Treće lice jednine

Probajmo načas zamisliti sljedeći dijalog, s vremenom radnje u netom protekloj kampanji za predsjedničke izbore, a mjestom negdje u eteričnim linijama mobilne telefonije. Operatera ne možemo navesti jer nije platio oglas.

– Halo? Kakvi su ovo sad glasovi… Halo, je li Merčep?

– Da, Merčep je. A ko je to? Milan? Ovo je neki novi broj?

– Milan, nego šta, ima Milan brojeva koliko god treba… Onda, sutra sve kako je dogovoreno?

– Tomislav Merčep sigurno dolazi! Bit će puno medija?

– Ama zna se da Milan Bandić brine o svemu… Nema da omane!

– E pa, ako neko zna cijenit pomoć, to je sigurno Merčep!

– A ni Bandić nikome ne ostaje dužan, je li tako?!

– I nikako drukčije. Onda, do sutra, za dom!

– Ne, samo malo, ne za dom, ne treba sutra baš sve… Dosta je i ovoliko. Nego za Bandića, ovaj put!

– Dobro, sad, to se tako kaže… Pobjegne nekad i Tomislavu Merčepu kad ne treba. Onda, za Bandića i Merčepa! He, he… I za sve hrvatske branitelje, naravski.

– Okej, okej, za Bandića i Merčepa i branitelje, samo da komu ne pobjegne tako i golub dok smo među svijetom, he, he… Jedan čas, sori, Željko zove!

(uključujemo i drugu liniju, prva je stavljena na čekanje)

– Halo, ko se to sjetio svog prike Milana, a?!

– Eeee, šta ima u metropoli… Zove malo Kerum svoje, nego kako! A niko živ da javi šta će bit s novom strankom?!

– Ništa stranka sad, treba malo pričekat… Štampalo tolike plakate, šta bi ljudi rekli. Bandić, a ne stranka! Šta je ovo, stani, sad i Zdravko zove, pa kud je Tomica nestao…

(uključujemo ponovno prvu liniju, druga je sad na čekanju)

– Halo, bok, jel to neki problem odjednom da Zdravko Mamić mora dvaput zvati, mamicu mu jebem, ta lakše je doći do Romana Abramoviča, ha, ha… Kak će tek biti s Pantovčakom?!

Intuitivna reakcija

A zatim je došlo do naglog prekida signala ili pada napona u distribucijskoj mreži, što li, te prislušni uređaj nije zabilježio daljnju komunikaciju između dotičnih uglednika. No, čuli smo dovoljno. I na stranu sad ideološke konotacije, kao i dnevnopolitički ili poslovni aspekt ovdje citiranog transkripta što nam je pao u ruke iz, otprilike kao što mi to u medijima inače kažemo, pouzdanog izgovora.

Nešto nam drugo odvlači pažnju: zašto se svi ti sugovornici, međusobno ili s narodom toliko prisni, tako distanciraju od sebe, i to nipošto samo u ovom zapisu, da doslovce bježe glavom bez obzira iz prvog lica jednine i preskaču drugo kao preponu s jarkom, ne zadržavajući se sa sobom niti na “ti”, e da bi iznebuha zatekli same sebe u trećem licu – “on”, “njegovo”…?

Nekoć, što nam je poznato iz zabilježenih arhaičnih oblika javnoga govora, izvjesni dostojanstvenici pribjegavali su prvom licu množine, što je ipak bila svojevrsna konvencija, dakle ne ekstravagancija ili ekscentričnost. Nalik onome poznatom slovu bana Josipa Jelačića: “Mi, barun Bužimski…”

I u teoriji literature također se dosta polaže na moment razlike između autorskog pripovijedanja u prvom licu i “emancipiranog” trećeg lica jednine. Ali, od čega se tako izričito emancipiraju naši junaci iz gornjeg razgovora, ako nije riječ o, sačuvaj nas bože, patološkom rascjepu ličnosti? Za svaki slučaj, odgovor smo ipak potražili od stručnjaka, čisto zato da gore pobrojanim nesretnicima ne napravimo još veću štetu.

Ivo Žanić sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, stručnjak za politički diskurs i komunikaciju, na našu je zamolbu osvijetlio naročito dva aspekta.

– Prvi je retorički, iako u slučajevima osoba koje navodite ne možemo govoriti toliko o nekoj svjesnoj retorici, jer njihov profil baš i ne upućuje na obrazovanost u tom pogledu. To je očito više spontana stvar, oni valjda imaju osjećaj da takav govor ima višu objektivnost izrečenoga. Ako u prvom licu izjave da su nešto učinili ili primijetili, to može ispasti subjektivan stav. Ako preuzmu treće lice, to već zvuči kao izvanjska konstatacija, s čim ide i pretpostavka da te riječi imaju veću težinu u javnosti – kaže profesor Žanić.

– Ali, ponavljam, to mi se čini više kao neka njihova intuitivna reakcija. Riječ bi u protivnom bila o legitimnoj strategiji kod javnih osoba, no to je kod nas, u ovim primjerima, vrlo sirovo razrađeno, a i kontraproduktivno. Oni za tim najčešće posežu u trenucima uzrujanosti i uvrijeđenosti, dok se ljudi sa strane tome uglavnom smiju kao nečem neprirodnom i veoma čudnom. A drugo, mislim da je stoga posrijedi i određena psihološka nesigurnost, manjak samopouzdanja, bijeg od sebe i svoje osobnosti.

Svojevrsna mitomanija

Na ovom mjestu prestali smo se smijati; predmet našeg zanimanja najednom je zadobio ozbiljnije konture, a i nije pristojno rugati se ljudima u nevolji. Obratili smo se stoga još i psihologinji Mirjani Nazor s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Splitu.

– Bojim se da je riječ o elementima govora koji ukazuju na svojevrsnu mitomaniju – smatra profesorica.

– Do toga dolazi kad se nečemu pridaje veća važnost negoli je to realno potrebno. Oni sebe tretiraju gotovo kao da su same inkarnacije nečega višeg, npr. Bandić personificira grad Zagreb, a Mamić nogometni klub Dinamo. Odjednom, ovaj ili onaj nije tek jedna osoba, nego kudikamo obuhvatniji simbol. Njihovo “ja” odjednom postaje nedovoljno, dok njihovo ime predstavljeno u trećem licu jednine nosi dodatno značenje. Inače, primijetila sam da u to društvo spada i naš poznati fizičar Davor Pavuna, u čiju stručnost nipošto ne sumnjam, no kad on naglasi “Davor Pavuna vam kaže”, to zvuči kao da rješava sve probleme ovog svijeta…

A opet, na koncu, možda i nije sve tako crno, možda nije riječ o gadnim patološkim zastranjenjima, bez obzira na to što u Hrvatskoj politici i generalno javnom životu primjećujemo laganu inflaciju ličnih i posvojnih zamjenica, uz rastući trend bijega k trećem licu jednine. Eno, tamo ih već ima gotovo koliko i prebjega u Bosnu i Hercegovinu.

Možda je, naime, upravo o tome riječ. Nekome će se i to kao sredstvo učiniti bizarnim, ali moguće je da se likovi iz našeg malog komada ipak u stvarnosti ograđuju od sebe zbog najobičnije kaznene odgovornosti i svega onog što im ona može sasvim osobno prouzročiti – zaključuje Mirjana Nazor.