa saveznicima, govorilo i o poboljšanju ekonomskoga i socijalnog položaja naroda, a prvi put su, poslije zasjedanja u Jajcu, spomenuti agrarna reforma i kolonizacija.

“Vlada smatra za potrebno da naročito istakne činjenicu, da su najteže žrtve u krvi i materijalnim dobrima za oslobođenje zemlje dali i još uvijek daju upravo najširi slojevi, to jest naše radne mase. Zato je podizanje naše privredne snage u cilju konačne pobjede nad neprijateljem nerazdvojno vezano sa zadatkom hitnog poboljšanja snabdijevanja i cjelokupnoga ekonomskog i socijalnog položaja tih slojeva, u prvom redu u onim krajevima gdje je privreda najviše razorena, to jest upravo u krajevima koji su za oslobođenje zemlje dali najveće žrtve u krvi. Vlada će u najkraće moguće vrijeme pristupiti rješavanju takvih pitanja kao što su u pogledu seljaštva, agrarna reforma i kolonizacija, kako bi siromašni slojevi seljaštva dobili na uživanje zemlju s potrebnim inventarom…”, stajalo je uz ostalo u deklaraciji.

Desetak je dana kasnije – isto tako na beogradskom radiju – o agrarnoj reformi i kolonizaciji progovorio i Moša Pijade. Govoreći o obavezama nove vlade i neriješenom agrarnom pitanju, istakao je da su “u onim oblastima, gdje je primjenjivana agrarna reforma, gdje su ukinuti feudalni odnosi, gdje je razdjeljivan veliki posjed, ostale velike mase seljaka gladnih zemlje, ostala je bijeda siromašnog seljaka, i crna bijeda bezemljaša i poljoprivrednih nadničara… Došlo je vrijeme da se to stanje iz temelja izmijeni… Za rješenje agrarnog pitanja postoji danas prilično veliki fond zemlje slobodne za dodjeljivanje onima kojima je potrebna… Svirepo istrebljivanje čitavih sela, gotovo i čitavih srezova, stvorilo je velike komplekse napuštene zemlje, zemlje čiji su vlasnici nestali. Konfiskacija imovine narodnih neprijatelja i ratnih zločinaca također uvećava fond slobodne zemlje. A naročito je tu i veliki zemljišni fond, koji je bio vlasništvo Nijemaca, a koji je sada postao državnom svojinom… Kakve su danas sve okolnosti, može se agrarna reforma, najvećim dijelom provesti samo kolonizacijom… Nema sumnje da to nije lako provesti, ali se mora naći načina da se to provede…”

Seoba više od 240 hiljada ljudi

Ali, bilo je to lakše reći nego provesti. Zemljom je vladala glad i neimaština, neki dijelovi još uvijek su bili pod njemačkom okupacijom, sjetva usjeva obavljana je katkad pod kišom metaka i topovskih granata, a i ono što je zasijano sada je bilo napušteno, jer su mnogi vlasnici imanja u međuvremenu pobjegli zajedno s okupatorskom vojskom. Trebalo je, dakle, ne samo bezemljašima i sirotinji dodijeliti oduzetu zemlju na uživanje, već i spasiti zasijane površine, pa tako barem i malo ublažiti sveprisutnu glad.

Osnovno načelo u planiranom provođenju agrarne reforme i kolonizacije trebalo je biti geslo da zemlju mogu u vlasništvu imati, odnosno dobiti je samo osobe koje tu zemlju i same obrađuju. Zemlja je oduzeta kapitalistima i krupnim posjednicima, suradnicima okupatora, ratnim zločincima i drugima, a njezina raspodjela bezemljašima bila je logična posljedica uspješno provedene oružane revolucije. Nepuna tri mjeseca nakon završetka rata – 23. kolovoza 1945. godine – u privremenoj Narodnoj skupštini DF Jugoslavije izglasan je Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji, pa je tako stvoren i pravni okvir za preseljenje više od 240 hiljada ljudi na cijelom području tadašnje Jugoslavije.

Na temelju Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji osnovan je i Agrarni savjet DF Jugoslavije kojem je bio zadatak da, zajedno sa saveznim Ministarstvom kolonizacije i Privrednim savjetom, provodi reformu i kolonizaciju, kao i da koordinira rad pri donošenju drugih zakona vezanih za tu oblast. Agrarni savjet, na čijem se čelu nalazio Moša Pijade, odmah je preuzeo rukovođenje agrarnom reformom i, posebno, kolonizacijom Vojvodine. Već 8. rujna 1945. savjet je osnovao Glavnu komisiju za naseljavanje boraca Jugoslavenske armije u Vojvodini, koja je trebala upućivati koloniste u mjesto naseljavanja, raspoređivati zemlju, zgrade, pokućstvo i ostali inventar, te se brinuti o prehrani kolonista. U njezinoj nadležnosti bilo je i osnivanje mjesnih i kotarskih komisija, koje su imale istu zadaću. U Hrvatskoj je poslove oko agrarne reforme i kolonizacije najprije vodilo Ravnateljstvo za kolonizaciju pri Predsjedništvu vlade Hrvatske, a donošenjem Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji ti su poslovi prenijeti u nadleštvo Ministarstva poljoprivrede i šumarstva NR Hrvatske. Inače, za poslove oko kolonizacije iz Hrvatske u Vojvodinu tadašnji ministar poljoprivrede i šumarstva Tomo Ćiković osnovao je 26. rujna 1945. posebnu komisiju za preseljenje kolonista-boraca. Ta je komisija djelovala u najužoj suradnji s glavnom, saveznom komisijom. Ona je odabirala koloniste, raspoređivala mjesta naseljavanja, brinula se o organizaciji prijevoza i opskrbi kolonista. Komisija je djelovala do 25. veljače 1946. kada je njezine poslove preuzeo Odsjek za kolonizaciju u Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva NR Hrvatske.

(Nastavlja se)

500 hiljada jutara zemlje za koloniste

Ministarstvo kolonizacije u Privremenoj vladi DF Jugoslavije uspostavljeno je 7. ožujka 1945. a na čelu mu se nalazio Sreten Vukosavljević. U njemu su, kao i u Ministarstvu poljoprivrede i sličnim vladinim organima federalnih jedinica, raspravljane sve mogućnosti provođenja agrarne reforme i kolonizacije, kao i oblikovani prvi zakonski akti, među kojima i Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji. Taj je zakon izričito utvrdio zemlju za kolonizaciju, kao i odredio korisnike kolonizacije. Tako je član 18. predviđao da se izdvoji od zemlje konfiscirane od osoba njemačke narodnosti do 500 hiljada jutara zemlje u Bačkoj, Banatu, Srijemu i Baranji za naseljavanje onih boraca Jugoslavenske armije koji pokažu interes da sa svojim obiteljima tu zemlju i obrađuju. Član 19. zakona predviđao je pak da svaka kolonistička obitelj može dobiti između osam i dvanaest jutara obradive zemlje. Narodni heroji, odnosno članovi njihovih obitelji, iznimno su mogli dobiti više zemlje. U članu 25. bilo je određeno da osobe koje se na vrijeme ne nasele na dobivenu zemlju gube pravo na kolonizaciju. Isto tako zakon je predviđao tko je, uz borce partizanskih odreda NOR-a i pripadnike Jugoslavenske armije, imao pravo prvenstva u dodjeli zemlje. To su uglavnom bili invalidi prošlih ratova, zatim obitelji i siročad poginulih boraca NOR-a, te žrtve i obitelji žrtava fašističkog terora. Zanimljivo je da su među borcima pravo prvenstva imali oni stariji, te dobrovoljci.

Vrlo je važan bio i član 24. Zakona. On je propisivao da se zemlja dobivena agrarnom reformom i kolonizacijom ne može u roku 20 godina razdijeliti, prodati, dati u zakup, založiti u cjelini ili djelomice. To je zapravo bio jedan od načina da se zemljom, nakon što pređe u privatno vlasništvo, ne može do kraja raspolagati, kako bi se spriječile špekulacije i u najvećoj mjeri osigurala njezina obrada.

Borcima sve, izdajnicima ništa!

Kako su javnosti objašnjeni kriteriji o pravu prvenstva u dodjeli zemlje i kolonizaciji? Na to je možda najbolji odgovor dao upravo Moša Pijade u već spomenutom govoru na beogradskom radiju 20. ožujka 1945. “Što se tiče izbora kome će se zemlja dodjeljivati, jasno je da dolaze u obzir seljaci koji su uopće bez zemlje ili je imaju nedovoljno. Ali je isto tako jasno da se kod toga mora voditi računa o tome, tko između njih ima prvenstveno pravo da zemlju dobije. Očigledno je da u prvi red dolaze oni koji su na bojnom polju lili krv za našu slobodu, borci i invalidi, porodice boraca i žrtve fašističkog terora, svi oni koji su časno odužili svoj dug narodu u ovoj velikoj borbi i koji su za stvar narodnu davali i stradali. Izdajnici, sluge okupatora i svi koji su se izvlačili od obaveza prema narodu, ne mogu očekivati da budu nagrađeni zemljom. Porodica koja nije dala borce, već izdajnike i dezertere ne može očekivati zahvalnost domovine…”