65 godina od savezne kolonizacije u Hrvatskoj (7)

Uz Liku (6.815) i Kordun (4.829) najviše molbi za kolonizaciju pristiglo je iz Dalmacije, čak 4.533. Kad su se pravile usporedbe s ostalim dijelovima Hrvatske najveći interes za preseljenje u Vojvodinu vladao je na jednom uskom području dalmatinske regije – u selima Dalmatinske zagore. Tu su se seljaci gotovo otimali za obrasce na kojima su se podnosile molbe za kolonizaciju. A baš je tu selekcija, čini se, bila najoštrija. Početna planirana sveukupna kvota od 2.500 obitelji kasnije je smanjena na dvije hiljade što je izazvalo val protesta, osobito u selima nastanjenim srpskim življem. Tih 500 mjesta oduzetih Dalmaciji dodijeljeno je dvjema drugim regijama – Baniji i Kordunu – za koje se smatralo da su pretrpjeli teža ratna razaranja od drugih i da je njihov doprinos Narodnooslobodilačkoj borbi bio veći nego, primjerice, u Dalmaciji. Naravno, bila su to posve paušalna razmišljanja i ocjene koje su ipak na vrijeme ispravljene, ali ne i potpuno, tako da se posljedice nisu mogle izbjeći, pogotovo među potencijalnim kolonistima u Dalmaciji.

Da bi se smirilo neraspoloženje među seljacima spas je nađen u preraspodjeli tzv. slovenskih mjesta. Naime, Slovenija je odustala od svojih tri hiljade i uzela samo 1.500 mjesta. Od toga broja 500 je pripalo Hrvatskoj – 150 Lici, 150 Dalmaciji, 125 Kordunu, a ostatak od 75 selu Goleši kod Okučana koje je kompletno preseljeno u Vojvodinu. Kad se početkom 1947. Slovenija odrekla još 900 svojih mjesta, koja su trebali dobiti kolonisti iz Slovenskog primorja, ali su u međuvremenu odustali, iz te kvote još je nekoliko dalmatinskih obitelji dobilo mogućnost da se uključi u kolonizaciju.

11 vlakova iz Dalmacije

O rasporedu naseljavanja Vojvodine, Srijema i Baranje brigu je, rekli smo, vodio Agrarni savjet. On je odredio da se Dalmatinci nasele u vojvođanska sela Stanišiću i Riđici. U prvom je bilo mjesta za 1.330 obitelji, a u drugom za upola manje – 670. Potkraj 1945. Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva NR Hrvatske predložilo je neke izmjene u tom rasporedu. Ali, savezno Ministarstvo kolonizacije ostalo je “pri već utvrđenom rasporedu i planu naseljavanja kolonista iz pojedinih okruga Hrvatske u predviđene reone (sela) Vojvodine. U protivnom bi se unosilo samo nered u već započeti posao”. Ipak, mnoge okolnosti su utjecale da se ni ti planovi do kraja ne ostvare – neka su preseljenja silom prilika bila preusmjeravana čak i onda kad je sve već izgledalo potpuno izvjesno. Važno je naglasiti da je saveznu kolonizaciju, a napose naseljavanje Vojvodine, trebalo ostvariti brzo i djelotvorno. To su prije svega zahtijevali poljoprivredni radovi, tj. jesenja i proljetna sjetva, a zatim i žetva 1946. kao i prilike odakle su bili kolonisti. Zato je određeno da se znatan dio kolonističkih obitelji preseli već u jesen 1945. a ostali u proljeće 1946. Među njima su bili i Dalmatinci.

Potkraj 1945. iz Hrvatske je organizirano 28 kolonističkih vlakova. Najviše iz Like – 12, s Korduna devet, a iz Dalmacije, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara samo po dva. U tim dvama dalmatinskim transportima preseljeno je ukupno 390 obitelji sa 1.665 članova. Ipak, glavni val preseljenja iz Dalmacija krenuo je 1946. I najveći broj vlakova te je godine krenuo baš iz Dalmacije – čak 11 – jer je tamo u to vrijeme bilo najviše nepreseljenih kolonističkih obitelji. Dalmatinci su dočekali još nešto što godinu dana ranije nije bilo ni zamislivo – bitno su se poboljšali uvjeti putovanja. Nije, naime, više bilo vagona u kojima se prevozilo više od četiri obitelji, a i prosječni broj osoba u vagonu s prijašnjih 35 smanjen je na 20. Tako je te godine iz Dalmacije u Vojvodinu preseljeno 1.248 obitelji sa 5.528 članova. Dalmacija je s krajem 1946. već bila ostvarila 87 posto planirane kolonizacije.

Svaki vagon imao svoga starješinu

Kako su tekle pripreme i samo putovanje Dalmatinaca u Vojvodinu? O tome Obrad Berić, i sam kolonist, iznosi ova sjećanja: “Za osam dana trebalo se pripremiti za odlazak u novi zavičaj. Sačinjeni su planovi priprema i određena mesta za sakupljanje, odakle se zajednički krenulo na put. U svakom selu, opštini, srezu organizovana su prihvatilišta – sabirni centri… U sabirnim centrima organizovana je zdravstvena zaštita i sve ostalo što je bilo potrebno za tako veliki broj ljudi. Veliku pomoć pružali su skojevci, članovi KPJ, omladina. Pomagali su deci i starijima da lakše dođu do sabirnog centra. Iz svakog mesta ljude su na put u novi zavičaj komšije, rođaci i prijatelji ispraćali kozaračkim kolom i partizanskom pesmom… Sreski rukovodioci su u sabirnim centrima organizovali transportne odbore – rukovodstvo transporta. Formirane su partijske ćelije, aktivi SKOJ-a i određene grupovođe. S njima su organizovani sastanci i utvrđeni zadaci, a određeni su drugovi koji su nosili partijske i skojevske dokumente radi povezivanja u novom zavičaju. Pred polazak na put ljudi su upoznati sa rukovodstvom transporta i pravilima putovanja…”

A pravila su bila vrlo stroga. Svaki transport imao je svoga rukovodioca, a svaki vagon svoga starješinu. Oni su bili zaduženi za provođenje reda, čistoće i opskrbu hranom. Kolonistima je bilo zabranjeno da izlaze iz vagona u vrijeme kratkotrajnog zadržavanja željezničke kompozicije na otvorenoj pruzi, pred signalom ili zbog eventualnog kvara na nekom od vagona. Starješine su u vagonima isto tako morale voditi brigu o djeci i nemoćnim osobama – djeca nisu smjela sjediti blizu vrata, a slabe i nepokretne osobe imale su prioritet u svim slučajevima opasnosti. Nije, naime, bila rijetkost da se vatra koja se u zimskim mjesecima ložila u vagonima zbog neopreza proširi na drvenu konstrukciju i zahvati cijeli vagon. Stoga je unutra uvijek moralo biti i nekoliko kanti s vodom, kako bi se požar pravodobno ugasio i tako spriječila moguća tragedija.

90 obitelji i u Sivcu

Prvi transport s dalmatinskim kolonistima – 150 obitelji iz kotara Benkovac i Šibenik – stigao je u Vojvodinu u listopadu 1945. Bilo je određeno da se nastane u Riđici. Tu su zatekli oko dvije hiljade sezonskih radnika iz Makedonije i nekoliko domaćih obitelji koje su u međuvremenu već bile zauzele bolje kuće odbjeglih Nijemaca. Dalmatinci nisu bili zadovoljni ponuđenim smještajem, pa su napustili Riđicu i samovoljno zauzeli selo Stanišić, nastanivši se u kućama duž Željezničke ulice. Uslijedili su mučni pregovori između lokalnih vlasti i naseljenika. Trajali su punih šest tjedana za koje vrijeme se nezadovoljnike željelo nagovoriti da se vrate u Riđicu. Napokon, nesuglasice su izglađene i Dalmatinci su u studenom 1945. u grupama napustili Stanišić i prešli u Riđicu, oslobodivši tako kuće za drugi transport, s područja Sinja i Splita. Ta je grupa došla u Vojvodinu 19. prosinca i u njoj se nalazilo 230 obitelji sa 1.500 članova.

Uslijedilo je još nekoliko kolonističkih vlakova – u siječnju 1946. sa 180 obitelji i 1.500 članova, pretežno s kninskog područja, zatim potkraj istog mjeseca 160 obitelji iz raznih krajeva Dalmacije, te u ožujku iste godine 150 obitelji s područja kotara Metković. Kasnije, u jesen 1946., u Stanišić je s raznih područja Dalmacije pristiglo još 150 obitelji, ali ih se u selu zadržalo samo 60, dok su ostali otišli u Sivac. Naravno, stizale su još i pojedinačne grupe, ali s malim brojem obitelji.

Ne računajući onaj pobunjeni transport, selo Riđicu kolonisti iz Dalmacije počeli su naseljavati 7. prosinca 1945. kad je stigao prvi vlak sa 220 obitelji s područja kotara Benkovac i Zadar. Sljedeći transport došao je u veljači 1946. i u njemu se nalazilo 200 obitelji s područja Šibenika i Knina, a novi u ožujku iste godine s oko 80 obitelji, također s područja Benkovca i Zadra. Po dolasku u selo kolonisti su zatekli oko 700 Mađara i manji broj Nijemaca koji su živjeli na periferiji mjesta. Zanimljivo je da se pristigli kolonisti nisu grupirali po područjima iz kojih su došli, već su se odmah međusobno izmiješali, što je inače bio rijedak slučaj u drugim koloniziranim selima.

(Nastavlja se)

Radio sam u popaljenom narodu…

Velik broj ukućana vrlo je često, uz siromaštvo i lošu zemlju, bio glavni motiv koji su kolonisti navodili u svojim molbama za preseljenje. Događalo se tako da deset, petnaest, pa čak i dvadeset članova kućne zajednice živi samo u jednoj bajti i hrani se za jednim stolom. Naravno da su te obitelji u kolonizaciji vidjele svojevrsni spas od nemogućih uvjeta života. Rijetke su bile kućne zajednice koje su imale više od 20 članova. To se, međutim, ne bi moglo kazati i za podnosioca molbe broj 7266/45 Đuru Lončara (r. 1876.), zemljoradnika iz Škalića, koji je živio sa 25 članova obitelji i koji je bezuvjetno želio da se sa svima njima preseli u Bački Brestovac. U molbi piše: “Ja sam udovac, a želim da se u Vojvodini sa mnom nasele snahe Mara, Marta, Maša i Naca, sinovi Aleksa, Milivoj i Trifun, te unuci – Đuro, Bogdan, Milan, Branko, Čedo, Simo, Triva, Vlado, Petar, Mane, Borka, Milka, Aleksa, Rade, Milan, Bosa, Neđa i Neža…” Zatim navodi da je pet članova njegove obitelji – sin Milivoj, te unuci Bogdan, Milan, Đuro i Branko – sudjelovalo u NOB-u, a da mu je brat Milivoj Lončar 1944. godine “prilikom ustaško-švapske ofenzive u selu Škaliću, ubijen od ustaša u vlastitoj kući, a on sam da je potpomagao NOP od dana ustanka do oslobođenja… Opljačkan sam od Talijana, a popaljen od ustaša i Švaba, tako da sam ostao bez svega, pa smatram da imam pravo na zemlju…”

I obitelj Dušana Vukelića (r. 1917.), zemljoradnika iz Zbjega, bila je mnogobrojna – brojila je 18 članova: majka Milka, žena Latinka, sestre Milica, Sara i Soka, brat Rade, onda četvoro njegove djece – Dragan, Milica, Milka i Mile, zatim strina Dragica i njezinih šestoro djece – Branko, Milan, Simo, Dušanka, Milka i Todor… “Svi mi bi se želili naseliti u Vojvodinu… Imam kuću ali mi je vrlo slaba, imam i 15 rali zemlje, ali je neplodna, kamenita i stranovita… Pošto je familija brojčano velika, a k tomu i slaba zemlja, smatram da ću je dobiti po palim borcima, tj. stricu Đuri koji je nestao od Njemaca 1943. i bratu Milanu koji je poginuo u Ramljanima 1944. godine…”

Invalid bez desne noge Marko Zrnić (r. 1909.) iz Drežnice u molbi traži da se zajedno s njim u Zemun preseli još 18 članova njegove najbliže obitelji – majka Marija, braća Stevan i Marko, zatim njihove supruge Marta i Milija, supruga ubijenog brata Mara, potom djeca sve trojice braće – Miloš, Vukosava, Ljuba, Živko, Srđa, Đuro, Branko, Smilja, Danica…

“Imam pravo na kolonizaciju”, piše uz ostalo Zrnić, “jer mi je jedan brat poginuo u ratu, a jedna sinovica umrla. Razbolila se noseći ranjenike. Ja sam pak invalid, a nogu sam izgubio u ovom ratu. Nemam kuću, zapaljena je i opljačkana 1942. tako da danas nemam potpuno ništa…”

Preseljenje u Vojvodinu s dalmatinskog krša, iz ličkih planinskih zabiti ili s kordunskih i banijskih pustopoljina tražili su i pojedinci koji su živjeli sami ili samo s jednim ili dva člana obitelji. Tako, recimo, udovica Danica Batalo (r. 1914.), domaćica iz Gornjeg Primišlja, majka dvoje djece – Ilije i Milke – želi da se naseli u Vojvodini, a kao razlog navodi: “Muž mi Miloš junački je pao kod Plaškog 1944. Mislim da imam pravo dobiti zemlju jer je on bio moj hranioc, a mora se znati da je i dao život za domovinu.” Sami su se ili samo s jednim članom obitelji, uz mnoge druge, u Vojvodinu željeli preseliti i Danica Dražić iz Mašvina, Dragojla Katić iz Slušnice, Rade Petić iz Tobolića, Đuro Savić iz Primišlja, Dušan Mandarić iz Vrepca, Ranko Pađen iz Majskih Poljana, Stevan Todorović iz Stražbenice i na stotine drugih. Iz različitih dijelova Hrvatske u Vojvodinu su stizali i mnogi kolonisti s istim prezimenom – Dmitrovići iz Bojne, Široke Kule i Šašave, Zorići iz Komore i Donjeg Lapca, Lovrići iz Javornja, Cvijanovića Brda i Široke Kule, Majstorovići iz Kordunskog Ljeskovca i Doljana, Vučkovići iz Trnovca i Bandina Sela, Kosanovići iz Perjasice i Kunića… Dušan Kosanović (r. 1920.), zemljoradnik iz Perjasice, podnio je molbu 26. IX. 1945. a kao razlog za preseljene naveo je da je “opljačkan u stoki, žitu i robi”, njegov prezimenjak Nikola (r. 1895), iz Kunića, kaže pak da je “bio zlostavljan ne samo on nego i njegova familija, što je bio interniran 1944. i zbog siromašnog stanja i velikog broja djece – devetero”, a Vasilj (r. 1909.), također iz Kunića, piše: “Imam jednu kravu i jedno tele i osam članova s kojima živim u kućnoj zajednici… Radio sam u pozadinskoj službi kao predsjednik Sreskog narodnog odbora, a od maja 1943. do aprila 1944. radio sam u popaljenom narodu…”