Živi sa 1.200 kuna mjesečno
Nisam zadovoljna životom. Da imam neko zaposlenje, osjećala bih se korisno i ispunjeno. No, ne mirujem, borim se kako bih preživjela – kaže Snježana Hodobaša, koja je već 12 godina prijavljena na sisačkom Zavodu za zapošljavanje. Živi od 500 kuna socijalne i 700 kuna očeve pomoći. I sisački Centar za socijalnu skrb pomaže joj sa 350 kuna mjesečno za podmirivanje troškova režija i komunalija.
Ova 47-godišnjakinja u Sisku je završila matematičko-informatički smjer nekadašnjeg Centra za usmjereno obrazovanje “Vladimir Majder Kurt”. Nakon mature 1981. godine udala se za svoju prvu ljubav iz Dvora, odakle je i sama rodom, no suprug joj je ubrzo poginuo na radu, nakon samo dva mjeseca braka.
Po završetku srednje škole dvije je godine bila na birou i radila preko student servisa kao spremačica u Makarskoj. Zatim je dobila prvi stalni posao u struci, u Elektroničko-računskom centru Željezare Sisak, gdje je radila 11 godina.
– Počeli su smanjivati broj radnika i preraspoređivati zaposlene, pa sam četiri godine provela u raznim drugim Željezarinim službama. Otpustili su me 1998. godine, u drugom naletu, kao radni višak – kaže.
Završila edukaciju za njegovateljicu
U drugi brak stupila je 1988. godine i sa suprugom živjela u sisačkom prigradskom naselju Prelošćici. Nakon otkaza u Željezari uzgajala je kokoši, piliće, svinje i krave, sadila voće i povrće. Domaće rezance, mlince i o stale proizvode redovito je prodavala na sisačkoj tržnicu u Capragu. Zbog bavljenja poljoprivredom i djecom tih godina nije aktivno tražila posao u struci.
– Informatičko znanje za koje sam se školovala pomela je nova tehnologija, ne znam se služiti novim programima na računalu. Htjela sam polaziti tečaj za PC, ali svjesna sam da se mnogo toga promijenilo i da me u ovim godinama nitko neće primiti na radno mjesto informatičarke. Da znam s kojim bih znanjem dobila posao, sigurno bih završila taj tečaj. Uvijek se lomim kada gledam “Plavi oglasnik”, jer u godinama sam kada mi se ne odlazi iz Siska. Za ovaj grad vežu me djeca i otac o kojima brinem. Ne želim odlaskom izgubiti pravo i na ovo malo pomoći od Centra za socijalnu skrb.
Završila je edukaciju za njegovateljicu za starije osobe, što joj je upisano u radnu knjižicu. No, to nikada nije radila jer u državnom domu za starije i nemoćne osobe novih radnih mjesta nema, a dvije hiljade kuna, objašnjava, premalo je novca da putuje do udaljenih mjesta radi posla na kojem bi, uz neplaćen prijevoz, izgubila cijeli dan.
Ljetos je predala molbu za posao čistačice u sisačkom restoranu “Grand” no, kaže, odmah je znala da posao neće dobiti jer nema vezu. Posljednjih godina na crno je obavljala sezonske poslove branja jabuka, jagoda i kukuruza. Prije tri godine, zbog ljubavi prema djeci, prijavila se i za posao SOS mame, no nije imala nepedagošku struku pa nije prošla.
Prije pet godina se razvela, djeca su pripala ocu, no svakodnevno su je nastavila posjećivati. Za dvojicu sinova veoma je vezana. Starijem Bojanu 21 je godina i otišao je živjeti u Zagreb. Odlučio se za zaštitarsku struku i sada radi za tri hiljade kuna. Ivan ima 19 godina, lani je završio srednju ugostiteljsku školu u Topuskom i radi u jednom kafiću u centru Siska za dvije hiljade kuna. Iako je radnu knjižicu poslodavcu predao u decembru, još nije prijavljen kao radnik. Zbog toga se nada da će mu poslodavac uskoro vratiti knjižicu kako bi mogao potražiti posao na moru.
Snježana stanuje u kućerku, u dvorištu porodične kuće svog oca, u kvartu Naselje. Premda nezaposlena, cijeli dan radi, bilo u vrtu gdje uzgaja povrće i voće i hrani svinje i kokoši, bilo brinući o ocu i sinovima.
– Uporna sam, pa dok me god zdravlje služi nekako ću se snaći, samo da mi djeca imaju posao od kojeg će moći živjeti.
Za kozmetiku 100 kuna godišnje
Uvelike joj pomaže vlastiti vrt, no mjesečno ipak neku sumu mora potrošiti na namirnice i higijenske potrepštine. Nabavlja ih na sniženjima, koja nalazi u katalozima trgovačkih centara. U mjesečnoj košarici mora se naći brašno, vrhnje, kvasac, sir, mlijeko, sve marke “K plus” jer je, kako veli, najjeftinija, kao i ostali materijal za kruh koji sama peče. Cigarete nabavlja u Bosni, gdje uzima najjeftinije, “Hercegovinu”, čija je šteka donedavno koštala 30, a sada dođe 50 kuna.
Odjeću nabavlja na buvljaku, na sisačkoj tržnici, u trgovini u kojoj je sve po deset ili 20 kuna. Nosi tenisice od 100 kuna, čizme već petu godinu zaredom, ljeti klompe za 50 kuna. Šminku – dvije olovke i ruž – koristi već tri godine, a kada se tome doda šamponom za kosu, godišnje na kozmetiku ne potroši više do sto kuna. Za uređivanje u frizerskom salonu novca nema, posljednji put je u njemu bila pred vjenčanje. Sama se šiša, frizira i članove svoje porodice, sama si radi minival.
U gradu ju je moguće sresti dok vozi bicikl. Kupila ga je od susjeda za sto kuna. Rijetko koristi gradski prijevoz, koji za nezaposlene stoji dvije kune u jednom smjeru.
Iako je sa prijateljicama ostala u dobrim odnosima, izgubila je naviku međusobnog posjećivanja. Osamila se, zakopala se u kuću i tako već posljednje četiri godine.
– Najbolje se osjećam kada se vratim kući. Ipak, nedostaje mi društvo, posebno ono iz radne sredine. Ne sjećam se kada sam se uistinu opustila, oko 15 godina nisam bila na moru. Jedino što sam si priuštila bilo je ljetošnje kupanje u Kupi, nedaleko kuće. Voljela bih i u rodno mjesto ponekad otići, no do tamo treba platiti kartu, pedesetak kuna, a onda uvijek gledam da taj novac upotrijebim u važnije svrhe. Iz istog razloga nikada ne odem na kavu u neki kafić, jer kada se nema, svaka je kuna važna – kaže Snježana Hodobaša.
Osnovni podaci;
– 47 godina
– struka: matematičko-informatička
– nezaposlena 12 godina
– do 1998. radila u Željezari Sisak
– otpuštena kao radni višak
– privremeni poslovi: spremačica, beračica voća i povrća
– tečajevi: edukacija za njegovateljicu
– mjesečna primanja: 1.200 kuna (500 kn socijalna pomoć, 700 kn očeva pomoć)
– razvedena
– majka dvojice sinova