Vijesti

Srbija podnijela kontratužbu protiv Hrvatske za genocid

Teško da će Hrvatska i Srbija odustati od besmislenog sporenja pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu, jer su obje tužbe aduti u njihovoj unutarnjoj politici

Kraj kalendarske 2009. godine obilježila je vijest da će Srbija Međunarodnom sudu pravde u Den Haagu podnijeti kontratužbu protiv Hrvatske za genocid. Prvih dana 2010. godine ona je i predana tom sudu. U tužbi se, koliko je njen sadržaj uopće bio dostupan javnosti, tvrdi da je nad Srbima u Hrvatskoj 90-ih godina počinjen genocid. Kao primjeri navode se zločini u Pakračkoj Poljani, Karlovcu, Sisku, Osijeku i Zadru, na Zagrebačkom velesajmu, u logorima Lora i Kerestinec, kao i na područjima koja su bila pod zaštitom Ujedinjenih naroda, Miljevačkom platou, Maslenici, Medačkom džepu, ali i zločini počinjeni u vojno-policijskim akcijama 1995. godine “Bljesak” i “Oluja”.

Korišteni neki podaci “Veritasa”

Vlada Srbije je odluku o podnošenju kontratužbe donijela 31. prosinca, nakon konzultacija predsjednika Srbije Borisa Tadića s premijerom Mirkom Cvetkovićem. Srbija se odlučila na taj korak zato što je Republika Hrvatska 2. srpnja 1999. godine pokrenula postupak pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije zbog navodnog kršenja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida tijekom oružanih sukoba na teritoriju Hrvatske od 1991. do 1995. godine. To je otprilike sve što su nadležni objelodanili o toj tužbi.

Odmah su krenula nagađanja, pa su se neki beogradski mediji promptno dohvatili uvijek spremnog Save Štrpca, direktora nevladine organizacije “Veritas”. Isti se proglasio jednim od pisaca kontratužbe koji otkriva detalje, među ostalim i onaj da je navodno u tužbi i cijela jasenovačka epizoda iz hrvatsko-srpskih odnosa, a ne samo događaji iz zadnjeg rata. Sam tekst tužbe još nije dostupan javnosti u Srbiji i Hrvatskoj; ona je, u više od 50 primjeraka, predana Međunarodnom sudu pravde i tek će se znati što točno sadrži.

Činjenica je da je kontratužbu, po nalogu Vlade Srbije, pisao tim u kojem je bilo pravnika i povjesničara, pri čemu se najvažnije mjesto daje Dušanu Batakoviću, povjesničaru i ambasadoru Srbije, koji se najviše u javnosti isticao po pitanju kosovskog problema. Činjenica je i da su korišteni neki podaci “Veritasa”, ali i to da Savo Štrbac, barem zvanično, nije bio jedan od pisaca kontratužbe Srbije protiv Hrvatske. Činjenica je i da se, u povijesnom kontekstu, spominju Jasenovac i njegove žrtve, ali i to da se u samoj tužbi za genocid spominju zločini počinjeni 90-ih godina, a ne i eventualna ranija povijesna zbivanja.

Ovih se dana ističe činjenica da je Hrvatska svoju tužbu podnijela tek 1999. godine, nakon što je okončana intervencija NATO-a protiv tadašnje SR Jugoslavije, umjesto da je to – ako su hrvatske vlasti bile uvjerene da su u pravu – učinila odmah po okončanju rata.

Nitko neće odustati od konfrontacije

Kad je pak o Srbiji riječ, ona je najprije pokušavala dokazati kontinuitet SRJ s prethodnom SFRJ pa je Međunarodnom sudu pravde podnijela tužbu protiv zemalja NATO-a koje su je bombardirale, da bi odmah potom tvrdila – u postupku BiH protiv SRJ, potom samo Srbije – da Srbija nije bila članica UN-a i da se taj sud mora proglasiti nenadležnim. Bez obzira na i danas podijeljena mišljenja o nadležnosti, sud se oglasio nadležnim povodom bosansko-hercegovačke i povodom hrvatske tužbe. Tek nakon te činjenice srpska je vlast na tužbu odlučila odgovoriti protutužbom, koju još nitko nije vidio, ali puštajući usput koščice oko kojih će se obje javnosti, hrvatska i srpska, gložiti.

Relativizaciji cijele priče doprinosi i posljednja izjava srpskog predsjednika Borisa Tadića, koji je rekao da bi bilo bolje da je pravda za žrtve tražena u redovnim sudskim postupcima, a ne konfrontacijom država.

– Duboko sam uvjeren da ima političkog i pravnog prostora za odustajanje od tužbe i kontratužbe i tim stavom želimo izbjeći konfrontaciju država, jer to nikome nije u interesu – poručio je Tadić obraćajući se ambasadorima Srbije na njihovom godišnjem skupu u Beogradu. Njegove pomirljive riječi ostaju tek folklor: teško da će dvije države odustati od besmislenog sporenja pred Međunarodnim sudom pravde. Kao što upozoravaju pametni u obje države, i tužba i kontratužba su tek aduti u unutarnjim politikama, kojih se ni srpska ni hrvatska vlast neće odreći u podilaženju najnižim strastima u redovima svojih birača. Za to vrijeme problemi običnih ljudi s obje strane granice ostat će u zapećku, ali o tome oni koji imaju moć kao da naprosto ne razmišljaju.

Tatjana Tagirov

Ekološka katastrofa zbog Snježne kraljice

Dok nije bilo snijega, bacali su kemikalije na bazi amonijaka koji održava umjetni snijeg. U selima podno Medvednice bunari su neupotrebljivi zato što su kemikalije prodrle u tlo. Ljudi više ne mogu rabiti vodu iz svog dvorišta jer im smrdi na urin – kaže Vlasta Toth, potpredsjednica Zelene liste

Na Medvednici se ovih dana upriličila zabava za narod, dakako bez imalo svijesti o ekološkoj štetnosti cijele stvari. Naime, imati skijašku stazu na visini od svega tisuću metara ne samo da košta previše, nego je i za stazu žrtvovano pola Medvednice – kaže Vlasta Toth, potpredsjednica Zelene liste.

– Proteklih dana, dok nije bilo snijega, bacali su kemikalije na bazi amonijaka koji održava umjetni snijeg. U selima podno Medvednice bunari su neupotrebljivi zato što su kemikalije prodrle u tlo. Ljudi više ne mogu rabiti vodu iz svog dvorišta jer im smrdi na urin. Tek ćemo vidjeti koje su dugoročne posljedice – dodaje.

I zelene su se stranke političke podijelile oko predstojećih predsjedničkih izbora pa je najveća zelena politička stranka, spomenuta Zelena lista, inače pridružena članica Europske zelene stranke, podržala Ivu Josipovića. U Zelenoj listi kažu da njihovi članovi i članice iz Zagreba nikad ne bi mogli dati podršku Milanu Bandiću jer on utjelovljuje sve ono čemu se protive.

– Nikada ne bismo mogli podržati Bandića. Osobno ga poznajem, vijećnik sam u gradskoj četvrti u kojoj živim i kao stanovnik Zagreba znam što je radio u gradu. Bandić radi po principu “ukoliko jednu laž dovoljno puta ponovite, ona postaje istina”. Računa na neinformiranost birača. Zeleni ni u kom slučaju ne mogu dati podršku čovjeku koji je pogazio ljudska prava i demokratske vrijednosti. O ekologiji nema pojma, urbanizam nam je uništen, a uprava funkcionira samo po principu mita i korupcije – kaže Vlasta Toth.

Ekološki problem je i Bundek. U Zelenoj listi smatraju da uređenje jezera nije bilo u skladu s ekološkim standardima. Budući da je godinama bilo zapušteno, tamo se stvorila i nastanila divlja kolonija ptica, što je neprocjenjivo, a takva su mjesta u nekim drugim zapadnoevropskim gradovima, poput Linza, zaštićena visokom ogradom.

S druge strane, predsjedničkog kandidata Milana Bandića nedavno su poduprli Zeleni Hrvatske, do sada nepoznata osječka stranka, koja se javnosti obratila saopćenjem kako će se Bandić kao predsjednik brinuti za vode, zemlju i zrak kroz “razuman i neishitren proces pristupanja Europskoj uniji”. Što je posve razumljivo za stranku koja podržava Glavašev HDSSB. Pomutnju u medijima oko toga koji zeleni podržavaju Bandića izazvala je i činjenica da šira javnost obično slabo razlikuje aktere na zelenoj sceni. D. Konjikušić

Ukinuta presuda generalu Trifunoviću

Vrhovni sud Srbije ukinuo je presudu generalu JNA Vladimiru Trifunoviću, koji je osuđen zbog toga što je 1991. godine, posle višednevne opsade i oružanih sukoba sa hrvatskim snagama, povukao i spasao živote oko 250 vojnika iz kasarne u Varaždinu. Predmet je vraćen prvostepenom sudu na novo odlučivanje jer se – kako je naveo Vrhovni sud Srbije – pojavila znatna sumnja u pogledu činjenica koje su utvrđene presudama vojnih sudova. Time je otvorena mogućnost potpune rehabilitacije generala Trifunovića, koji je istovremeno u Hrvatskoj osuđen na 15 godina zatvora zbog navodnih ratnih zločina, a 1996. godine, odlukom tadašnjeg predsednika SRJ Zorana Lilića, aboliran. To je početak procesa rehabilitacije, nadamo se da će uskoro biti završen odgovarajućom odlukom pravosudnih organa kojom će generalu biti konačno utvrđena nevinost, rekao je za RTS njegov advokat Vladimir Đerić.

– Osuđen je dakle na obe strane za potpuno različite stvari. I to je apsurd cele situacije. General Trifunović je tragičan lik, u tri države bivše SFRJ je osuđen ili krivično gonjen. Nadam se da će na kraju razum pobediti na svim stranama i da će Trifunović uskoro biti kod nas rehabilitovan, a u Hrvatskoj oslobođen optužbi – kaže Đerić.

U Beogradu su Trifunovića osudili prvo na 11, a zatim na sedam godina zatvora, jer se 1991. u Varaždinu navodno nije dovoljno borio i imao je više mrtvih vojnika u jedinici kojom je komandovao. Sud u Varaždinu ga je, međutim, osudio na 15 godina zatvora kao ratnog zločinca, jer se borio protiv hrvatske paravojske. Optužen je i u Murskoj Soboti za učešće u tzv. slovenačkom ratu. On je u septembru 1991. odbio da žrtvuje živote oko 250 svojih vojnika i tako postao “trostruki zločinac”, dok ga ja opozicija proglasila “srpskim Drajfusom”.

U Varaždinu je sa svojim vojnicima bio ostavljen na cedilu od strane Vrhovne vojne komande (to su svojevremeno potvrdili i čelni ljudi JNA, generali Veljko Kadijević i Blagoje Adžić) i u tom je trenutku doneo jedinu moguću vojničku i ljudsku odluku – pokušao da spase živote svojih vojnika. Tim veštaka zaključio je da je Trifunović, mada za to nije imao naredbu, trebalo da povuče svoje snage snage iz Varaždina, ali i da angažuje “srpsko ljudstvo partizanske divizije iz Bjelovara” i iskoristi vatrenu nadmoć.

– Trifunoviću je prigovoreno što nije jedinice povukao jugoistočno i severozapadno od Varaždina i tukao po gradu. Varaždin je trebalo pretvoriti u Vukovar, možda i s težim posledicama. Najviše mu se prigovarao što nije prihvatio dopunu jedinica paravojskom. U Vukovaru se videlo što bi to značilo – objasnio je njegov tadašnji advokat Branko Stanić.

Često su se čule teze da je Trifunović predajom Varaždinskog korpusa omogućio hrvatskoj strani da dođe do nekoliko desetina tenkova što je kasnije iskorišćeno za ubijanje srpskog življa u Hrvatskoj. To je ponavljao i bivši načelnik generalštaba Momčilo Perišić, koga Trifunovićevi branioci opisuju kao čoveka koji je svojevremeno bitno uticao na to da se komandantu Varaždinskog korpusa zalepi žig “izdajnika”. R. I.

 Iz ličnog ugla

Pakt sa Merčepom

Ako je itko od gotovo 300 hiljada Srba (prema popisu birača iz 2007. godine) imao bilo kakvu dilemu kome dati svoj glas u drugom krugu predsjedničkih izbora, Milanu Bandiću ili Ivi Josipoviću, nakon informacije o Bandićevom sastanku sa dijelom braniteljskih udruženja, kojima je predsjedavao Tomislav Merčep, dileme više nema.

Merčep je tom prilikom kazao da će Bandić, eto, riješiti sve probleme ove države. Pretpostavljamo da to ipak neće biti na Merčepov, vukovarski način. Ostaje pitanje zašto se Bandić slizao sa Merčepom i zar će mu njegova pomoć biti presudna? Na koji to način Merčep može pomoći Bandiću da dobije predsjedničke izbore? Dalmoši bi rekli: Milane, falija si! Srbi bi mogli reći: onaj tko se sastaje i pravi pakt sa Merčepom, ne može biti moj predsjednički kandidat.

Sreća da je Hrastov u zatvoru, jer da nije, možda bi i on sjedio pored Bandića…

Milan Cimeša

Ukratko

Nada Radović, dosadašnja predsjednica VSNM-a u Karlovcu, podnijela je ostavku na tu funkciju. Obrazložila je to razlozima lične prirode, a Vijeće je ostavku prihvatilo. Do izbora novog predsjednika Vijećem će rukovoditi dosadašnji potpredsjednik Milan Lapčić.

Zbog sumnji da su počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva u Baranji, temeljem naloga Tužiteljstva za ratne zločine, srbijanska policija uhapsila je četiri osobe. Uhapšeni su Zoran Vukšić Žućo, Slobodan Strigić Slobo i Velimir Bertić Vekac iz Belog Manastira, te Branko Hrnjak iz Orahovice, dok se Zoran Mađarac iz Vukovara nalazi u bijegu i za njim je raspisana potjernica. Nekadašnji pripadnici SUP-a Beli Manastir sumnjiče se, među ostalim, za četverostruko ubistvo 1991. godine porodice Čičak iz Karanca, na salašu Karaševo. M. C., Z. P.

Reagiranja

Dioki je donirao više predsjedničkih kandidata

Objavljujemo reagiranje na članak pod naslovom “Pošto svetac zaštitnik?”, objavljen u “Novostima” od 25. prosinca 2009. godine.

U vašem listu objavljen je članak “Pošto svetac zaštitnik?” novinara Viktora Ivančića koji uživa u bacanju blata po meni. Sad je za povod uzeo donaciju tvrtke Dioki, u kojoj imam vlasnički udio, predsjedničkom kandidatu SDP-a gospodinu Ivi Josipoviću. Iznos te donacije, a Dioki je donirao i neke druge kandidate, bio je 200 tisuća kuna. Vaš novinar tvrdi da sam tako “pokušao zadužiti” gospodina Josipovića. Ali nije rekao to da sam “pokušao zadužiti” i njega, novinara Viktora Ivančića. Dok je godinu dana bio zaposlen u jednoj tvrtki u kojoj imam vlasnički udio isplaćen mu je najmanje dvostruko veći iznos nego predsjedničkom kandidatu Ivi Josipoviću. Vidimo kako Ivančić vraća “dug”. Ima pravo na to. Dok vraća “dug” tako kako ga vraća, Ivančić je sigurno uvjeren da je to što čini moralno, ljudski i pošteno. Ne znam samo na osnovu čega je izračunao da bi se gospodin Josipović trebao ponašati nemoralno, neljudski i nepošteno.
Robert Ježić