Sve boje promašaja Marušićeve “Duge”
U jugoslavensko doba popularni karikaturist i voditelj televizijskih emisija (o filmu) te istaknuti predstavnik posljednje generacije Zagrebačke škole crtanog filma, Joško Marušić, sve do raspada Jugoslavije ostavljao je dojam ponešto samodopadna, ali uglavnom simpatična čovjeka tzv. dalmatinskog šarma. No početkom devedesetih pokazao je svoje drugo lice. Odigrao je značajnu ulogu u marginalizaciji genija Dušana Vukotića i prešućivanju kapitalnih dosega Vatroslava Mimice u povijesti Zagrebačke škole, dvojice tada nepoćudnih autora, no vrhunac nemorala demonstrirao je degutantnim opaskama na račun Sarajeva i Sarajlija u vrijeme okrutne opsade grada. Krajem tog desetljeća ionako veliki ego narastao mu je do neba pa je prvi film koji je realizirao nakon duge stanke, “Miss Link” (1998), pompozno najavio kao sigurnog kandidata za Oscara. No to osrednje djelce ni u Hrvatskoj nikog nije impresioniralo, a preko nacionalnih granica u relevantnom smislu nije ni iskoračilo.
Desetak godina kasnije, s posve istih pozicija Marušić najavljuje svoj dugometražni debi “Duga”, tvrdeći kako će film biti evropski blockbuster i zaraditi deset puta više nego što je u nj uloženo, te vjerojatno Hrvatskoj donijeti drugog Oscara (onaj prvi, Vukotićev, bio je doduše jugoslavenski, s obzirom na to da je njegov “Surogat” predstavljao Jugoslaviju a ne Hrvatsku, no tko će se zamarati takvim sitnicama). A kako stvari s “Dugom” doista stoje?
Izgubljen u dramaturgiji
Reći ću odmah, iskustvo gledanja Marušićeva crtića (s tankim igranim okvirom) bilo je jedno od začudnijih u mom već podužem filmofilmskom stažu, a pod začudnim ovdje ne podrazumijevam ništa dobro. Riječ je, naime, o mehaničkom narativno-dramaturškom sklapanju filma koje izgleda ovako: prvo vidimo, igrano snimljen, auto koji se nasred ceste zaustavlja u kišnoj noći; zatim kamera ulazi u njegovu unutrašnjost gdje za volanom sjedi Janko Popović-Volarić, a iza njega dječak i djevojčica; onda kamera izlazi kroz prozor u kišu, koja se iz igrane pretapa u crtanu pa posredovana glasom pripovjedača počne priča o patnji roditelja u nekoj kuli navrh brda. Prelazimo u flashback kako bismo saznali uzrok te patnje, koja je začeta rodnim nezadovoljstvom desetogodišnje djevojčice iz Cetinske krajine zvane Srna. Priča o Srni, temeljena na predlošku Dinka Šimunovića “Duga”, ubrzo međutim postaje okvir za novi flashback i pripovijest o otporu Sinjana turskoj invaziji kao korijenu iz kojeg je nastala alka.
Na nju se pak nadovezuje priča, oslonjena na drugi Šimunovićev predložak “Alkar”, o ljubavi oca (alkara) i sina za istu ženu, s kojom se paralelno izmjenjuje početna priča o Srni, za koju sad shvaćamo da se događa u isto vrijeme. Patnje sina koji je ostao bez voljene djevojke krunu dobivaju u pokušaju Srne da prođe ispod duge i postane dječak, čime bi se emancipirala, no umjesto toga se utopi i sad znamo zašto plaču njezini roditelji s početka crtanog dijela filma, na vrhu kule usred olujne noći. Kamera se vraća u igrani modus i ponovno ulazi u automobil gdje dječak i djevojčica spavaju, a u snu ih pohađaju dva bajkovita crtana lika (Srnini “muzički prijatelji” kao poveznica dvaju svjetova i humorno olakšanje), dok Janko Popović-Volarić pali auto da bi svi zajedno otišli.
Fantaziranje o Oscaru
Ovako prepričana, narativna struktura možda svojim nalikovanjem principu slaganja babuški djeluje intrigantno, no krutost njezinih spojeva svjedoči o autorovoj proizvoljnosti u sklapanju slagalice čiji su dijelovi nakalemljeni jedan na drugi isključivo zato da bi se dobila kakva-takva dugometražna duljina. Još je veći problem što Marušić sve svoje crtane (i igrane) likove ostavlja nijemima, prepuštajući pripovijedanje neopisivo staromodnom off-naratoru koji usta ne zatvara od prve do posljednje sekunde crtane jezgre filma. Nemajući povjerenje u moć same slike, Marušić vizualno tretira kao ilustraciju tekstualno-verbalnog; ono pak guši i ona dojmljiva rješenja u složenoj likovnosti filma, a ta se kreću od prepoznatljivo marušićevskog karikaturalnog crteža preko raznovrsnih poetizacija do sugestija slikarske raskoši. Najpromašeniji dijelovi filma oni su o porijeklu alke i alkarskim pravilima, ispričani suhoparnošću najdosadnijih povijesnih udžbenika, no ta konzervativno-didaktična nota (povremeno prožeta nemuštim pokušajima “liberalnog” odmaka) itekako ima svoj raison d’etre. “Dugu” su, naime, sufinancirali i Ministarstvo gospodarstva (u sklopu programa znakovita naslova “Izvorno hrvatsko”) i Ministarstvo prosvjete, što će reći da će školska djeca morati masovno i obavezno pohoditi projekcije kako bi “bolje upoznala” svoje “narodno blago”. Kakve to veze ima s trijumfalnom evropskom distribucijom i Oscarom zna samo Marušić, no posve je jasno da je ono što je najavio, kao i slučaju “Miss Link”, puko fantaziranje.