Duhovnost i profit

Najbolji govor Nadana Vidoševića u predsedničkoj kampanji bio je njegov gubitnički govor, kada je saznao da se nije plasirao u drugi krug. Šteta što taj govor nije održao ranije, mogao je imati jedan glas više – moj. Citiraću jedan deo: “Poštujte riječ, izgovorenu riječ. Riječ je bogatstvo koje se ne da platiti ničim drugim. Riječ je svetinja. Riječ je nešto za što se isplati gubiti sve. Izgovorena riječ je ono što najmanje vrijedi u Hrvatskoj danas. Zato smo zemlja kriminala i korupcije. Jer, tamo gdje postoji riječ iza nje postoji obraz, iza nje postoji obitelj, postoji život, postoje one vrijednosti koje nosimo iza i predajemo onima sutra. Ako vratimo vjeru u riječ postat ćemo pošteni ljudi. Pošteni ljudi su oni koji stvaraju stvarne vrijednosti. Sve ovo izgleda daleko, ali to je budućnost. To je jedina moguća budućnost.”

Zašto je Vidošević svoj poslednji govor, kao neosporni gubitnik u utrci za Pantovčak, održao kao duhovnik i kakve veze imaju duhovnost i profitna stopa? (Imam na umu opštepoznatu činjenicu da je Vidošević imao podršku krupnog kapitala na izborima za predsednika Hrvatske.) Pa imaju, debelo imaju.

Smatra se da je postojeći svetski poredak (liberalnu demokratiju) iznedrila protestantska duhovnost. Međutim, dete se otelo kontroli jer u praksi razara svaku zajednicu, a svaka duhovnost ima za prvi cilj upravo promovisanje zajednice i zakonitosti unutar nje. Direktna posledica tog procesa je propadanje civilizacije tehnološki razvijenog zapada koji se ne može odupreti otuđenju, drogi, pobačajima. Pokušaji da se postojeći odnosi regulišu zakonima o ljudskim pravima, koji u osnovi do kraja zatiru postojeće duhovnosti hrišćanske provenijencije, ne zaustavljaju raspadanje, samo ga usporavaju.

Na istoku je druga priča. Osnova industrijskog razvoja dalekoistočnih divova leži u dominaciji duhovnosti nad liberalnom demokratijom – prava reč bi bila podređivanje. Dokazi? Pa nužan i dovoljan dokaz je to što u Japanu ne postoji tržište radne snage u klasičnom smislu (95 procenata Japanaca ode u penziju iz firme u kojoj su zasnovali prvi radni odnos). Oni svoju kompaniju doživljavaju kao svoju porodicu pa je kompanijama jedan od najvećih problema prisiliti radnike da odu na godišnji odmor – jer oni godišnji odmor doživljavaju kao greh.

Još interesantniji slučaj je savremena Kina. Komunistička partija je osnovni princip zajednice i glavni promotor kapitalizma – svoje suprotnosti. Nerazumljivo, ako ne poznajemo osnove psihologije svakog Kineza. Prva njihova svetinja je zajednica (država). Komunisti pred ogledalom priznaju svoj poraz i svim snagama uspostavljaju efikasniju državu, a završen posao simbolički će označiti dokidanje komunista kao suvišnih. Žrtvovanje bez ostatka.

Na ovom mestu logično bi bilo pitanje nekog sumnjivca: ko će tada brinuti o zajednici? Uvođenje kapitalizma u Kini je celovita vizija: uporedo sa obnovom kapitalizma još brže se obnavljaju tradicionalne kineske religije, pre svih taoizam i budizam. Zapad drhti pred vizijama istoka. Da bi se odbranio od sasvim izvesnog poraza poseže za osnovnom negacijom slobodnog tržišta – protekcionizmom.

No vratimo se Vidoševiću. Osnovna metoda svake duhovnosti je razlučivanje istine od laži, a to je osnovni preduslov za rađanje i ostvarenje vizija. Savremeno hrvatsko društvo počiva na iluziji, laži, samoobmani… Ne onemogućava nas to samo u razvoju, već u svekolikoj komunikaciji. Kad sam već spomenuo samoobmanu, ne mogu da se ne prisetim starog kineskog filozofa Konfučija. Govoreći o istini i laži on je uočio dve vrste laži. Parafraziraću da bih bio koncizan: prva vrsta laži je kad ja sebi kažem istinu a vas slažem, druga vrsta laži je kad ja sebe slažem a vama kažem istinu. Tu drugu vrstu laži Konfučije tretira kao problem odanosti. Čini mi se da je na to mislio Vidošević. Odanost je glavni problem hrvatskog društva. Šteta što je imao snage samo za naznaku problema, šteta što je to izrekao kao gubitnik, a možda je baš u tome ključna simbolika. Možda.