Za koji život treba da se rode?
U historijskom sjećanju, kao i u svakodnevnom životu, postoje događaji kratkog, srednjeg i dugog trajanja. Ako je vjerovati kanadskoj publicistkinji Erni Paris, sjene koje na društva bacaju ozbiljni ratni sukobi, kao što su na svoj način bili oni 90-ih godina u nas, zamračuju njihove horizonte, ne uvijek jednakim intenzitetom, još 40 do 50 godina nakon samog događanja. Tako je barem bilo s Drugim svjetskim ratom, naročito u onim zemljama Zapada s bogatom fašističkom “tradicijom”, a među nasljednice kojih se i mi sad ogorčeno guramo.
Iako je usporedba teškoga nasljeđa naših 90-ih s procesom denacifikacije već toliko puta zloupotrebljena, ovaj tren se čini da smo s pričama o kolektivnim odgovornostima, individualizacijama krivnje, katarzama itd. zapali u konceptualne, a onda i političke ćorsokake. Ili je naprosto riječ o tome da je nastupio kraj prvoga poluvremena, u utakmici višegeneracijski oštećenih života. A sve na jednom području za koje beogradski sociolog Todor Kuljić, koji se na svoj način bavi baš politikama sjećanja i međugeneracijskih prijenosa iskustava, predlaže utemeljenje jednog Muzeja sramote zapadnog Balkana. Na redu je dakle drugo poluvrijeme.
Politički makijavelisti
Jer – civilno, komisijski, predsjednički – na svaki način nacrtovano pomirenje među državama i narodima zaglibilo je (koji već put!) u pukoj ideologiji pomirbe, kao više duboko spontanoj no duboko promišljenoj praktičnoj zloći svih naših vladajućih elita, koje se baškare na suncu svojih, ne samo privrednih, feuda. I to se onda, u ovoj sezoni, zove pogoršanje odnosa između Srbije i Hrvatske. Ti procesi, nazovimo ih procesima normalizacije, sad je jasno, slijede putanje koje više sliče na povijesne staljinizme i zapadne imperijalizme, s njihovim hladnoratovskim zahlađenjima i zatopljenjima negoli na neku idealiziranu liberalno-građansku normalnost, koju poput neke nove utopističke crvene niti navodno svi traže.
Oni koji znaju barem nešto o pravnom aspektu međunarodnih, točnije međudržavnih odnosa, znaju i da je u tim odnosima među državama nasilničko porijeklo većine pravnih instituta još uvijek više negoli vidljivo. Makijavelističkim političkim rječnikom (bez da pakujemo velikom Machiavelliju) rečeno: ako te nisam mogao ubiti, za sebe korisno izdati ili naprosto te okupirati, onda ćemo sjesti za stol i potpisati neki dogovor. A sve te radnje već smo vidjeli na djelu, ako ih već nismo i sami radili. Za tzv. male ljude barem na nivou izdajstva, ako već ne i bratoubilaštva, otuđenja od dijelova širih i užih obitelji koji su “ostali” u sukobljenim zemljama. Da ne govorimo o iskustvu nas, a baš ono je najdragocjenije, kojima je “međuetnički” sukob prošao i kroz nacionalno nečista tijela. Pa možda to svoje životno iskustvo ne bismo trebali do kraja potisnuti iz svijesti sad kad nas poprijeko mire politički sljednici ostvarenih “nacionalnih snova”. Ti legitimni sudionici ili sljednici političkih likova, koji su postali vulgarno-materijalnom, koruptivno-novčanom silom, koja nas sad samo još složno pljačka, jer nas eto više složno ne ubija! Ili, zar ne bismo trebali barem povikati “Već viđeno!” kad nas uvjeravaju da kao zemlja članica NATO-a pomažemo uvođenju demokracije i slobodnog tržišta na Bliskom istoku? A tvrdimo da smo u tome eksperti i to vojnog smjera!
Postpatriotska neoliberalna praznina
Sad nas politički komentatori uvjeravaju da su smjernice postavljene u “uspješnim nultima” (2000-2010), zamišljene ireverzibilno, da traju sve do “konačnog rješenja” jedne uspješne tranzicije u građansku normalnost liberalnog kaptalizma, u cijeloj regiji možda opet u krizi. Pa kao što je lijek za ekonomsku krizu dovršenje privatizacije, koja tendencijalno nema kraja (plaćati ćemo zrak, vodu, prostor po kojem se krećemo, o zdravstvu i školstvu da i ne govorimo), tako je lijek za sve političke krize normalizacija stanja u regiji, koja to u bilo kakvom politički autonomnom smislu više nije.
U takvom kontekstu sve te načelno hvalevrijedne no nedovoljne popudbine jaspersovskih i arentovskih sučenja sa samima sobom, drugima, svojom odgovornošću, krivnjom, uredno su prevedene i arhivirane u bolju teorijsku budućnost, koja nikako da započne. Upravo obrnuto. Kao da je dovoljno da netko nešto lane, da se osobe od “formata” s raznih strana krivo pogledaju ili shvate i da se u trenu, ako su te osobe javne i makar naizgled moćne, pojačno u rezonantnoj kutiji pamet razvlačećih medija, učini kako sve polupotisnuto i poluprevladano smeće kulja iznova. Uostalom, koliko su svoju najnoviju konfliktnu prošlost kvalitetno proradile hrvatska i srpska zajednica u Hrvatskoj?
Pa nije li i ciklus koji su prevalila zapadna demokratska društva i koji bi sad, teorijski, trebao biti završen, onaj suočenja s gadnim nasljeđem Drugog svjetskog rata, i sam umjesto razriješenosti u politici “nikad više”, zašao u čudno područje postpolitičke i posthistorijske praznine? Što se naše regije tiče, i naš strah i nada su baš u toj “praznini”, u postpatriotskim, umreženim mladim generacijama, koje su sigurno zasićene neracionalnom šovinističkom retorikom. Samo, što mogu one učiniti kad i same boluju od sindroma nepostojanja alternative neoliberalnoj globalizaciji? A ona i dalje treba neke nove fašizme.