65 godina od savezne kolonizacije u Hrvatskoj (8)

Prvi planovi naseljavanja predviđali su da se kolonisti iz Hrvatske rasporede u somborskom, apatinskom i odžačkom kotaru. Na području Sombora to su bila sela Krnjaja (kasnije preimenovano u Kljajićevo) za 700 obitelji, Čonoplja za 600, Bajmok za 350, Stanišić za 1.200, Riđica za 650, Kruševlje za 130, Gakovo za 370, Kolut za 500, Bezdan za 300, Bački Breg za 200 i sam grad Sombor za 700 obitelji. U apatinskom kotaru Svilojevo (50), Stapar (350), Sonta (600) i Doroslovo (150 obitelji). Sela Brestovac i Filipovo (odnosno kasnije Bački Gračac) određena su za naseljavanje u odžačkom kotaru. U Brestovcu je bilo mjesta za 400, a u Bačkom Gračacu za 250 kolonističkih obitelji. S vremenom će te brojke biti izmijenjene ne samo zbog većeg priliva kolonista, već i zbog drugih neplaniranih okolnosti.

Tako kolonisti nisu naselili Kruševlje, Gakovo, Bezdan, Bački Breg, Stapar i Svilojevo, ali su zato naselili Apatin i Prigrevicu, kojih nije bilo u prvobitnim planovima. Isto tako, bilo je manje od planiranog naseljavanje u Sonti i samom Somboru. Do izmjena je također došlo i u Čonoplji koju su trebali naseliti Ličani, a naselili su je Kordunaši. Selo Kolut bilo je namijenjeno kolonistima iz Gorskog kotara, a naseljeno je kolonistima iz Like. U Prigrevicu su pak trebali doći Ličani i Kordunaši, a naselili su je na kraju Ličani i Banijci. U Sontu, koja je bila određena za koloniste iz Like, smjestili su se oni iz Gorskog kotara.

Glavni val u Bačku

Na kraju, gledano po mjestima, glavni kolonistički val iz Hrvatske stigao je Bačku. U Stanišić i Riđicu – kolonisti iz Dalmacije. U Krnjaju, Čonoplju, Bajmok, Sontu i Sombor – kolonisti iz Gorskog kotara, Banije i Korduna. U Brestovac, Apatin, Filipovo, Kolut i Doroslovo  kolonisti iz Like, te Prigrevicu – kolonisti iz Like i s Banije. Treba reći da se manji broj kolonističkih obitelji iz Hrvatske naselio i u drugim dijelovima Vojvodine – u kotaru Kula 381 obitelj, Novi Sad 155, Subotica 364, Vršac 108, Zemun 282, Stara Pazova 381, Ruma 326 obitelji… Najviše kolonista iz Hrvatske bio je porijeklom iz kotara (Titova) Korenica, Gračac, Donji Lapac, Otočac, Gospić i Udbina u Lici, iz kotara Knin, Šibenik, Sinj, Split, Zadar i Benkovac u Dalmaciji, te iz kotara Ogulin, Plaški, Slunj, Vojnić, Vrginmost, Glina i Dvor na Uni na Kordunu i Baniji, te Gorskom kotaru.

Za većinu je kolonista dolazak u Vojvodinu bio svojevrsni šok. Umjesto brdovitog i kamenitog krajolika na kakav su dotad bili navikli, dočekala ih je samo sumorna, maglovita i nepregledna ravnica. Uzvisine na njoj nisu bile veće od bundeve, a sunce nije zalazilo za brda, već za usamljena stabla na poljima. Simpatično je to opjevao Branko Ćopić u jednoj svojoj pjesmi, kazujući:

A sad na put, tata skoči i suza mu zali oči.

Zbogom, zbogom, draga brda, zbogom njive, zemljo tvrda,

siromašna, ali mila, hljebom si nas othranila…

Svanu jutro, gledaj sliku, nigdje brda na vidiku,

pukla ravan i daljina. To je, kažu, Vojvodina…

Pogledajte, Krajišnici, sunce spava u pšenici.

Gorštaci u panonskoj ravnici

Kako je sve to zapravo izgledalo opisuje prof. Svetozar Livada u svojoj knjizi “Kordunski rekvijem”: “To je bio susret sa naseljem ušorenog tipa, ravnicom, kamarama slame, nepožnjevenom kukuruzovinom, elektrificiranim kućama od naboja išaranim panonskom ornamentikom. To je bio susret s jezičnom polifonijom ‘vojvođanskog etnokonfesionalnog lonca’. Ti gorštaci iz jednodijelnih i dvodijelnih brvnara s otvorenim ognjištima, brđani iz planinskih prostora vrletnog krša i zakorovljenog okoliša punog bujadi i vrijesa, kao da su ‘s neba pali’ u podunavsku pitominu na početku kalendarske zime, u stvari, prve prave ravničarske hladnoće. Naime, bio je to početak karpatskih vjetrova (košava). Nenaviknuti, slabo obučeni, a formalno začuđeni šubarama i kožunima starosjedilaca, napose drvenim klompama, guturili su se u grupiranim skloništima…”                       

U tim prihvatilištima, a to su uglavnom bile seoske škole, skladišta i mlinovi, čekala se dioba kuća, u uvjetima koji su bili sve samo ne normalni. Neizdrživa hladnoća, organizacija ishrane, nedostatak obuće i odjeće – sve je to stvaralo velike probleme ne samo kolonistima, već i mjesnim komisijama koje su brinule o naseljenicima. “Kolonisti iz starog zavičaja grupisali su se obično u jednom delu ulice ili celoj ulici, tako da su pojedini delovi sela imali izrazito banijsko ili ličko obeležje”, piše mi profesor Savo Vladetić. “Moja porodica se uselila u kuću koja je imala veliku okućnicu, ali je u njoj boravila partizanska i ruska vojska. Pred kućom je bila stražarnica. Otac je kao nosilac kolonizacije dobio imovinsko rešenje na devet jutara zemlje i vinograd. U novom domu rodio sam se i ja na Ivanjdan 1946. godine, kao trinesto dete svojih roditelja, jer sedmoro nije preživelo bolest, rat i zbegove… Mesna komisija za kolonizaciju delila je poljoprivredne alatke, posuđe, nameštaj i nešto odeće. Uvedeni su bonovi ili tačkice kojima se određuje broj sledovanja potrošne robe u sistemu snabdevanja. Do prve žetve 1946. snabdevani smo hranom za stanovništvo iz Uprave narodnih dobara Vojvodine (UNDV) i posebnom hranom za stoku. Obrazovane su radne jedinice za berbu, jer je na potesima (poljima) ostalo dosta neobranog kukuruza, i ujedno izvršena priprema za prolećnu setvu…”

Na svakih 100 kolonističkih obitelji koje su stigle u Vojvodinu otpadao je određeni broj odjevnih predmeta i obuće. Tako je muškarcima raspodijeljeno 70 zimskih kaputa, 40 običnih kaputa, 70 hlača, 60 prsluka, 160 košulja, 130 gaća, 100 pari čarapa, 50 šešira, a ženama 500 prsluka, 200 košulja, 200 suknji, 100 haljina, 50 pari čarapa, 50 gaćica, 200 marama, 200 bluza, 40 pari cipela. Djeca su dobila po šest zimskih kaputa, 80 odijela ili haljinica, deset malih kaputa, deset gaća, pet bluza, 38 kapa, osam pari cipela i 100 košulja. Od namještaja i sličnog inventara obitelji su imale pravo na dva kreveta, jednu slamaricu, dva jastuka, četiri stolice, dvije ponjave, jedan lonac, jednu šerpu, četiri tanjura i jednu zdjelu. Što se tiče hrane, kolonisti su u toku zime 1945/1946. i u prvoj polovici 1946. godine, do žetve, dobili 13.420 tona pšenice, više od 25 hiljada tona kukuruza i 2.257 tona krumpira. Inače, kolonisti su u 1946. godini morali preuzeti svu brigu o već zasijanim usjevima, a u jesen 1945. obrali su sve kukuruze i povadili svu šećernu repu. Zanimljiv je i podatak da je u početku sva krupna stoka u selu bila zajednička, a dijelila se tek nakon završetka naseljavanja.

Prve sumnje i bojazni

Glavnu riječ u podjeli kuća, zemlje i poljoprivrednog inventara vodile su mjesne komisije po selima. One bi najprije sačinile popis kolonista s rješenjima, a zatim ih razmještale po objektima. Postupak je bio prilično mučan, jer se neki kolonisti nisu slagali s odlukama komisija, govoreći da su diskriminirani u svakom pogledu. Ljudi su mahali svojim ratnim zaslugama, odanošću novom režimu, navodile su se čak i bolesti koje nisu postojale. Ukratko, galama, egoizam i laži nekima su donijeli ono što ni u snu nisu sanjali – najbolji smještaj. Nepravde je pak bilo teško ispraviti, osobito prema onima koji su bili manje borbeni i nasrtljivi. A to su uglavnom bile samohrane majke, udovice, siročad i invalidi. “Dok se podioba nije konačno izvršila, radili su zajednički kazani, dijeljeno je nešto odjevnih predmeta, robe, obuće, zbrinjavani su na brzinu ostarjeli, oboljeli, starci, djeca…”, navodi dalje prof. Livada. “Kad su kuće podijeljene i kad je svatko sagledao svoj položaj i morao se početi brinuti o svemu, o sebi, o svom porodičnom životu, organizaciji ishrane, snabdijevanju ogrjevom i sličnom, u novoj sredini i novim okolnostima, nastupile su prve krize adaptacije i privikavanja. Peći kruh u ‘furunama’ na slami, ložiti peći stabljikama ili ‘čokovima od kukuruza’, izlagati se prodornim vjetrovima, hodati po zamrznutom zemljištu, piti bunarsku ili artešku vodu sa karakterističnim sumporoidnim okusom i mirisom, nije bilo lako. Naprotiv! Sve je to budilo nostalgiju, kao i mnoge druge stvari. Javljale su se sumnje i bojazan: ‘A ako se oni vrate?’ misleći na Švabe, kako su kolonisti nazivali njemačke pripadnike iz mjesta naselja. A Švabe su bile tu, blizu…”

Kolonizacija je na različite načine ostavila traga na živote brojnih obitelji. Neke su se vrlo brzo privikle na novo podneblje, neke nikada! Jedni su, poneseni novim radnim poletom, sasvim zaboravili na stari kraj, a neki su umrli već nakon nekoliko mjeseci – od tuge i nostalgije. Jedan dio ih je odmah i spremno raskinuo s dugogodišnjom tradicijom, običajima i ustaljenim oblicima življenja, a drugi su se, ne čekajući ni časa, vratili u svoju Liku i Dalmaciju, na svoj Kordun i Baniju, nikako se ne mogavši prilagoditi na vojvođansku ravnicu i novi način života.

(Nastavlja se)

Živim, a ne živim na bujadljivoj zemlji

“Zemlja mi je neplodna, bujadljiva, na njoj raste samo resa, korov gori od korova, a ja bijedno živim sa ženom Dragicom i troje djece – Milkom, Milanom i Dušanom, a uz to imam i mater Milicu i snahu Boju, ženu pokojnog brata Milana koji je 1944. poginuo kod Plaškog. Smatram da ću dobiti kolonizaciju po gledištu navedene bujadljive zemlje na kojoj sada živim, a ne živim…”, kaže u svojoj molbi Mile Prodanović (r. 1909.), zemljoradnik iz Tuka.

Ništa bolje od njega ne živi ni Mile Bunčić (r. 1919.) iz Kozinca, pa traži da ga odmah presele u Vojvodinu: “Iako nisam oženjen, imam šest članova familije – oca Miletu, majku Mariju, sestru Dragu, te braću Milića, Đuru i Mirka. Jedan mi je brat – Dušan – poginuo prilikom oslobađanja Karlovca, a ja sam lično u Jugoslavenskoj armiji, u samostalnoj četi gardijske brigade, što nije tek tako. Osim toga opljačkana mi je sva imovina, sve do zadnjeg čavla. Zato smatram da imam pravo na zemlju, pošto se nalazim od prvih dana u NOV, a otac, majka u NOB.” A Nikola Ivošević (r. 1903.) iz Krakara, koji je 30. rujna 1945. podnio molbu u ime svojih jedanaestoro članova obitelji, kaže: “Imam privremenu bajtu, sve je zapaljeno i opljačkano po tri puta… Ja smatram da imam pravo zato što je moja imovina potpuno poništena i zato što je moja cela familija odana narodnom pokretu. Prema tačnom izveštaju moja dva brata, Mane i Veljko, nalaze se u Njemačkoj u zarobljeništvu…”

Neuseljene i dotrajale kuće – srušene

O tome kako je naseljavana Prigrevica Ilija J. Ilić u svojoj istoimenoj knjizi navodi: “Nastojalo se da se u istu ulicu nasele familije koje su i u starom kraju živele kao komšije. To je postignuto prilikom razmeštaja prvih grupa, kako Ličana, tako i Banijaca. Tom prilikom je naseljeno pet najdužih ulica, a ostale su naseljavane prema redosledu pristizanja pojedinih grupa, tako da je došlo do mešanja Ličana i Banijaca. Porodicama iz Like naseljene su ulice u severnom delu mesta: Karađorđeva i S. Matića, dok su ulice Titova, Vasilja Gaćeše i S. Markovića naseljene i Ličanima i Banijcima. Ulice u južnom delu mesta naseljavane su sukcesivno, kako je koja grupa kolonista stizala, tako da se nije vodilo mnogo računa ko je iz kog kraja… Po završetku kolonizacije ostalo je neuseljeno još oko 80 kuća, uglavnom nedovršenih, dotrajalih i osamljenih. Obzirom da su bile puste za kratko vreme su porušene, a upotrebljiv građevinski materijal prodat je okolnim selima ili iskorišćen za gradnju šupa u kućama koje ih nisu imale. Od tih kuća su kasnije ostali samo zidovi od naboja. Kasnije, posle deobe porodica ili dolaskom novih kolonista, na tim placevima su podizane nove kuće.”

Gorani u Bajmoku

Najveći broj kolonista s tromeđe Like, Korduna i Gorskog kotara, uglavnom srpske narodnosti, naselilo se u Bajmok. To su bile obitelji iz Jasenka, Dubrava, Ponikava, Brestovca, Gojaka, Tounja, Musulinskog Potoka, Gomirja i Drežnice (koja će 1970. promijeniti naziv u Partizanska Drežnica). Kad je riječ o kolonistima iz Gorskog kotara, oni su se, po prvom rasporedu naseljavanja, trebali nastaniti u sjevernoj Bačkoj. U selo Kolut  obitelji iz ogulinskog kotara, a u Bajmok iz kotareva Čabar, Delnice i Vrbovsko. Međutim, poslije se odstupilo od toga rasporeda jer su, recimo, kolonisti iz Drežnice naseljeni u Bajmok. Osim Bajmoka Drežničani su se naselili i u Crvenki, Beloj Crkvi, Bezdanu, Novom Futogu, Boćaru i Kraljevićevu, a izvjestan ih je broj dospio i u Rumu, Lovćenac i Kljaićevo.