Živko Juzbašić, partizan i poslijeratni rukovodilac

Bivši prvoborac s Banije koji je s legendarnom Sedmom banijskom divizijom preživio Neretvu i Sutjesku, poslijeratni rukovodilac, dugogodišnji direktor “Gavrilovića” i predsjednik općine Petrinja, Živko Juzbašić, bio je 1991. član vlade nacionalnog jedinstva. Kako je u toj vladi bio jedini Srbin, ne čudi da je njegov ured funkcionirao kao jedna od zadnjih stanica tisućama očajnika koji su, izgubivši svaku nadu, upravo tu potražili pomoć. Sva ta iskustva sažeo je u knjigu “Srpsko pitanje i hrvatska politika, svjedočanstva i dokumenti 1990-2000.” Knjiga je rasprodana, a priprema se i prošireno izdanje.

U njoj Juzbašić opisuje najvažnije probleme srpske zajednice u Hrvatskoj 1990-ih, diskriminaciju, otpuštanja s posla, nestanke ljudi, miniranja kuća, deložacije i brojne druge probleme, a sve je potkrijepljeno dokazima i dokumentima. Radi se o svjedočanstvu jednog užasnog vremena, vremena u kojem je bilo jako teško biti Srbin, a još teže borac za ljudska prava. A Juzbašić je bio oboje.

Sa Živkom Juzbašićem o najvažnijim porukama njegovog djela razgovarali smo u Zagrebu, u apartmanu staračkog doma u kojem živi.

Kada se danas osvrnete na period u kojem ste bili član vlade nacionalnog jedinstva, smatrate li da vas je Franjo Tuđman u nju pozvao zato što vas je cijenio kao stručnjaka ili ste mu trebali zbog svog srpskog porijekla?

– Nažalost, ovo drugo. On me pozvao prvi put u sedmom mjesecu 1991. jer me je cijenio i poznavao još iz 1960-ih, kada smo zajedno radili u Institutu za historiju radničkog pokreta. Ipak, ja sam tada imao 68 godina, šest bajpasa i morao sam ga odbiti zbog zdravstvenih problema. On je inzistirao i pozivao me kao starog partizana i rukovodioca, direktora “Gavrilovića”. Ponovno me zvao uoči formiranja vlade. Obećao mi je da će me, ukoliko dođe do rata, poštedjeti većih napora i da će me čuvati. Na kraju je prevladala moja želja da se uključim i pokušam smanjiti srpsko-hrvatske tenzije kako ne bi došlo do rata.

Utjecaj norvalske grupe

U to vrijeme imali ste puno posla. Međunacionalne tenzije bile su na vrhuncu. Je li prema vašem mišljenju hrvatska politika napravila dovoljno da bi se rat zaustavio? Zašto su se tajile informacije poput pogibije prvog hrvatskog policajca, Gorana Alavanje, Srbina, koji je u prosincu 1990. poginuo u okolici Benkovca?

– Vidite, od početka je u vladi nacionalnog jedinstva bio Gojko Šušak, prvo kao ministar iseljeništva, a odmah poslije toga kao ministar obrane. On je bio do smrti na toj dužnosti, Tuđman je rekao da mu je to najbolji ministar, što je van pameti. Šušak je jedan od glavnih iz ustaške norvalske grupe, čiji su članovi odmah zauzeli rukovodeća mjesta. Oni su sve to platili i kupili. Ušli su u sve pore društva i oni su odgovorni za zlo koje se kasnije desilo. Tuđman je, po mom dubokom uvjerenju, bio talac te grupacije.

Pokušavajući djelovati na sprečavanju eskalacije ratnih sukoba, vi ste obilazili teren i razgovarali s ljudima i hrvatske i srpske nacionalnosti. Tko vam je pomagao?

– U to vrijeme bilo je dosta aktivno Društvo hrvatsko-srpskog prijateljstva. Tu su bili doktor Jovan Bamburač, povjesničar Drago Roksandić i drugi.

Iz vaše knjige proizlazi zaključak, potkrijepljen brojnim dokumentima, da hrvatske vlasti ne samo da se nisu brinule za sigurnost tzv. lojalnih Srba, nego su priželjkivale njihov odlazak, sprečavajući kažnjavanje onih koji su Srbima ugrožavali sigurnost, a i sama vlast je organizirala takve akcije. Je li etničko čišćenje pretežak zaključak kada se sagledaju sve činjenice?

– To je apsolutno logičan zaključak. Prisjetimo se koliko je bilo prisilnih razmjena na koje su ljudi dovođeni silom i gdje ih se tjeralo da napuste svoje domove i odu na drugu stranu. To se događalo u Kerestincu i na drugim mjestima. U mojoj je knjizi i izvještaj Milovana Škorića, koji je tada bio savjetnik vlade, u kojem se vidi što se događalo u Zapadnoj Slavoniji. Radi se o području Pakraca i Daruvara, gdje je bila nevjerojatna psihoza. Stvorena je klima da Srbin tu ne može opstati. U izvještaju se opisuju stratišta koja je za Srbe organizirala Merčepova grupa. Posebno sam u knjizi apostrofirao iseljavanje Srba iz dvadesetak sela kod Požege. Ljudi su iseljeni pod lažnom informacijom da se na to područje sprema ofenziva. Sela su potom spaljena, a ofenzive uopće nije bilo.

Kriminalci pušteni iz zatvora

Vaš ured u vladi, u kojem ste primali na desetke ljudi dnevno, u knjizi nazivate “zidom plača”. Primali ste većinom Srbe, ali i Hrvate nepoćudne prema mjerilima HDZ-ove vlasti. Prvi problem s kojim ste se susreli bili su masovni otkazi koje su Srbi dobivali u cijeloj Hrvatskoj. Sam Tuđman je tome dao legitimitet jer je često Srbe prozivao kao privilegirane pri zapošljavanju. Jeste li mogli pomoći tim ljudima?

– Nažalost, od prvih dana uspostave nove vlasti odmah se pristupilo otpuštanju Srba s posla. Čim sam ušao u vladu suočio sam se s tim problemom i reagirao i kod predsjednika vlade Franje Gregurića i kod Tuđmana. On je rekao da se to ne smije dešavati, ali u praksi se ništa nije moglo učiniti kako bi se tim ljudima pomoglo. Dapače, to se radilo sve masovnije, tako da je većina Srba do kraja 1991. bila izbačena s posla, neki likvidirani, neki pobjegli da se spase, a napustili imovinu jer su bili prisiljeni. Tako su potjerani i kasnije opljačkani.

Ubrzo počinju prva ubojstva i nestanci ljudi. Njihova rodbina dolazi u vaš ured tražeći pomoć. U knjizi ste objavili brojne apele koje ste slali kolegama u vladi, pogotovo ministru unutarnjih poslova i njegovim suradnicima. Jesu li vam pomogli?

– Rezultati su bili vrlo slabi, i to uz teške muke i pritiske. Zvao sam ministre, šefove odjela, službenike, ali nisu htjeli napraviti ništa. Ja nisam imao šta izgubiti. Jedini mi je interes bio pomoći ljudima. Stranke su mi govorile da nisam normalan, jer su slušale sjedeći u uredu kako sam razgovarao s nadležnima, pokušavajući im pomoći.

Poseban problem koji opisujete su deložacije, otimačina stanova i drame koje su anonimni građani proživljavali, potkrijepljeno brojnim primjerima. Tada ste bili i član HHO-a koji je bio različit od ovoga danas. Koliko ste bili uspješni?

– Cilj deložacija bila je pljačka, ali je sve to stavljeno u nacionalistički okvir borbe protiv Srba. Devedesetih su otvoreni svi zatvori i kriminalci pušteni van. Oni su samo navukli uniformu i čekali da padne mrak kako bi radili ono što su najbolje znali. Prilikom deložacija moji kolege iz HHO-a i ja došli bismo u neki stan, koji je u pravilu već bio pun rodbine i prijatelja. Majke su plakale, vrištale, bila je užasna atmosfera. Mi bismo došli i posjedali na pod, tako da bi policija samo popisala tko je unutra. Tada me štitila saborska iskaznica. To mi je bilo najteže.

Akcije sinkronizirane iz vrha

Možete li se prisjetiti nekog slučaja koji vam je posebno ostao u sjećanju?

– Posebno mi je ostao u sjećanju slučaj obitelji Kralj-Stanković, koja je usred zime izbačena na ulicu, s djetetom od nekoliko mjeseci. Radi se o ženici od metar i pol koja je uplakana, s bebom u naručju i suprugom, uletjela u moj ured. To se ne zaboravlja. Tresla se plačuću, promrzla i jadna. Kada sam to vidio, potpuno sam se izgubio. Bio sam i sam na rubu plača. Kada mi je rekla da ju je izbacila Vojna policija, počeo sam tražiti Šuška. Pronašao sam ga u uredu Milana Ramljaka. Uzeo sam tu obitelj za ruku i otišao Ramljaku. Upao sam mu u ured u kojem su bili Anton Tus i Šušak. Tus je odmah otišao. Ramljak je vidio da sam izvan sebe. Obratio sam se podignutim glasom Šušku, a on mi je mrtav-hladan odgovorio da se prestanem derati na njega i da mu pošaljem faks. Iako sam znao da od toga nema ništa, poslao sam mu faks, ali mi na njega nikada nije odgovorio… Toj jadnoj ženi su vojnici stavljali pištolj na sljepoočnicu i maltretirali je dok nije popustila. Ja sam se borio i dalje za tu obitelj i na kraju smo pronašli stan s kojim su bili zadovoljni i u kojem i danas žive.

Tko je za sve to bio odgovoran?

– Netko je tu akciju vodio iz vrha. To je bilo sinkronizirano iz vrha. Sjetimo se miniranja kuća, vi dođete na sud, sud vam uskrati zaštitu jer je Milan Vuković rekao da Hrvat ne može napraviti zločin u obrambenom ratu. A kakav je to obrambeni rat prema civilima, ženama, djeci…?

Kako ide prodaja vaše knjige i spremate li nešto novo?

– Prvo izdanje, koje je štampano u hiljadu komada, rasprodano je. Sada radim na proširenom izdanju od dvije hiljade komada. Na predstavljanju knjige u Karlovcu pala je ideja da opišem na koji je način spriječen rat u Gorskom kotaru, a bit će dosta i drugih informacija koje sam izostavio u prvom izdanju.

 Tuđman nije htio srpsku brigadu HV-a

Kada se rat razbuktao, Srbi koji su ostali na hrvatskoj strani bili su izloženi pritiscima da javno potvrde svoju lojalnost. Vi ste smatrali da je to ponižavajuće i došli ste na originalnu ideju?

– Ja sam smatrao da je sam ostanak ljudi na hrvatskoj strani dovoljan dokaz njihovog opredjeljenja za obranu Hrvatske i da se ne trebaju posebno izjašnjavati. Međutim, pod pritiskom javnosti, medija i političara, ali i pod pritiskom tisuća Srba koji su dolazili kod mene i tražili spas, došao sam na ideju o osnivanju brigade “Nikola Tesla”, koja je trebala biti sastavljena isključivo od Srba. To je bilo vrijeme kada su mediji izmišljali priče o snajperistima po hrvatskim gradovima, a poznato je da nijedan Srbin nije bio uhvaćen sa snajperom. Pod takvom psihozom javilo se više od dvije hiljade ljudi, tako da smo morali prestati prikupljati nove. Bili smo vođeni Teslinim geslom, koji je rekao da se ponosi svojim srpskim rodom i hrvatskom domovinom. Kada sam došao Tuđmanu, on je to obećao razmotriti, ali je uskoro rekao da je to preglomazna jedinica. Ja sam mu na to odgovorio da ako ne može brigada, neka budu srpske bojne po raznim brigadama, ali ni to nije prošlo. Nisu prošle ni satnije, dakle bojali su se takve ideje. To je bio dokaz u prilog tezi da Srbe zapravo nisu ni trebali. Bježalo se od uključenja Srba i u civilnom i u vojnom sektoru.