Živi i mrtvi od Hrvatske do Alabame

Nakon nekoliko predstava s takozvanim artističkim nabojem i u hermetičnoj atmosferi, redatelj mlađe generacije Dario Harjaček okušao se u klasičnoj psihološkoj drami i pogodio od prve. To konkretno znači da je scenska izvedba komada “Alabama” Davora Špišića, u Harjačekovoj režiji, uspješna premijera kazališta “Gavella” na početku 2010.

Ova scenska priča govori o malim ljudima, točnije o jednoj slavonskoj obitelji među tisućama koja se, da bi ostala na okupu u vrijeme rata, seli u Ameriku. Ta Amerika nije nikakav obećani raj ni oaza mira, shvatit će sin Goran u tinejdžerskoj dobi, kada ga roditelji moraju ispisati iz škole jer za školarinu nemaju novca, a grupa američkih vršnjaka počne pokazivati tipičan animozitet prema gubitniku s Balkana. Tu započinje lanac tragedija, sličan onima s kojima se u životu sudaramo kada u novinama pročitamo da je inače miran mladić jednoga dana, naoružan do zuba, napravio masakr u robnoj kući ili pobio 12 učenika i profesora svog bivšeg koledža i nakon toga pao izrešetan hicima specijalnog odreda policije…

Civilizacija s minusom

Ispod patosa i naoko sentimentalne priče o običnim ljudima koji krpe svoj mali život, želeći jedino da budu sretni, Špišićev komad i Harjačekova predstava otvaraju čitav niz duboko ljudskih pitanja, ne moralizirajući nego puštajući da gledalac u priču iz susjedstva učitava dublja značenja koja se nameću sama od sebe. Uz puno kompleksnih odnosa, naročito između odrasle kćeri i majke koja tuguje za sinom, obitelj će se ponovno vratiti u Hrvatsku, s pepelom sina u limenoj kutiji, a proces žalovanja pretvorit će se u muklo ispaštanje, pomiješano s očajnom željom da se nekako živi normalan život. Kod Špišića, koji se pokazao majstorom psihološke drame, ipak se ne radi, kao kod mlađih irsko-škotskih pisaca, o provincijalnom čemeru kojem nema kraja ili o sivoj postsocijalističkoj tranziciji, pomiješanoj s votkom i okrutnostima, kao u novoj ruskoj drami. Ispod male ljudske priče, pune nekog lokalnog štimunga (“Jeste li za rakijicu, komšija?”) i slavonskog otezanja u govoru, “Alabama”, sa smrću koja neprestano lebdi nad njenim akterima, govori zapravo o tome može li se u današnjoj histeriji uopće realizirati ljudski život bez težih posljedica – a to se tiče svakoga od nas.

Zato masakr u robnoj kući, koji obično ne možemo dokučiti čitajući novine, u Špišićevom komadu djeluje tako tragički prepoznatljivo i tako naopako logično jer dobro ilustrira tu današnju “civilizaciju s minusom”, iza svijeta tehničkih čuda i veleljepnih mogućnosti. U takvom svijetu, podijeljenom na bogate i siromašne više nego ikada, kćer na pragu udaje bit će u ovoj priči odbačena kao krpa kada se sazna za bratov zločin, koji je obitelj godinama skrivala. U trenutku potpunog egzistencijalnog i emotivnog poniženja jedne obitelji s ruba i bez šansi, pokazat će se da se katarza, smiraj i pomirenje kriju negdje drugdje. Na mjestu gdje se sreću roditelji krvnika i žrtava, ukoliko su spremni jedni drugima i samima sebi oprostiti. Zato taj spoj suvremene tragične priče i unutarnjeg konteksta punog metafizičkih pitanja stavlja “Alabamu” u sam vrh dramskog pisma kakvo trenutno imamo u Hrvatskoj. Shvaćajući takav dramski potencijal, redatelj Harjaček dopustio je priči da se odmotava sama, bez dodatne teatralizacije, intervenirajući tek toliko, muzičkim stankama, da bi taj unutarnji prostor za razmišljanje bio dublji i mračniji.

Solidan glumački ansambl

Scenografija (Iva Matija Bitanga i Leo Vukelić) sačinjena od tri stolice, dva stola i jednog ormara, te kostimi (Marita Čopo) kao s kakvog petparačkog buvljaka, dobro oslikavaju tu socijalnu skromnost, na granici bijede, pa “Alabama” i vizualno elaborira “kulturu mazohizma” u kojoj živi dobra većina građana Hrvatske šutke trpeći raznorodne nedaće.

Glumački ansambl, Filip Križan, Marina Nemet, Zoran Gogić, Antonija Stanišić-Šperanda, Enes Vejzović, Perica Martinović i Darko Milas, u cjelini je solidno obavio zadatak da tešku emotivnu dramu iznese na pozornicu. Mogla bi se uputiti stanovita zamjerka akterima na pozornici da nisu u svakom trenutku slijedili kompleksnu psihološku strukturu predstave, djelujući na momente plošno, ali to nije bitnije utjecalo na kvalitetu izvedbe. Oni koje treba istaknuti su Filip Križan kao sin i Marina Nemet kao majka, koji su unijeli onu potrebnu mjeru glumačkog nerva za tragične uloge koje su igrali.

Interesantno je da “Alabama” u sebi nosi jak angažirani naboj kada se radi o slici i odnosima u modernim društvima, ali taj angažman ne proizlazi iz motiva za komad ni za predstavu – snaga svjedočanstva i očitost stanja stvari najjače su oružje “Alabame” u susretu s gledaocima. “Kazalište kakvo ja želim raditi ne kopa po posljedicama nego traži uzroke problema”, rekao je redatelj Harjaček pred premijeru. U svakom slučaju, kazalište “Gavella” nastavlja stanoviti tematski ciklus koji bismo mogli nazvati “Živi i mrtvi”, pun melankolije, slutnji i tragizma, iza čega se kriju puno teža pitanja naše stvarnosti, a “Alabama” je više nego solidna stanica na tom putu.