Aralica se ispisao iz ozbiljnije književnosti
Ljeta 1995. godine, u toku vojne akcije “Oluja”, ulazeći s Franjom Tuđmanom u njegovo sjedište na Pantovčaku, Ivan Aralica je u jednom velikom zrcalu umjesto sebe ugledao lik svoga pokojnog oca. Nedugo zatim, Tuđman i Aralica helikopterom će se prevesti u Knin. S tvrđave i pod razvijenim barjakom pisac će promatrati krajolik vlastitog djetinjstva i mladosti – i pod tim dojmom napisati svoj životopis “Život nastanjen sjenama”.
U njemu nas vodi od djetinjstva u osiromašenoj prominskoj obitelji, preko školovanja u Drnišu, Zagrebu i Kninu, kasnijeg učiteljavanja i istodobnog studija književnosti u Zadru, do karijere gimnazijskog profesora i poznatog pisca. U početku cijenjenog i nagrađivanog za romane, npr. Nagradom “Miroslav Krleža”, nakon 1971. napadanog kao “proljećara”, a od 1991. dalje radikalno osporenog, jer je postao državni pisac br. 1, Tuđmanov književni i ini ideolog s limuzinom i šoferom.
Furije bijesa i resantimana
No, knjigu je Aralica posvetio mnogo širim i većim temama nego što je sam njegov život. To su s jedne strane povijest njegove obitelji nekoliko generacija unatrag, a s druge povijest njegovog zavičaja, Promine i Dalmatinske zagore. Slijedimo tako uspone i padove jedne obitelji. Neimaštinu do ciglog gladovanja, odlaske na rad u tuđinu, škrtost zemlje, teške zime i sušna ljeta, rad u rudnicima ili duge samotne mjesece na obroncima sa stadom. Ženidbe i udaje često su bez ljubavi ili se tragično prekidaju. Sve to na potki neukosti, novačenja i ratova, promjena režima. Romaneskno obiteljsko finale čine sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća kada Araličin otac, već skoro oslijepljeli radnik preko radija sluša o slavi i napadima na svog sina kojem je pošlo za rukom da ode i izvuče se. To su ujedno rijetke uspjele stranice ove vrlo dosadne knjige.
Ni vlastiti život Aralica ne zna učiniti zanimljivim, unatoč dramatičnim momentima kao što su partizanske godine, muke ranog socijalizma, početak ozbiljnog književnog stvaranja na poticaj Vojina Jelića ili kasnije političko otpadništvo u doba hrvatskog proljeća. Vlastita priča, kao i ona obiteljska, prepričava se do u svaku zamornu pojedinost.
I treću veliku šansu pisac je promašio – povijest i portret svoga kraja. Želio mu je dići spomenik, no Prominu i Zagoru opisao je bez reda, skoro nasumce. Dragocjeni opisi običaja, ekonomije, graditeljstva, geografije, govora, vjerskog života, gube se u moru monotone naracije. Šteta, jer da se uz vlastitu autobiografiju napiše i biografija jednog kolektiva i kraja plemenit je naum i bio bi zanimljiv najširem krugu čitalaca, a ne samo onima koje zanimaju literatura ili Araličini politički stavovi.
Mudriji i dorađeniji pogled na žalosni te devedesetih uništen i obeščašćen zavičaj, na život i obitelj mogao je označiti Araličin povratak u književnost. Ali, njega nadalje gone furije bijesa i resantimana iz “Ambre” i “Fukare”. Još je uvijek opsjednut kolegama koji su ga osporili (Visković, Novak, Donat, Jergović) i s kojima se ne prestaje “obračunavati”. Pri tome se akademik, kako pisac sebe često titulira, ne suspreže ni od prostačenja, ponaosob kada je posrijedi Miljenko Jergović.
S ponižavajućim uvredama prolaze i zapadni političari, primjerice Paddy Ashdown – ovdje lažac i špicl (!) – kao i sve što nije Tuđmanovo i Araličino. Knjiga vrvi balkanskim klišejima i balkanskim bjesnilom iz devedesetih. Međunarodna zajednica je srce tame koje javno i tajno podupire neprijatelje (Srbe), u istom kolu plešu prodane duše (aktivisti za ljudska prava), a svi skupa žele pošto poto sačuvati Jugoslaviju, koja se raspadala u smradu. Tita Aralica krsti gnjidom iz Zagorja.
Manjak hrabrosti
Njima nasuprot dakako stoje “naši”. Franjo Tuđman, kojem pisac ovdje posthumno izražava najdublju ljubav; ne samo da ga je bio zavolio, već je bio ovisan o njemu i sažalijevao ga je kao nadasve osamljena čovjeka. Gojko Šušak skiciran je kao vojskovođa, povijesna ličnost i topao, narodski političar; general Ante Gotovina zamalo ne polijeće među svece: Neka Providnost providi da ovaj nevini ratnik u helikopteru, u kojem se vinuo nebu pod oblake sve do narodnog pamćenja… I tako dalje. S druge su strane “oni”. Sušta suprotnost, prezira i odbacivanja vrijedne figure: “zubar iz Knina”, neki čudni psihijatar Rašković i ini (Srbi), uključujući slabokrvne, neosviještene Hrvate, s kojima pisac pred čitaocem teatralno raskida prijateljstva.
Koliko god da je politički zajapuren, a zbog pogibije majke u doba SAO Krajine mu rastu očnjaci veliki kao kljove, Aralica nije osobito hrabar. O imenima svojih kritičara uglavnom okoliša, a ružno govori o mnogim mrtvima ili onima koji ga ne čuju. Ni samom knjigom ne obraća se neposredno publici. Dao joj je oblik privatnih pisama upućenih “dragom Zlatku” (Crnkoviću), svojem starom uredniku i, saznajemo, prijatelju. No, kako nije savladao materiju koje se je dohvatio bilo bi bolje da je sve i ostalo na tome, na pismima koja miruju u privatnim ladicama. Ovako, Aralica je tek bez potrebe potvrdio da se već pred duže vrijeme ispisao iz ozbiljnije hrvatske književnosti.