Srbija i kraj mandata Stjepana Mesića

Odlaskom u državnu posjetu Kosovu i još više smanjenjem kazne Siniši Rimcu, pravomoćno osuđenom za ratne zločine počinjene nad srpskim civilima, hrvatski predsjednik Stjepan Mesić u Srbiji je navukao lavinu napada i negativnih komentara, počev od srpskoga predsjednika Borisa Tadića preko drugih važnih ljudi u političkom životu pa do političkih analitičara i medija. Dobra je okolnost da su ubrzo vijesti o rezultatima predsjedničkih izbora u Hrvatskoj potisnule Mesića iz fokusa. Sada su u centru pažnje konstruktivne izjave Ive Josipovića i njegova iskazana volja da popravi odnose sa Srbijom i učini napore kako bi bile povučene tužba i kontratužba podnijete Međunarodnom sudu pravde u Haagu.

No, vratimo se Mesiću i njegovoj sasvim originalnoj ulozi u srpsko-hrvatskim odnosima. Najkraće, ona bi se mogla opisati kao sistem toplo-hladno.

Koordinacija posjeta Kosovu

Prilikom najave posjete Kosovu, Mesić je svom srpskom kolegi Tadiću zasolio čorbu najavljujući da će to biti upravo na pravoslavni Božić, a onda je ipak posjetu odložio za 8. januar, čineći tako ustupak predsjedniku Srbije koji veoma vodi računa o simbolima i simboličkim političkim porukama. Da li je to jednodnevno odgađanje dogovoreno u direktnom kontaktu ili je uslijedilo diplomatskim kanalima, nije toliko bitno. Tadić je 7. januara bio na Kosovu u posjeti manastiru Dečani i srpskoj zajednici. Mesić je valjda razumio Tadićevu potrebu da na Kosovo stigne dan prije njega. Dakle, čak i oko ovog izuzetno važnog detalja, potencijalno spornog za odnose dviju država, navjerovatnije je bilo neke konstruktivne komunikacije.

Odnos srpske javnosti spram Stjepana Mesića u velikoj mjeri određuju događaji iz devedesetih. Široki krugovi u Srbiji ne mogu mu zaboraviti izjave iz perioda raspada Jugoslavije, mada generalno Mesić nije u Srbiji omražena ličnost. Njegove političke aktivnosti u Hrvatskoj, pogotovo one antifašističke poput posjete Jasenovcu, pozivi izbjeglicama da se vrate i sukobi s Katoličkom crkvom nailazili su na otvorene simpatije.

Liberalniji dio srpske javnosti ne zamjera mu ni posjetu Kosovu. Tumačenje tih krugova svodi se na nespornu činjenicu da je Hrvatska suverena u vođenju svoje vanjske politike, da je priznala Kosovo kao međunarodni subjekt i da je Mesićev odlazak u Prištinu potpuno legitiman čin. Hrvatska ima svoje interese u regiji i tu je teško bilo što zamjeriti Mesiću više nego predstavniku neke druge države od njih 65 koliko ih je priznalo Kosovo. U liberalnijim se krugovima može čuti i da je ta posjeta zapravo blagotvorna u smislu navikavanja šire javnosti na realnost koju će tokom vremena i ona sama morati prihvatiti.

Visok bilateralni gard

No ono što je i za liberalni dio javnosti neshvatljivo jest smanjenje kazne Siniši Rimcu. Jer ostalo je u sjećanju Mesićevo višestruko inzistiranje da ubojice porodice Zec budu procesuirani, a preživjeli obeštećeni, pa je čuđenje tim veće. Prosto, računalo se da je vjerovatnije pomilovanje kakvoga kriminalca, pa i Hrvoja Petrača, nego nekoga tko se povezuje s egzekucijama u Pakračkoj poljani i ubojstvom dvanaestogodišnje djevojčice samo zato što je bila srpske nacionalnosti. Ta čudna i teško razumljiva Mesićeva gesta također otežava progon i kažnjavanje osumnjičenih za ratne zločine u Srbiji, a taj proces je tek nedavno ozbiljnije krenuo.

No, kako god gledali na stvari, Mesić je ipak pripadnik stare politike i u neku ruku njen zatočenik. Čak i kada je otvoreno kritizirao naopake događaje iz devedesetih, on nije mogao napraviti iskorak iz toga kruga. Nešto zbog objektivnih okolnosti, a nešto zbog navika koje znaju biti surovi gospodari. Jedna od tih navika, a ona je žešće prisutna i u političkoj klasi u Srbiji, glasi da je dosta isplativo držati visoko gard u srpsko-hrvatskim odnosima. To se u biračkom tijelu, nažalost, još veoma dobro nagrađuje i tome sirenskom zovu političari teško odolijevaju. Populizam je konstanta našega političkoga života i nešto što tek zrele demokratije mogu eliminirati na prihvatljiviji nivo.

Zastarjelo odmjeravanje mišića “lidera u regiji”

Jedna od omiljenih populističkih tema ona je tko će biti lider u regiji. Nema srpskoga političara koji bar jednom nije kazao da je upravo Srbija taj lider. I Mesić je volio tu temu i nastojao da se u skladu s njom ponaša, samo što je on vidio Hrvatsku kao lidera. Njegova posjeta Kosovu može se protumačiti i u skladu s tom parolom.

S raznoraznim liderstvima na Balkanu nemamo baš dobra povijesna iskustva. Način na koji se danas plasira “novo liderstvo” zapravo nije ništa više od populističke floskule. Regija ima svoj značaj, ali način na koji ona egzistira ne podrazumijeva lidere nego dogovorne odnose u skladu s evropskim pravilima. Političari pričom o regionalnom lideru pokušavaju sugerirati da se tu radi o nekom vertikalnom procesu, čak hijerarhijski postavljenom, a ne horizontalnoj ravni ravnopravnih subjekata koji će sutra biti pod istim krovom Evropske unije.

Odlazak Mesića zato bismo mogli vidjeti kao kraj jednog političkog ciklusa na Balkanu. Ukoliko se dogodi da novi hrvatski predsjednik Ivo Josipović s Borisom Tadićem za početak usuglasi povlačenje tužbe i kontratužbe za genocid, mogli bismo ustvrditi da dolazi vrijeme novog ciklusa, primjerenog skorom članstvu Hrvatske, Srbije i drugih država regije u EU-u.